Monday, May 30, 2016

...Gasne nasa zvezda cudna, Lazna, srebrna stvar.



Nisam spavala. Mučila sam se, kao po trnju. Nesanica me vezala i cijelu noć me mučila poput srednjovjekovnog inkvizitora. Otimala sam se, ali zalud. Gubila dah. Grcala. Sopstvenim mislima se davila. Ništa nije pomoglo. Nemilosrdna je. Jednog dana će me potpuno dotući da neću umjeti da te sanjam. I to me plaši. Ako bih ostala bez razloga za snove. Bez razloga za disanje. Za buđenje. Pretjerujem sigurno. Dramatizujem. Možda. Možda me samo strah juri poput gladnog vuka. Možda previše gledam u zvijezde. Zamišljam želje kad vidim da neka padne, razočaram se kad vidim da to samo avioni lete, poput onog koji je mene spustio na zemlju. 

Previše sam poletjela priznajem. Dao si mi prevelika krila i ubjedio me da znam da sanjam. Rekao si da je nebo moj dom, da tu pripadam, među zvijezdama. Sad mi zemlja ljepše izgleda. Sigurnija je bar. Neću da letim, ne šalji mi vjetrove. Evo, i krila ti vraćam. Meni su velika. Da bi letio prvo moraš naučiti da hodaš. Ja još nisam. 

Nedostaješ mi. Zvučim poput pokvarene ploče, iskrzane od previše slušanja. Znam. Dosadno je. Ali svejedno. Nedostaješ. U svim ratovima dižu se zidovi, kopaju se rovovi, sprema se arsenal za odbranu. U svim drugim ratovima. Ti si moje zidove srušio poput baštenske ograde, i hladnokrvno ušetao u moje teritorije. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Domaćin se vratio kući. I sad se ja moram mučiti sa nesanicom, postavljati zamke za vukodlake, dok ti bespovratno boraviš svuda pod kožom. Kao da je to potpuno prirodna stvar. 

Predala sam se. Ne mogu da se branim. Ne želim da ratujem. Negdje pred zoru sam pustila nesanici da maršira po mojim kostima, lomeći ih. Pustila sam. Ti ne znaš ništa o tome. Ti nećeš ni znati. Tako ranjena i slomljena jedino mogu pronaći put za nazad. Do ruševina koje si napravio kad si me iz mraka izvukao. I sjedim na sasušenoj zemlji, Ne znam kako da se zazidam opet. Ne želim, ali moram. Za svoje dobro. Rastrgnućeš me. Nemam od čega srce novo napraviti. Blato ne drži, mulj se rasipa, a kamen me žulja previše. Ova trnjika što je nikla zalivena tvojim osmijehom ranjava sa svakim otkucajem. Prepuna trnja, a svakog dana novi trn izraste. Žuljaš me. Grebeš. Grizeš poput zveri. 

Ostaću tu. Na mojoj spečenoj zemlji. Tu ću te čekati. Bez suza, bez osmijeha, bez neba, krila, bez igdje ičeg. Samo ja, gola, nedostajanjem ogrnuta. Lakše mi je tu umrijeti nego da me tvoje zvijeri raznesu svuda. Tu sam sigurna. Tu mi ne možeš uagrljajem oduzeti dah, niti me možeš kupiti poljupcem u rame. Tu ne možeš prići, to nije zemlja za tebe divnog. To je moj mrak. Tu te čekam. Ako opet jednom meni dođeš, 

Monday, May 16, 2016

...još sam sretan što postojim...



Udahnula sam danas prvi put posle trideset godina. Čisto. Da ne boli. Još uvijek ne mogu da spavam. Ponekad me vrisak probudi. Moj. Ponekad me zaboli samo ta jedna uspomena. Sve ostale sam zaključala u podrum. Demoni prošlosti zavezani. U lancima. U mraku. Vrata čvrsto zaključana. Zalivena katranom i olovom. Ja - izliječena. Jesam li? 

