Sunday, April 10, 2016

Ti tako divno ništa ne znaš...




Ostala sam potpuno razotktivena,  bez štita ispred sebe, bez oružja. Samo još ona tri zida moje samice stoje iza mene, kao spomen za kaznu na koju sam se osudila. Ta tri zida, moje tri kule, moja ogledala kamena, uklesana. Pokušavam se u njih zavući, pokriti se mrakom, ali ne daš mi. Ubijaš mi mrak. Sa svakim skrivenim pogledom, sa svakim slučajnim dodirom ruke, sa svakim slučajnim dahom pored očiju. Otimam se sa svakim uzdahom, pokušam da se samo malo povučem, ali me Ti samo jače priviješ uz sebe, i ostanem prikovana za tvoju snagu, zalijepljena uz tvoju kožu, nesposobna da se vratim u  moja tri zida. Hoću li zaboraviti put do njih kad jednom odeš? Hoću li umjeti ponovo da gledam u mraku, da budem mrak? Hoće li se srušiti bez mene? 

Gutam vazduh i mrak, pokušavam Ti reći da se ne sjećam dal sam nekad bila sigurnja, zaštićena, srećna, i tako razotkrivena. Ne sjećam se da sam ikad bila tako zagrljena. Tako probuđena. Ne bi mi ni vjerovao, baš kao što si bio iznenađen sa činjenicom da me niko nije držao za ruku prije Tebe. Ne bi mi vjerovao ako bih ti rekla sve što još nikad nisam uradila. Sve što nisam imala. Sve ono što sam samo sanjala. Sve o čemu ćutim i u svojoj samici krijem ispod kamenja. Možda nikad nisam ni bila voljena. Možda sam i Tebe samo sanjala. 

Još uvijek se plašim. Sebe najviše. Još drhtim u zoru, i još se me plaši ovaj smijeh. Ne mogu dozirati jutra sa Tobom, i ne mogu biti pored Tebe a kasniti cijeli jedan vijek. Sa Tobom ne mogu biti zbog trenutka. Od Tebe treba ili otići ili se predati. Zakopati samicu, sahaniti aveti, osloboditi Ludake, i zveri, pustiti suncokrete da rastu, izgristi korov, i iskopati srce. Sa Tobom može biti sve ili ništa. Ne postoji sredina. I to me plaši još više. 

Ti još ne možeš znati kad zaćutim i potonem šta mi nedostaje. Ne možeš znati zašto sam otišla, i zašto ne želim nikad da se vratim. Ne možeš znati, jer ja nemam hrabrosti da pričam, nemam hrabrosti da ti pokažem put ka mjestu gdje sam srce zakopala. Ja sam ga iskidala. Ti još ne znaš, a ja se bojim da bi se mogao uplašiti kad bi dotakao mrak, možda bi te razočarala moja slabost, činjenica da nisam stijena, ali da sam se pretvorila u jednu. Možda, ako bih sve ovo gore rečeno uradila, možda bi tada shvatio moj uzdah kad se privijem uz Tvoje ruke, možda bi tada shvatio da lažem kad Ti kažem da ne mislim ništa dok Te gledam. Mislim tada na svaki trenutak koji me vodio ka Tebi, mislim na to koliko sam u životu ostala uskraćena za Tvoje postojanje. Koliko sam čekala nekog kao Tebe, ko zna sa mnom a da me ne zna. Ti tako divno umiješ biti lud, dok moj smijeh odzvanja kao cika divljih pataka. 

Eto o svemu tome mislim dok te gledam. Mislim da li bih smjela progovoriti, da li bi želio znati. Mislim koliko ćeš mi faliti kad odeš od mene. Nećeš mi nedostajati, ali ćeš mi faliti, kao dio mene, fizički, neodvojivi dio. Već mi fališ. Zato se plašim. Plašim se da ću podići ponovo ovaj  zid koji si srušio, i da ću se ovaj put i u zemlju zakopati, a ne samo od kamenja samicu praviti... No šta ti znaš o tome...