Saturday, May 14, 2016

A ja, ja se kockam s prevarantom životom...



Dok pišem, tamo negdje, neku svjetlosnu godinu udaljen od mene, smiješ se i dišeš. Bez mene. Jer možeš. Ja sam na kiši, i ne dišem. Bez tebe. Tebi je život toliko jednostavan, ti si svoje bitke izvojevao, svoje pobjede si uramio, poraze sahranio i ne pominješ ih. Ni na Sve Svete. Ti si naučio živjeti, sad kad si sve prošao. Ja još nisam počela da dišem, i još uvijek ne znam šta je život. Ja još sam dijete koje vjeruje u bajke. Ti imaš ljude pored sebe, ljude koji će za tebe da brinu, da paze, da budu tu kad ja nisam. Ja, s druge strane, u ovoj kišnoj planeti, ja nemam nikog tako blizu. Od mene su svi odustali, iako nikad nisu ni bili tu. Ja sam zamislila da imam tebe. Kažem ti, vjerujem u bajke. 

Počeo je opet mrak da pada. Izvire iz zemlje. Tamo negdje, gdje dan traje duže, vjerujem da se i mrak plaši. Jer ti si svoj mrak ugušio. Ja ne znam kako. Ovde kiša pada. Danima. Teško spavam. Još teže se budim. Osmijeh gasne. Ti si sve doveo u red. Bravo. Uspio si. Tako malo ti nedostaje za sreću, apsolutnu sreću. Ja sam odabrala svoj put. Vjerujem da je bolje da nemaš ljude nego da ih imaš polovno ili samo fizički kao staklene figurice iznad kamina. Polomila sam ih. Ne volim ukrase. Ne želim ih. Meni treba vriska i smijeh, i lom. Ukrasi su za usamljene ljude. 

Ćutim te. Stalno to radim. Ne zato što nemam šta da kažem. Imam. Ponekad i previše. Ali ipak, birala sam da ćutim jer vidim da te plašim. Izmišljam gluposti, sakrivam se, popnem se a nebo pa se zaronim u oblak. Moram tako. Jer tebi je sve jednostavno, toliko lako. Ti si svoj pakao ugasio. Ja se iz svog još izvlačim. Naučila sam i ja da živim sa sobom, i da sama pijem jutarnju kafu u tišini, pred zoru. I da zauzmem cijeli krevet dijagonalno. Naučila sam i ja biti svoja. Dišem i ja, ponekad mehanički, ali dišem. I radujem se. I radim sve što volim. Ali ti si tako srećan. Ja nisam. Mogla bih biti, saživjeti se sa činjenicama. Mogla bih biti kao ti. Ali to nije smisao. 

Kažem ti, ja još uvijek vjerujem u bajke. U srećne završetke. U jednostavnost. Mir. Poljupce. Čokoladu. U nas. U to što sam vidjela u tebi. Vjerujem u ono što si mi pokazao, i sve što si rekao. Još se plašim, taj strah me nije napustio, kod tebe ga nije ni bilo. Ti si želio da ti vjerujem. Možda nisi ni znao šta želiš, možda nisi ni vidio da je tada zvijezda padala i čula te. Jer vjerujem ti. Strašljivo, pola mene izviruje iz mraka, ne smijem još uvijek da iskoračim. Smjela bih ako bi me pozvao. Ali i ti se bojiš. Vidio si svemir u meni. Vidio si oluje, nebo bez dna, vidio si svoje ostvarene želje. Gledao si me u zenice i uplašio si me. Do duše si me vidio i zagrcnuo si se svojim srcem. Znam. Jer tu su bili tvoji snovi, tu je bilo ono što nedostaje. I ja sam to poželjela. I to te uplašilo. Zar nisi naučio u životu da ne gledaš u mrak? 

Kiša je stala, bar ovde. U meni još nije. Ali sa tim ja živim. Rekao si da ćeš ti biti sunce pod kojim ću se probuditi. Za svaki slučaj, još uvijek spavam.