Prošlost me uvijek pratila poput olinjale mačke kojoj jednom daš da jede. Vukla se iza mene ma koliko da sam je kamenjem gađala, i nogama šutala. Ma koliko se krila od nje, zavlačila se u mrak, u sopstvene sjenke, kule dizala, sebe osuđivala. Bila sam prestroga prema sebi. Nekad prema drugima. I cijeli život sam samo jedno tražila. Ljubav. Na pogrešnim mjestima. U još gorim ljudima. Bila mi je potrebnija od vazduha i hrane. I dan danas je. Išla sam, trčala, vukla za rukave, molila, plakala. Nije pomagalo. Govorili su mi - nemoj da trčiš za njom, uvijek će ti izmicati. I uvijek jeste. Ali nisam znala bolje. Čuvala sam bivše ljubavi, uspomene, hranila se sjećanjima, iako su boljela. Sama sebe sam okivala u zamke. Čak i kad sam im leđa okretala, repovi su uvijek išli za mnom. Pratili me. Pretvorili se u aždaje gladne moje krvi. Prošlost me kidala, dio po dio. Lomila mi krila. Boljela i pekla. Bila sam živa pojedena, do kosti oglodana, i hodala sam. Dok srce nisam sama pojela. 

Vidiš, to što s nekim dijeliš gene ne mora da znači da dijeliš osjećaje. Neko jednostavno nikad ne spozna ljubav. I dugo mi je trebalo da to prihvatim. Da se pomirim sa tim da neki ljudi jednostavno nikad neće umjeti da pruže ljubav, možda je čak i ne osjećaju. Kamen. Tačka. Takvi su. To se ne može promijeniti. Kamen ne možeš ugrijati pa sve namjesto srca da ga staviš. Prihvati ih takve, od blata sazdane, ledom zalivene. Prihvati ih, okreni se i idi. Ne traži više ništa tu. Ne traži im srce, ne traži da budu uz tebe, ne traži da brinu. Nisu rođeni za to. Konačno sam se pomirila sa tim da su geni ipak samo geni i da nisu uslov za ljubav i sreću. 

Toliko puta sam obećavala da ću okrenuti leđa i pokidati sve što me vuklo unazad. Nisam imala hrabrosti. Mislila sam da će okovi sami da istrunu, ali oni su samo jače stezali. Kidala sam se od bola toliko puta jer ja sam živjela za ljubav, a oko mene kao da su svi bili nesposobni za voljeti. Ja sam željela nemoguće. Davala sve, činila čuda, sve za ljubav u onom svom izvornom obliku i ludilu. Ludilo je samo mene zarazilo. I sve je boljelo. Izigrano povjerenje, slomljeno srce, izgrebana duša. Nisam umjela da dišem za sebe, uvijek sam to radila za druge. Za ljubav. Nesebično sam davala cijelu dušu, i vraćali su mi je pohabanu u ritama, da je krpim. Da za mnom trče poderotine. 

I u ljude sam vjerovala. U prijateljstva. Iako sam ih toliko izgubila. Ona prava su opstala, ona koja nisu bila opterećena očekivanjima. Prijateljstva sa kojima sam dijelila sve svoje, i ništa nisam očekivala za uzvrat, a dobila sam. Ljude na koje mogu računati. Sa kojima i ja dajem neki par. Zbir. Sa kojima sam svoja. Pored kojih dišem. Sve ostalo je mučenje. Silovanje. 

A onda, trideset godina kasnije, upoznam tog jednostavnog čovjeka koji me za tren izliječio od svega. A ni sama ne znam kako. U jednom trenutku sam shvatila da nema smisla trčati i tražiti od drugih da budu tu ako to ne žele. Bez obzira na gene, i istoriju, na noći i poljupce. Bez obzira na sve. Sve što sam vidjela bila sam ja ispred vrata podruma u kojem sam odavno tamnice pripremila. S vremena na vrijeme bih zaronila u taj mrak, i sa svojim demonima se rvala, iako vezani, htjela sam biti jača od njih. Vrata sam uvijek ostavljala otvorena, ako poželim da se vratim. Sad sam stajala ispred vrata i znala sam šta želim da uradim. Trebalo je odavno. Zatvorila sam vrata. Ugasila mrak. Zatrpala, zalila, oprostila i okrenula leđa. 

