Wednesday, April 6, 2016

Zagrli me sad, jako, najbolje sto znas i nemoj crnoj ptici da me daš




Pitao si ko me toliko povrijedio ranije pa su sve moje rečenice u davno prošlom vremenu, pa sam zaboravila biti srećna. Odgovorila sam jedino što sam umjela. Svi prije Tebe. I vjerovatno će svi posle Tebe. Ako Ti uopšte postojiš, ako te nisam izmislila u besanim noćima. Kažeš mi da se ne plašim. A ja ne znam kako drugačije. Znam, izlizala sam ta slova na tastaturi, ali zaista, ova priča o Tebi i meni neće moći biti bez te dvije riječi. Plašim se. 

Svega se plašim. Sebe najviše. Ljudi. Srca. Smijeha. Lijepih stvari. Plaši me Tvoj zagrljaj u kom ne drhtim. I moj osmijeh, Tvoj pogled dok ti pričam kako sam zaradila ožiljke na rukama, i kako sam padala kao mala. Uplaši me tama u Tvojim zenicama kad pomenem moje demone, kao da bi me istog trena sakrio da nikad više ih ne vidim. Možda mi se učinilo. Možda to nije zagrljalj, možda je smrtonosna zamka skovana za moju trnjiku od srca. Za ovaj kaktus osušeni. Za mene i oblak moje kose na jastuku u zoru. 

Nisam ni znala kako svitanje može biti lijepo, ako ga osjetiš. Nisam znala ni da je disanje lakše kad imaš s kim da dišeš. Ma šta ja znam o ljubavi i sreći? Ja koja nikad nisam doživjela ljubav, već samo prividne sjene. Ja koja nikad nisam... Ma pusti, neću da tonem u svoje dubine, ne želiš moje nemani da iskopavaš sa dna. Hoću da odjekujem smijehom, i da upijem toplotu iz dlanova, da se zarobim u trenutku. Hoću da vjerujem da sam s Tobom živa. Hoću, iako se plašim. Iako odlaziš. Ne čudi me to. Pored mene niko nije mogao ostati. Neko nije ni htio. Zašto bi ti?

Vjerujem u sreću. Vjerujem u ljubav, onakvu kakvom je ja zamišljam. Vjerujem u bezuslovnu slobodu, povjerenje, i zagrljaje. Živim trenutke, udišem ih, ne kvarim ih mislima. Gledam Te, dišem Te, i smijem se. CIjelim licem. Mašem repom. Ništa drugo nije važno. Sve ostalo ću preživjeti, sve sam već doživjela. Ne možeš me slomiti, ne možeš ništa uraditi što drugi prije Tebe nisu već uradili. Eto, lažem. Možeš ostati. Držati me za ruku. Zagrliti me na ulici. Možeš me voljeti. Mene i moj oblak kose upetljan u mačje šapice. Možda i hoćeš. 

Možda ću ti nekad otkriti šta sam mislila svaki put kad si pitao šta se krije iza mojih zenica dok te gledam. Govorila sam da nema ništa, da ne mislim, već dišem. A ja sam se plašila. Svaki moj oćutani trenutak je bio moj strah na usnama, neizgovoren. Jer ako ga ne izgovorim, on nije stvaran. I Ti ne možeš znati. Zato ćutim. Da mi trnje ne bi pokuljalo na grlo ako progovorim. Zato se samo uvijem u zagrljaj i dišem Te. Da Te što više zadržim u sebi kad i ti odeš.