Monday, February 22, 2016

Tih 206 koraka dužinom tvog sokaka, nikad ja nisam brojao...



Kad tako pođeš na neka putovanja, uvijek ponesi višak srca u džepu, jer računaj da ćeš dušu ostaviti na tim putevima. Računaj da ćeš zenice istočiti po pločniku, na sve fasade ćeš ostaviti osmijehe nacrtane, ali ne one vještačke. Ostavićeš bre sebe cijelog, ako znaš kako. Eto, tako je meni Novi Sad ukrao parče snova i prišio ih za svoje mostove.

Prvi put sam bila u Novom Sadu još u srednjoj školi, na ekskurziji. I ništa nisam vidjela. Ni osjetila.

Drugi put sam bila prije 6 godina, samo na par sati. I nisam ništa shvatila.

Treći put sam ostala cijela dva dana. I vidiš, Novi Sad ne treba da posjetiš, treba da ga osjetiš, svojim krvotokom, da se prepustiš, da se predaš. Jedini razlog zašto ne volim Novi Sad je zato jer mi je ukrao najbolju drugaricu, ali oprostila sam mu. Jer maslačak može da cvjeta gdje god da ga posadiš. Kratko sam bila da bih mogla da se zaljubim u grad, u ulice, u dušu, ali dovoljno sam bila da osjetim ono što mi je Balašević tako dugo pričao kroz svoje pjesme. I kad se zaljubiš u njegovu muziku, onda prosto moraš da odeš ulicom Jovana Cvijića, i da pustiš srce poput konja vranih da se rastrče. I moraš da staneš kod broja 206 i pustiš muziku u glavi. Još ako si nekog nekad volio onda znaš gdje ti parče srca ostane. Koliko li ih je ostalo pred tim vratima?

I kad skreneš tom ulicom brojeći korake, naiđeš na Dositejevu. Odbrojiš 206 taktova u srcu, i ne znam, al drugačije dišeš. A ako ne voliš Balaševića, i ne slušaš njegovu muziku, pa onda je dovoljno da plešeš. Da budeš srećan jer Novi Sad to budi u tebi. Možda sam samo ja u pitanju al zaista, Novi Sad moraš voljeti. Ima tih opuštenih lica tamo, nekako prirodnih u odnosu na ove lažnjake koje srećem. Ima nekako tog srca u odnosu na kamenje u ovim gorama. Možda mi se učinilo, al tamo ima ljudi.

Nezaobilazno je bilo prošetati Tvrđavom, šetati mostom i pjevušiti "Dok gori nebo nad Novim Sadom" dok moja luckasta frendica namješta šiške i uslikava momente. Momente zbog kojih ćemo sutra sigurno biti sentimentalne i koji će nedostajati. Meni sigurno hoće. Stajati na zidinama istorije i gledati u Dunav, u mostove, u snove. Nostalgija te neka zgrabi u trenu, i mora ti neko bitan nedostajati. Ne znam odakle sjećanja počnu iskakati poput nijeme predstave, razmota se rolna ispred očiju i srce stane. Možda je zbog Tvrđave, ili sam samo ja u pitanju. Možda je i zbog Balaševića. Ali ima pogleda koji se ne mogu odglumiti. I osmijeha koji se ne mogu nacrtati.

I vrijeme je inače ponekad surov drug, iscuri ko previše vode u dlanu i već sam morala da se vratim ostavljajući dušu po pločniku rastrtu. Zaljubih se u Novi Sad za tren. Dogradih zid uspomena za po neku ciglu sa frendicom, ubilježih nova poznanstva poput kalema na bagremu, to se uklopi nekako, i vjerujem da se i Dunav smijao zajedno sa nama. Povratak u život, i bez obzira što sam vodila rat sa nesanicom, smijem se, i priznajem da sam srećna. Kako sam bila srećna kao nekad u osnovnoj školi sa najboljom drugaricom, u prvoj klupi. 

Dječija radost - onako sva pufnasta poput maslačka kad se nakostriješi.