Konačno sam slobodna. I dalje vjerujem u Ljubav. U njeno ludilo, i radost i jedinstvenu sreću. Ne u idealizam. Vjerujem da konačno mogu biti srećna, možda zato jer se ne plašim biti. Možda zato jer nemam sakrivene zube ispod jastuka. Možda zato jer konačno znam na koga mogu da računam. Vjerujem da mi je srce spremno za neku novu eru, ja sigurno jesam. I još nešto, prije nego uništim mrak. Vjeruj u sebe. Osjećaj. Pa i neka boli. Oprosti ljudima. Prihvati da su takvi. I diši. Muči se da udahneš, na silu diši, sanjaj, vrišti, sve je to u redu. Samo nemoj prestati da dišeš. Svaka bol ima zadatak da te nauči da više cijeniš sebe, da raspoznaješ ljude od zuba. I vjeruj u ljubav. Ona se ne dokazuje. Ona se osjeća. 

Sve što treba da naučiš je kad treba otići. Ja sad mogu koračati ka sebi, nikako iza sebe. I još uvijek imam o čemu da pišem.

Saturday, May 14, 2016

A ja, ja se kockam s prevarantom životom...



Dok pišem, tamo negdje, neku svjetlosnu godinu udaljen od mene, smiješ se i dišeš. Bez mene. Jer možeš. Ja sam na kiši, i ne dišem. Bez tebe. Tebi je život toliko jednostavan, ti si svoje bitke izvojevao, svoje pobjede si uramio, poraze sahranio i ne pominješ ih. Ni na Sve Svete. Ti si naučio živjeti, sad kad si sve prošao. Ja još nisam počela da dišem, i još uvijek ne znam šta je život. Ja još sam dijete koje vjeruje u bajke. Ti imaš ljude pored sebe, ljude koji će za tebe da brinu, da paze, da budu tu kad ja nisam. Ja, s druge strane, u ovoj kišnoj planeti, ja nemam nikog tako blizu. Od mene su svi odustali, iako nikad nisu ni bili tu. Ja sam zamislila da imam tebe. Kažem ti, vjerujem u bajke. 

Počeo je opet mrak da pada. Izvire iz zemlje. Tamo negdje, gdje dan traje duže, vjerujem da se i mrak plaši. Jer ti si svoj mrak ugušio. Ja ne znam kako. Ovde kiša pada. Danima. Teško spavam. Još teže se budim. Osmijeh gasne. Ti si sve doveo u red. Bravo. Uspio si. Tako malo ti nedostaje za sreću, apsolutnu sreću. Ja sam odabrala svoj put. Vjerujem da je bolje da nemaš ljude nego da ih imaš polovno ili samo fizički kao staklene figurice iznad kamina. Polomila sam ih. Ne volim ukrase. Ne želim ih. Meni treba vriska i smijeh, i lom. Ukrasi su za usamljene ljude. 

Ćutim te. Stalno to radim. Ne zato što nemam šta da kažem. Imam. Ponekad i previše. Ali ipak, birala sam da ćutim jer vidim da te plašim. Izmišljam gluposti, sakrivam se, popnem se a nebo pa se zaronim u oblak. Moram tako. Jer tebi je sve jednostavno, toliko lako. Ti si svoj pakao ugasio. Ja se iz svog još izvlačim. Naučila sam i ja da živim sa sobom, i da sama pijem jutarnju kafu u tišini, pred zoru. I da zauzmem cijeli krevet dijagonalno. Naučila sam i ja biti svoja. Dišem i ja, ponekad mehanički, ali dišem. I radujem se. I radim sve što volim. Ali ti si tako srećan. Ja nisam. Mogla bih biti, saživjeti se sa činjenicama. Mogla bih biti kao ti. Ali to nije smisao. 

