Tuesday, April 12, 2016

Pamtim samo onu paniku hemije u vazduhu



Ima tako  nekih ljudi koji ti vrate zvijezde pokradene od skitnica. Ima tako tih nekih čudnih ljudi koji ti uđu u život samo sa namjerom da te ožive, da te tebi vrate. Ima tako nekih ljudi, vjerujem, sretnu se nekako. Probude vulkane u tebi, otope led, probude ti dušu, nađu je na nekom smetlištu i vrate je novu, čistu, razuzdanu. Oni te ne poznaju, ne znaju ništa o tebi i tvojim strahovima. Ne znaju za blato, ne znaju za krv, za rastrgnutno tijelo. Možda i ne treba da znaju. Ko zna koliko će se zadržati u tvom životu, ne treba kvariti zore horor pričama. 

Ljudi kao ja su naučili da se brane zubima, i noktima. Naučili su da brinu o sebi, da vjeruju sebi, da se bore i kroz živo blato na rukama da hodaju. A ti rijetki koji dođu i sretnu te tako hladnog, smrnutog i blatnjavog ne bi znali šta učiniti. Ne bi znali da li te treba zagrliti, da li te pomilovati po umornom licu, ruke ti grijati. Oni ne znaju kakva je njihova uloga u tvom filmu. Ne mogu znati jer ne vide blato na tvojim usnama, i trnje u očima. Možda osjećaju da nešto nije u redu, ali ne pitaju. Oni grle, i ćute, oni ti iz džepa poklanjaju zvijezde, nasmiju te i ne pitaju koliko dugo si sam, neljubljen, nevoljen. Ima tako nekih ljudi koji te znaju grliti, a da te ne dodirnu. Ima ih, drugačije mirišu, drugačije gledaju, i njima ne stoji kišni oblak iznad glave. Takvi nisu emotivno osakaćeni, ne plaše se voljeti, ne plaše se gledati te u oči dok zvijezdama šapućeš imena. 

Znam, ima ih. Takvi te vraćaju u život, i kad odu za sobom ne mogu ostaviti tugu, ni bol. Nedostajanje, da. Beskrajnu nostalgiju, sigurno. Faliće. Uvijek će faliti ma gdje bili. Jer ne zaboravljaš one koji su te u život vratili posle smrti. Ne zaboravljaju se oni koji su ti ostavljali tragove na leđima svojim mirisom, koji su u tebi gledali čovjeka, i ženu, koji su te osjećali sa svakim drhtajem. Ne zaboravljaju se ma kojim zvijezdama se kitili. Ima ih. Srela sam jednog takvog. 

Klizi mi vrijeme kroz prste, nestaje, gubi se, i približava se taj dan kad ću opet ostati sama, ali ne i ranjena. Ostaću možda zarobljena u vremenu, ali možda po prvi put u životu neću biti tužna zbog rastanka. Jer ovaj susret me podigao sa dna, okamenjenu mene vinuo ka nekim drugim visinama, i nije mi žao. Neće mi biti žao. Takva bih jutra voljela imati, takve bih snove mogla sanjati. Možda bih ponovo umjela naučiti voljeti. Možda i strahove pobijediti. Ne znam. Ne želim znati. Želim diati još ovo malo dana, i smijati se svakog trena, ostati istetovirana noćima, izgrižena zorama, i ko zna... Tako ti ljudi možda opet pronađu put za nazad.