Friday, April 15, 2016

...i nisam umeo stati i ostati...



Gotovo. Vrijeme se otrošilo, iscurilo. Još me samo sati dijele od vraćanja u samicu, koju si srušio, da je ponovo gradim. Ili ću možda ostati na suncu, možda ću umjeti. A već mi nedostaješ. Već si mi se pod kožu uselio. Ne znam kako. I meni je tijesna, nema tu mjesta za nas dvoje, a opet tu si. U pore mi se uvukao Tvoj miris, sebe ne osjećam. I još uvijek se plašim. Kažeš da strah nije prava boja za moj osmijeh. A ja ne umijem drugačije. Još uvijek se plašim, jer znam koliko brdo emocija nosim u sebi, znam koliko Te mogu voljeti ako se prepustim, kao što želiš. Ne znaš šta tražiš od mene. 

Otškrinula sam ti vrata mojih tamnica u koje sam strpala demone. Konačno su svi u lancima, ali i dalje su tu. Želim zapaliti tamnice, zatrpati da nikad više ne izrone iz podzemlja. Pokazala sam Ti najgoreg, ispričala sam Ti zašto sam prestala da se smijem, zašto sam ugasila vatre u sebi. Otkrila sam Ti zašto sam srce sahranila. Zaboljela je tuga u Tvojim očima zbog mene. Rečenica "To boli jel?" Ne možeš ni znati koliko. Ne možeš ni naslutiti šta se sve krije u tom mraku u koji sam Te pustila da samo virneš. Ne znaš koliko su dugi hodnici, i koliko je mrak ljepljiv od straha. Primjetiš da mi je teško da pričam, da se borim sa svakom riječi, da pokušavam da ublažim tamu, da je razdrijedim osmijehom, začinim sjajem, ali ne ide. Vidi se da ne ide. Vidi se da boli. I previše. Ali sam naučila da gazim dalje. Da ta vrata držim zatvorena, i da više ne gledam u mrak. 

Pitao si hoću li Te čekati. Kao da bih i znala nešto drugo raditi. Kao da bih umjela zaboraviti Te i ovaj nered koji si napravio svuda u meni. Ti zaista još ne razumiješ. Naslućuješ, ali ne razumiješ. Grliš me, i privijaš, štitiš me svojim tijelom, al još uvijek ne vidiš mrak pod mojim osmijehom. I, da, čekaću te. Čak iako nikad više ne dođeš. Čak iako me ne nađeš. Čekala sam te i ranijih godina, i uvijek si me promašio za neki kilometar. Za srce. 
Sad kad sam te našla, kad sam pustila da me nađeš, sad znam koliko ima zvijezda na nebu, i znam koliko je poljubaca potrebno za spavanje. Znam kako se smiju zore, i znam tajnu mapu do tvoga vrata. Sad kad mi srce ponovo raste, čujem ga kako lupa, slabašno i nejako. Šta da radim s njim? Gdje da ga zavučem da se sačuva za tebe? U koji džep da ga prišijem? Kako da mu podvalim praznu stranu kreveta i noć, za broj veću? Vidiš, plaše me zvijezde koje si mi pod noge prosuo. Moji Ludaci se plaše. I ja, zajedno s njima. Ti ćeš biti dobro. Ti imaš svoj svijet daleko od mog, i ti ćeš biti dobro. Možda ću ti nedostajati na početku. Možda ćeš se nasmijati svaki put kad se sjetiš, ali Tebe će to proći, kao virus prehlade. Prezdravićeš. A ja i moje srce?

Vrijeme je iscurilo. Sa svakim satom te sve više gubim. I već mi nedostaješ. Bože, kako ćeš tek faliti.