Kažem ti, ja još uvijek vjerujem u bajke. U srećne završetke. U jednostavnost. Mir. Poljupce. Čokoladu. U nas. U to što sam vidjela u tebi. Vjerujem u ono što si mi pokazao, i sve što si rekao. Još se plašim, taj strah me nije napustio, kod tebe ga nije ni bilo. Ti si želio da ti vjerujem. Možda nisi ni znao šta želiš, možda nisi ni vidio da je tada zvijezda padala i čula te. Jer vjerujem ti. Strašljivo, pola mene izviruje iz mraka, ne smijem još uvijek da iskoračim. Smjela bih ako bi me pozvao. Ali i ti se bojiš. Vidio si svemir u meni. Vidio si oluje, nebo bez dna, vidio si svoje ostvarene želje. Gledao si me u zenice i uplašio si me. Do duše si me vidio i zagrcnuo si se svojim srcem. Znam. Jer tu su bili tvoji snovi, tu je bilo ono što nedostaje. I ja sam to poželjela. I to te uplašilo. Zar nisi naučio u životu da ne gledaš u mrak? 

Kiša je stala, bar ovde. U meni još nije. Ali sa tim ja živim. Rekao si da ćeš ti biti sunce pod kojim ću se probuditi. Za svaki slučaj, još uvijek spavam. 

Thursday, May 12, 2016

...sad cu ti reci i vise nikom i vise nikad...



Sakrila sam strah poput zamotuljka pod jastuk. Možda ga uspavam snovima. Možda ga udavim jastukom. 
Pritisnuti što jače, dah oduzeti kao ja što se već danima borim da udahnem. 
Ne ide. 
Steže me nešto negdje unutra, ne mogu da odredim da li je srce naraslo, ili mi pluća gore, ili se vene razlile. 
Ne mogu da odredim jel mi nedostaješ, ili fališ, ili trebaš. 
Jesam li postala zavisnik, jesam li te možda izmislila? Možda i jesam. 
Tebe preplašenog mojih riječi. 
Toliko da moram ćutati, izmišljati govorne mane, gristi jezik svaki put kad poželim da ti kažem, da ti pročitam, da izdahnem. 
Prećutim. Plaši me to.

Znaš li šta sam radila prethonde noći? Učila sam da te ćutim. 
Da te zagrlim. da te od vazduha skrojim i uvičem se u tvoju kožu, da legnem u tebe kao u postelju. 
I samo na tren sam osjetila snagu tvojih dlanova, i tvoju kožu uz moja leđa. 
Disao si pored mene, stegao me da ne propadnem u svoj bezdan koji sam otvorila, i tako si me držao do jutra. 
Bez riječi. Bez mraka. Samo ja i moj strah u tvom naručju. 
Učila sam pričati, disati, učio si me voljeti, vjerovati.
Bilo je teško otvoriti oči i priznati da se to sa mrakom rvem po postelji. 
Na tvojoj strani kreveta. Izvini. 
Bilo mi je krivo što sam ti jastuk ulegla, i što sam ti dio mraka preotela da se pokrijem. 
Morala sam. Previše me ćutanje izgrizlo poput bijesne lisice. 

Prošli su neki dani bez tebe. Njih sedam, osam, ma ko će brojati. 
Nije to kao sati kad s tobom prozuje pa mi je malo smijeha, malo mi zvijezda, malo mi vazduha. 
Tebe mi malo. 
Zagrizem se da ugušim riječi. Drugima ću pričati o tebi, ali tebe bih samo gledala. 
Da te upijem u zenice. 
Plašim se i za tebe. U svijetu koji je drugačiji od mog. 
Jer šta ako ti nema ko zoru nasmijati? Šta ako ti je hladno? 
Plašim se da ćeš se probuditi i da se nećeš mene sjetiti, i kuda bih onda? Kako bih se zvala? 
Ni ovako se imena ne sjećam, nije mi ni važno sve dok se tebe sjećam, sve dok mogu rame da ti osjetim i miris iz vena da izvučem. 
Naslonim se na zid, prislonim obraz i udahnem, koliko god mi ova metalna zamka u gruidima dozvoli. 
Osjetim te, u najmanjoj mjernoj jedinici vremena, uz sebe. I tako dan živim. 
Čekam te maštanjem.
Čekam i pišem sve što ti ne umijem reći jer sam ostala uskraćena. A sad više i ne smijem jer vidim plaši te. 
Zato ćutim. Kažem da je sve u redu, nasmijem se uzdahom, i čekam. 
Znam da dolaziš. Znam da hoćeš. Samo se plašim hoćeš li meni doći. Plašim se hoćeš li ponovo put do mene znati. 
Hoćeš li htjeti pronaći nas!

