Tuesday, May 3, 2016

I zidove sad od stihova gradim da sruse se lakse od vjetra



Mene treba zatvoriti u mrak dozivotno. Zazidati me, ciglu po ciglu. Ostaviti tako. Otici. Jer ne umijem da volim. Ne umijem to u pola da radim. Ne umijem da ne vidim, da ne sanjam, ne umijem da gledam u Tebe kao u obicno ljudsko bice. Jer ti to vise nisi. Ti si cijeli moj svijet, moje parce tla na kojem sam svoju tvrdjavu izgradila, sve si do temelja srusio. Sve si uzeo. Ne umjedoh ni da se odbranim, ni da progovorim, a sve si vec prisvojio da me ni za sebe vise nema. Zazidati i ostaviti u mraku, to treba. Jer kako da sad disem a da ti nisi tu? Kako da se budim, kako od snova da se sacuvam? Kuda da koracam? Hocu li umjeti? Hocu li suze kojih nemam umjeti zadrzati za tobom da ne oticu? Hoces li znati put do mene opet? Hoces li umjeti ostati? Ja vise svoja ne umijem biti. Ruke si mi vezao i otrovao me cijelu, da ne ozdravim, da na tebe danima mirisem. Gledam te dok oblacis jaknu,  farmerice, dok pijes kafu, zamisljeno pricas o svom mraku kao da cu se istog trena uplasiti a ja... uplasena rodjena, ponovim ti to toliko puta, ja nemam kud dalje cak i kad bih htjela. Jer puta za nazad vise nemam. A put za naprijed ne vidim. Sve sto imam je sad, i ni jedan trenutak ne moze biti vazniji.

Ja mogu sve. Mogu da budem svaki tvoj hir. Mogu da budem i mrak. Mogu da te volim ovim sto je ostalo od mene,mogu novog tebe da stvorim, mogu sve za tebe. Za nas. Ako nas ima. Ako nas nisam sanjala.  Ovde nece biti povrijedjenih. Ovde mogu samo ja poginuti. Da se ni u mrak ne vratim. Osjecam to. Osjecam to svakog trena dok te gledam, dok pricamo o fudbalu i motorima, o brzinama i onda blijesnu nemiri iz tvojih zenica, a ja nemam kud. Predam se istog trena,kao robinja se pokoravam jer nemocna sam. Jer me to iznova i iznova osvajas. Da sebe vise ne umijem pronaci u onom sto sam voljela. Vise ni sebe bez tebe ne vidim. Nema ovde nastradalih. Ovde mogu samo ja biti raznesena. Da nikad vise ne ozivim. Da srce ne sastavim. Nije moje da ga sastavljam. Trebalo je da me pustis da u mom mraku ostanem. Trebalo je samo dozidati zid,a sad... Ni zemlje ni zida nemam.