Friday, April 22, 2016

Jer nas dvije smo bile... više nismo.



Ovih dana sve miriše na prošla vremena. Na pepeo. Proganjaju me uspomene na Face-u, "iskaču" mi neke fotografije i pitam se da li se i ona sjeća? Da li njoj nedostaje? Kako se čovjek oporavi od propalog prijateljstva? Da li ikad preboliš? Prođe ti hiljadu pitanja kroz misli i poželiš otkucati poruku, pitati je. Zagrizeš nož i progutaš pitanja. Otreseš sa ramena i kažeš da više nije važno. 

Znaš, nekad sam vjerovala u prijateljstva. Danas, znam, to je izmišljena bajka. Danas, ne možeš da nađeš ni kvalitetne cipele, a ne prijatelja. Uvijek prisutna ljubomora, potisnuta zavist, manjak samopuzdanja, ukiseljeni osmijeh. Ili sam samo ja imala takva iskustva? Jesu li samo moja prijateljstva toksično propala? Možda sam previše očekivala od nje. Od nas. Mogu da kažem za sebe da sam bogata jer imam par prijatelja za koje znam da su uz mene u svakom trenutku svim svojim srcem. Juče su mi nedostajali oni koji nisu više tu. Oni koji su odlučili potražiti kvalitetnije od mene. Juče me ta slika ujela poput bijesnog psa.
Ne, nisam poslala poruku mojoj bivšoj prijateljici. Nisam je pitala kako je, nisam je pitala da li je srećna. Vjerovaću da jeste. Vjerovaću da joj ne falim, i da sam je bar nečem naučila u životu. Vjerovaću da je odrasla, i da je sigurnija u sebe. Neću joj pisati. Ne mrzim je. Nisam ljuta. Nisam nikad ni bila. Samo nismo razumjele jedna drugu. Ona nije vjerovala da ja mogu razumjeti, a ja nisam htjela da pričam ono što ona sigurno ne bi shvatila. Meni je trebalo vrijeme, a njoj nije trebala tišina. Postoji ta razlika u shvatanju napuštenosti među nama. Razlika u odrastanju. U samoći. U osmijehu. Ja se nisam iznenadila njenim postupcima. Ona moje nije očekivala. Nismo umjele bolje. Ja nisam ni željela. Bilo je vrijeme pustiti ptiče u svoje letove. 

Ponekad, kad sam neizmjerno srećna, poželim da joj kažem, da joj ispričam. Kao nekad. Tugu preskačem. Sa tugom sam se uvijek sama borila. Poželim da joj priznam da su se moji strahovi ostvarili, ali i moje radosti. Ali ujede me opet uspomena i progutam oštricu. Prećutim. Nema svrhe pozvati je i remetiti joj mir. Ni buditi duhove. Ni dozivati uspomene. Nema svrhe oživljavati umrlo prijateljstvo. Samo spuštam buket poljskog cvijeća na ploču od kamena. 

Nadam se da je srećna. Da je vrijedilo. Da joj ne nedostajem. Nadam se da me pamti samo po lijepim stvarima. Da je ne grizu naše uspomene. Nadam se da ćemo se možda negdje nekad opet sresti. Ne moramo se pozdraviti. Znam, nas više nema, ali zaista, želim joj sreću. I ljubav. I neke bolje prijatelje od mene. Ljepše uspomene. Tiša ćutanja. Jače oslonce. Zaista želim. Iz srca.