Monday, May 9, 2016

Za izgubljene veze među nama vezanima



Strah nije rešenje. I sama to znam. Znam da drhtanje i strepnja nisu pravi putokaz. Iako drhtim. Iako strepim. Iako se plašim sebe i svojih riječi koje ovih dana kuljaju iz mene kao previše šlaga na torti. Ima takvih dana kad bih pobjegla od svijeta.

Sinoć sam srela ljude od kojih bježim. Da ne bih došla u situaciju da kažem ono što mislim i ono što osjećam. A osjećam dosta toga. Izdaju prije svega. Bijes jer to su moji ljudi, moja krvna veza. Jer smo bili bliski, najbliži. Bijes jer sam trčala ka njima uvijek, a oni nisu niti jedan korak napravili prema meni. Zaboljelo je sinoć sve prećutano, davila sam se u riječima, grcala da se ne ugušim, okrenula glavu. Morala sam. Šta bi dobro izašlo iz svađe? Iz moje osude, a krivi su. Jesu. Po svakoj optužnici.

Najteže u životu je znati kad treba da odeš, za svoje dobro. Znati kad treba da prećutiš. Znati kad treba da se odrekneš ljudi koji ti znače, u koje si se kleo, kojima si vjerovao. Ja znam šta je izdaja. Znam šta je bol. Znam ukus gorčine kad si sam. Brutalno sam i usamljen. Znam. I ne želim da prolazim ponovo kroz to, pitajući se da li sam ja pogriješila, da li sam zaboravila rođendan, posjetu, da li sam zaboravila kupiti čokoladu. Vjerujem da nisam.

Sinoć sam bila stranac među svojima. Ponovo. Htjela sam da vrisnem, da istrčim, da psujem, možda i da se napijem. Zgrčila sam se ipak, odlučila da oćutim, i da pustim. Da se povučem. Jer oni imaju svoj život, svoje porodice za koje se bore, zašto bi njih bilo briga za sestru? Za tetku njihove djece? Zašto bi marili kao ja što sam? Ne osjećamo svi istu privrženost prema rodbinskim vezama. Ja sam opet ispala PREglupa i PREvezana i PREemotivna. Možda sam sad ja negativac. Možda sam ja njih povrijedila. Možda je trebalo ipak da im oprostim, hiljaditi put da pogazim sebe i svoj ponos, i svoju ličnost i budem ona super-sestra. Pa šta ako me ne posjećuju? Pa šta ako jedan od njih već tri godine ne prelazi moj prag? Možda sam trebala oprostiti, ali neću. Jer mi je dosta.

Jer život je previše lijep da bih ga trošila na ljude kojima nije stalo do mene. Jer meni je savjest mirna, jer znam da nisam pogriješila. Ne možeš cijeli život davati i voljeti, a ništa ne dobiti zauzvrat. Ne možeš uvijek biti svima oslonac a ko je tu kad tebi treba? Ko je tu da ti napravi čaj kad si bolestan? I pitaš onda zašto se plašim? Kako da ne strepim kad ljudi koji su moji ne znaju da vole, kad sam naučila na tu vrstu ne-ljubavi. Kako da ne strepim od svoje sjene ponekad? Žao mi djece jer ih zaista volim. Žao mi što im ne mogu biti tetka. Žao mi što su nas brakovi raskrzali i rasparali nam veze. Žao mi što je život bio tako surov prema nama. Jer kad naših roditelja ne bude, mi nećemo mariti jedni za druge. Nećemo znati jedni za druge.


