Wednesday, April 20, 2016

I vidiš već sam tu, na pola puta....




Dišem. Lako je disati kad te neko drži za ruku. To je jednostavno zar ne? Da li to znaš kad si sam? Kad ostaneš zarobljen u svojim zidovima, kad posle napornog dana istreseš prašinu iz patika, i spereš vjetar iz kose. Da li možeš disati kad ti je krevet preveliki, i kad u njemu kao u trnju spavaš? Možeš li reći da si dobro kad vidiš da ti fali dio tijela, dio sebe, da ti nedostaje, da to jednostavno ne možeš biti čitav ti? Moram naći novu riječ za nedostajanje, ona ni približno ne opisuje to koliko sam nepotpuna. 

Dišem. Udahnem, zadržim vazduh dok se ne ucrva u plućima, i pustim. Sačekam neko vrijeme dok ne počne da me steže u plućima, pa opet. Pokušavam ukopati strah, pustiti ljubav da proklija, ona ljubav o kojoj sam toliko puta pisala. Ona obuzimajuća, beskrajna, iščašena, ona vrsta "ne mogu disati bez tebe" ljubav. Moja ljubav. Ako uopšte znam i šta je. Znam šta je nesrećna ljubav, neuzvraćena i potpuno slomljena ljubav. To vrlo dobro znam. Pokušavam da zaboravim na to. Amneziju za doručak serviram, svakog jutra. I uspjeva. Kopam što dublje da sakrijem strah, da se ne plašim, da dišem bez zastoja. 

Kako nekom možeš da kažeš da nisi bio voljen? Da te nisu držali za ruku, nisu te grlili, nisu te maštali, nisu ti dali da se razviješ u svoj suncokret? Kako možeš nekom ispričati svoje strahove i objasniti zašto si nesiguran? Smiješ li danas nekom toliko vjerovati i svoje srce krvavo mu dati u jednu ruku, i pištolj u drugu? Smiješ li vjerovati da zubi neće zagristi u njega kao u jabuku? 

Ne bojim se voljeti, naprotiv, ja sam neko ko živi za ljubav. Moj život bez toga nikad neće imati smisao. Život je prolazan, i ako na kraju dana nemaš nikog da te zagrli, da nos zavuče u tvoj vrat, ako nemaš na koga bacati tanjire, i prskati se dok pereš zube - bolje da nisi živ. U meni je svemir emocija koje vrište da vole, cijeli jedan univerzum ljubavi u grudima. Univerzum koji se plaši da će biti ugušen, udavljen u neisplakanim suzama. Jer plašim se. Otkriću ti jednom zašto. To mi koji smo sami cijelog života najbolje znamo. I kad ti kažem ovo "sami" mislim bukvalno sami svoji. 

Dišem. Nije mi to jednostavno. Ali dišem. Nasmijem se. Radujem se novom danu, po prvi put se radujem što vrijeme ide, i ne pokušavam ga zaustaviti jer svakom zorom sam bliže držanju za ruku. Bliže vazduhu. Bliže životu. Ubiti nostalgiju. Zakopati strah. Možda jednom konačno ne budem sama svoja. Možda nekad naučim pripadati. Možda, ako strahovima oči izvadim i u slano more zakopam. Surov je ovo svijet. Toksično je vrijeme, ljudi još gori. Mi, prepušteni sami sebi smo najgori. Treba nas znati voljeti. Treba nas smjeti.