Monday, March 28, 2016

Dok čekam da srce ponovo izraste...




Šetala sam juče morem. Plažom. Koračala po talasima, skupljala školjke, drhtala od vjetra. Nije mi bilo toliko hladno koliko mi je srce sleđeno. Podignem pogled, vidim more, širinu, divlje vođenje ljubavi između mora i neba, spajanje na horizontu, sunce u zenicama. I opet drhtim od zime. Iskočim iz kože, pogledam se sa strane, pogledam se razumom. Racionalno (Bože, kako mrzim tu riječ). I znam da moram glogov kolac u srce da zabijem. Sebi. Na mjestu gdje je bilo srce. Sad ga tu nema. Već odavno ga nema. Osušilo se kao trnjika. 

Koliko sam već napisala riječi o nedostajanju, o ljubavi, o pustinji, mojim ludacima zatvorenim, o sebi poništenoj. Kao da nema sreće u životu. Ima je. Čujem joj eho iz bunara kako odzvanja. Ili su to ostaci mog smijeha? Nisam sigurna, ali zvuči kao sreća. Šta ja znam šta je sreća? Davno je bilo to vrijeme. Dok gledam sebe na pijesku, kao aveti, oko mene prošlost se otima. Koja ruka će prije da zagrebe, koji zub jače da ujede. Gledam i želim da ih sve vriskom rastjeram, ali ne ide. Nož mi treba. Samurajski mač osvetnika. To se mora iskidati. Prošlost zatrpati. U more sahraniti da se ajkule otruju. 

Ne znam kako. Sa nekim ljudima je jednostavno. Kažeš im šta misliš, oni se uvrijede, naljute i kraj. Odu od tebe kao da im nisi sve na svijetu. Odu iako nisu nikad ni bili uz tebe. Bili su kad je njima trebalo. Neki ljudi nisu dovoljno jaki da podnesu kritiku, istinu ni ljubav. Ja znam da ću morati od sebe da odvalim kamen, za svoje dobro. Jer uvijek će me vući nazad, uvijek će me boljeti i uvijek će mi rušiti ionako jedva napravljene temelje. Jaka sam, jesam, ali kad su neki ljudi u pitanju slabija sam od trske u oluji. I moram da u drvo izrastem. Emotivno neko drvo. 

Dosta mi je. Dosta mi je biti tu za ljude koji nisu nikad bili uz mene. Dosta mi je biti tu za ljude zbog kojih sam ovakva danas. Dosta mi je da je moj život meni u drugom planu zbog istih. Gledam ih kako se oko mene vijore njihove aveti i molim more da nekim talasom ih potopi. Gledam ljude koji su me voljeli, i na koje topovima nasrćem, cijelom vojskom mrava se branim od njih. Gledam sebe u središtu vjetra sa mojim zavezanim ludacima željnim vriska. Željnim ljubavi. Dođavola, koliko ima otkad nisu bili voljeni? Ili je to bilo u  nekom prošlom životu? Ne pamtim. Lažem, pamtim ali je tužno priznati. Sve zbog ovih koji nisu bili tu. 

Vrijeme je zaista. Možda ću još dugo biti sama, ali ne i usamljena. Možda neko vrijeme neću moći da pronađem minirane puteve ka kući. Možda ću ćutati dugo, možda i dalje biti osušena i prazna, ali posle svake zime mora nešto da proklija. Nešto mora da nikne. Neko proljeće mora doći. Vjerujem u to. Znam da prošlost moram da spakujem u škrinje, da čvrsto zamandalim vrata i da ih ne otvorim više. Moram ove duhove oko sebe da otjeram, bijelim lukom, trnjem, krvlju, nekako. Bilo kako. Previše su mi uzeli, preveliku cijenu sam platila, a nisam morala. Kao da sam vještice lovila. I dok gledam sebe na pijesku znam šta moram da uradim. 

Podignem pogled i vidim racionalnu sebe kako gledam u moje sirove emocije koje se bore. A ne treba. Znam da ne treba. Treba disati. Jako. Duboko. I vjerovati. Treba ustati uvijek. Osjećam aveti oko sebe, i znam da ih racionalna ja vidim. Stojimo nas dvije na pijesku, vodeći nijemi rat. Gledamo se i znam da moram da se povučem. Moram pustiti racio da pobijedi, da bih sačuvala ovu trnjiku u grudima. Dok čekam da srce ponovo izraste.