Žao mi što moram priznati da sam na kraju svega ipak sama. Što znam na koga mogu računati, a taj broj ljudi je mali. Mikroskopski. Srca su im velika. To se broji. Srca su bitna. Ništa drugo. Jedan od ovih Mojih Ljudi sutra slavi rođendan. Neću mu čestitati. Ni on meni odavno ne čestita niti dolazi. Ali ne želim mu ništa loše. Ne želim mu tugu. Ne želim da pati. Možda malo da mu nedostajem. Ali zaista želim mu da je srećan, pa i bez mene. Ja sam naučila. 

Friday, May 6, 2016

Šta sam uradio? Kakva tužna humoreska



Zamisli me. Nacrtaj me u mislima usamljenu. Izvađenu iz korijena, iz zemlje, poput osušenog drveta poslije uragana. Zamisli me, razbacanu. Raznesenu. Kao posle ratišta ranjenu, gelerima ukrašenu. Zamisli samo. Mene u mraku. Cigla na ciglu, kamen na kamen. Jednu po jednu u visinu stavljam. Gradim moj mrak. Moju samicu. Parče leda držim na usnama da zaledim osmijeh. Da ga zapamtim prije nego ga uzdah izobliči. Gromadu veću stavljam na grudi, da ovo što je počelo kucati usporim, da sačeka nedoraslo moje srce. Vjetrove puštam da divljaju. Shvati me. Zamisli me samo zgrčenu na sredini kreveta, skupljenu oko svog srca, oko tvog imena, oko uspomena i mirisa. Jel misliš da i dalje ne treba da budem zidar sopstvenog mraka? Jel i dalje misliš da se ne trebam plašiti? Daljine, kilometara, ćutanja, obaveza? Kako da se ne plašim? 

Zamisli me. Nacrtaj me prstima u zamagljenom ogledalu. Razvuci mi osmijeh ponovo, iscrtaj mi smijalice na obrazima, zastakli mi oči da ponovo sijaju. I ugasi svjetlo. Ugasi ga i pusti moj mrak svuda da se razlije, magično da se utopi u obrise. Pusti ga. Da prekrije moju sjenku na krevetu što je ostala da ide od zida do zida, da grebe noktima i lupa vratima. Pusti mi mrak da divlja. Zamisli me zamršenu, upetljanu u sopstvene prste, kako te sa obzorja brišem. Kosom se vežem, oko grla je pletem, da zadržim ugrize, da zadržim dah. I oči sklapam, glavu u zemlju spuštam da se zvijezdama ne divim, da ne budem još jedan uveli suncokret, spržen i izgorio u sopstvenom prokletstvu da samo u sunce gleda, da samo tebe jednog vidi. Kako da se ne plašim? Kako da se u mrak ne povučem? Vjeruješ li sebi toliko?

Zamisli me. Utišaj muziku i oslušni moj smijeh kako izbija iz zidova, kao plijesan se lijepi i u dah ti ulazi. Oslušni vriskove koji odjekuju, kao hiljadu samurajskih mačeva režu mrak i jutra. I uzmi sve jastuke koje nađeš na podu. Prekrij se njima da me ne čuješ. Da zaglušiš tamu i u tišinu da me pretvoriš. Zamisli me utišanu. Sjenku. Tamu. Zamisli me takvu. Prekrivenu samo tvojim očima, zaštićenu dlanom preko srca, drugim preko grla. Stegnutu. Sputanih želja. U konopce vezanu i na dno mraka bačenu. I dalje vjeruješ da si sunce pod kojim ću se probuditi? I dalje misliš da smijem utišati strah? Vjeruješ li da mi ovakvi, ludi i izgubljeni možemo prerasti sudbinu? Biti jači od želja? Zamisli me. Nacrtaj me. Dušu mi iskroji iz novina. Priljepi mi jedno kartonsko srce. Zakači ga iza sebe kad juriš s vjetrom poput zmaja. I diši me. 

Diši me stalno da bih  mogla ostati ja. Ovo što si stvorio. Diši me da bih prestala graditi mrak, da bih prestala da se plašim, da ne zaledim dušu i sebe, i tijelo, i sve tvoje tragove. Samo me diši kao ja što sam te ćutala svih ovih dana. Diši me kao što sam te čekala svih ovih godina. Diši me. To je sve što mi je potrebno. Da dišeš za nas. Za mene. Za želju. Zauvijek želju. Do puno želju. 

Wednesday, May 4, 2016

Veliki je Bog što gleda na nas, hoću da plačem da mi čuje glas



Otišla sam. Nepotpuna. Okrnjena kao stara porcelanska šolja za čaj.  Slomljana i smotano, trapavo zalijepljena, tek toliko da izdržim dane bez tebe. Ako šavovi budu držali uspjeću.  Ako sam sve spojila kako treba. I opet nešto nedostaje. Neki dio tijela. Fizički. Neka dubina. Srž. Suština. Ja nedostajem. 

Ostavila sam sve svoje kod tebe. 
Srce pod jastukom da ti kucka kao pokvareni sat. 
Dušu prostrtu preko kreveta poput neke olinjale ali najdraže deke da te pokriva noću. 
Dlanove na jastuku da ti se prilijepe uz obraze kad kreneš da spavaš. 
Ostavila sam osmijeh u svim ogledalima da te proganja, da ti odzvanja, da te raduje. 
Oči su mi ostale na peronu da gledaju za tobom dok sam odlazila unatraške nadajući se da će vrijeme stati. Da će neko čuti moj prećutani vrisak. Moju želju da se vratim, da potrčim za tobom. Da ti samo još jedan poljubac ukradem, još jedan zagrljaj. Samo još jednom oči da ti vidim. 

Ti nisi čuo lom i moje šaputavo "Volim te", ni moje vriskove dok sam nijema stajala gledajući te preko rampi i namrštenih lica. Duboko u meni oluja je plakala. Sakrila sam suzu na tvom ramenu. Ni nju nisi vidio. Ne treba tuga da muti ono malo sreće što sam s tobom osjetila. Malo, ali dovoljno da znam da želim tebe takvog, bar tri puta kloniranog. Malo je trebalo da shvatim da si takav ti sve što sam ikad sanjala. Tebe su od mojih snova kovali. Malo je trebalo da poželim ostati, sve prije tebe zaboraviti i za tebe disati. 

Nemam ni stihova kojima mogu opisati ovaj bezdan od nemira koji si zapalio, ali znam jedno još. 
Od nas veće je samo još nebo pod kojim sam te našla.
Od tebe, veći je još jedino Bog koji mi te poslao. 
Sačuvaj me. sačuvaj me od mraka i od nemani. 
Sačuvaj me za sebe, za jutra i naše minijature u pijesku. 
sačuvaj me i veži me za svoju kožu poput našeg cvijeta koji će mi zauvijek ostati upleten u kosi. 
Samo me ti nemoj još slomiti. Sačuvaj me da ti pod istim nebom mogu još mogu sebe dati.
Sačuvaj me da te bar još zauvijek volim.

Tuesday, May 3, 2016

I zidove sad od stihova gradim da sruse se lakse od vjetra



Mene treba zatvoriti u mrak dozivotno. Zazidati me, ciglu po ciglu. Ostaviti tako. Otici. Jer ne umijem da volim. Ne umijem to u pola da radim. Ne umijem da ne vidim, da ne sanjam, ne umijem da gledam u Tebe kao u obicno ljudsko bice. Jer ti to vise nisi. Ti si cijeli moj svijet, moje parce tla na kojem sam svoju tvrdjavu izgradila, sve si do temelja srusio. Sve si uzeo. Ne umjedoh ni da se odbranim, ni da progovorim, a sve si vec prisvojio da me ni za sebe vise nema. Zazidati i ostaviti u mraku, to treba. Jer kako da sad disem a da ti nisi tu? Kako da se budim, kako od snova da se sacuvam? Kuda da koracam? Hocu li umjeti? Hocu li suze kojih nemam umjeti zadrzati za tobom da ne oticu? Hoces li znati put do mene opet? Hoces li umjeti ostati? Ja vise svoja ne umijem biti. Ruke si mi vezao i otrovao me cijelu, da ne ozdravim, da na tebe danima mirisem. Gledam te dok oblacis jaknu,  farmerice, dok pijes kafu, zamisljeno pricas o svom mraku kao da cu se istog trena uplasiti a ja... uplasena rodjena, ponovim ti to toliko puta, ja nemam kud dalje cak i kad bih htjela. Jer puta za nazad vise nemam. A put za naprijed ne vidim. Sve sto imam je sad, i ni jedan trenutak ne moze biti vazniji.

Ja mogu sve. Mogu da budem svaki tvoj hir. Mogu da budem i mrak. Mogu da te volim ovim sto je ostalo od mene,mogu novog tebe da stvorim, mogu sve za tebe. Za nas. Ako nas ima. Ako nas nisam sanjala.  Ovde nece biti povrijedjenih. Ovde mogu samo ja poginuti. Da se ni u mrak ne vratim. Osjecam to. Osjecam to svakog trena dok te gledam, dok pricamo o fudbalu i motorima, o brzinama i onda blijesnu nemiri iz tvojih zenica, a ja nemam kud. Predam se istog trena,kao robinja se pokoravam jer nemocna sam. Jer me to iznova i iznova osvajas. Da sebe vise ne umijem pronaci u onom sto sam voljela. Vise ni sebe bez tebe ne vidim. Nema ovde nastradalih. Ovde mogu samo ja biti raznesena. Da nikad vise ne ozivim. Da srce ne sastavim. Nije moje da ga sastavljam. Trebalo je da me pustis da u mom mraku ostanem. Trebalo je samo dozidati zid,a sad... Ni zemlje ni zida nemam.

Sunday, May 1, 2016

Ne plasim se ja tebe... Mene je od sebe strah


I rastopila se zemlja do jezgra. Dva potpuno razlicita svijeta, dvije zelje, jedan san. Posmatram te vec satima i ne znam u kom trenutku sam pocela da volim tvoj hod, tvoj osmijeh, bezobrazni pogled, brigu, poljubac u rame. Ne znam kad sam prestala da te gledam kao covjeka i da u tebi vidim ljubav. Ne znam ni da li te smijem vidjeti tako.
Imamo jedan san. Ja cijeli zivot zeljna samo sigurnosti i porodice, ljubavi i paznje, tragala za jednim tobom otkad se znam. Smijem li pomisliti da san moze biti ziv, imati tvoje oci, moj osmijeh. Da li bih se umjela pronaci u tvom svemiru?
Pitao si sta vidim u tvojim ocima. Bojala sam se reci da sam se uplasila tog svemira. Jer nisam samo vidjela, osjetila sam vulkan iz tvog srca, a nisam sigurna da necu izgoreti. I to me plasi. Jer ja jos samo toliko sebe imam da ti se dam. Kao sto nikad nisam. Jer jos samo toliko srca imam da ga tvojim nazovem. I jos samo toliko snova imam da ih s tobom sanjam. Bojim se, ako pustim srce da se stopi s ludacima, bojim se da bi mu to poslednji pokusaj zivota bio. Jer ni ja ni moja trnjika nemamo krvi da je prospemo zalud. Tek toliko je ostalo za zadnji put. Za zadnju kap. Tek toliko je ostalo za novi zivot. Smijem li vjerovati da bi bio s tobom? S nama?
Vrijeme nije na mojoj strani nikad bilo. Vrijeme ce mi ili otrov zaborava podvaliti ili ce me nostalgija minirati. Al znam, ovo ne moze biti jednostavan rat. Zadnji sigurno jeste. Jer ako sad izgubim iz mraka necu ustati. Ako ovaj rat izgubim onda cu sve izgubiti. Toliko jos sebe imam da dam. Za jedno sve ili nista.