Monday, May 16, 2016

...još sam sretan što postojim...



Udahnula sam danas prvi put posle trideset godina. Čisto. Da ne boli. Još uvijek ne mogu da spavam. Ponekad me vrisak probudi. Moj. Ponekad me zaboli samo ta jedna uspomena. Sve ostale sam zaključala u podrum. Demoni prošlosti zavezani. U lancima. U mraku. Vrata čvrsto zaključana. Zalivena katranom i olovom. Ja - izliječena. Jesam li? 

Prošlost me uvijek pratila poput olinjale mačke kojoj jednom daš da jede. Vukla se iza mene ma koliko da sam je kamenjem gađala, i nogama šutala. Ma koliko se krila od nje, zavlačila se u mrak, u sopstvene sjenke, kule dizala, sebe osuđivala. Bila sam prestroga prema sebi. Nekad prema drugima. I cijeli život sam samo jedno tražila. Ljubav. Na pogrešnim mjestima. U još gorim ljudima. Bila mi je potrebnija od vazduha i hrane. I dan danas je. Išla sam, trčala, vukla za rukave, molila, plakala. Nije pomagalo. Govorili su mi - nemoj da trčiš za njom, uvijek će ti izmicati. I uvijek jeste. Ali nisam znala bolje. Čuvala sam bivše ljubavi, uspomene, hranila se sjećanjima, iako su boljela. Sama sebe sam okivala u zamke. Čak i kad sam im leđa okretala, repovi su uvijek išli za mnom. Pratili me. Pretvorili se u aždaje gladne moje krvi. Prošlost me kidala, dio po dio. Lomila mi krila. Boljela i pekla. Bila sam živa pojedena, do kosti oglodana, i hodala sam. Dok srce nisam sama pojela. 

Vidiš, to što s nekim dijeliš gene ne mora da znači da dijeliš osjećaje. Neko jednostavno nikad ne spozna ljubav. I dugo mi je trebalo da to prihvatim. Da se pomirim sa tim da neki ljudi jednostavno nikad neće umjeti da pruže ljubav, možda je čak i ne osjećaju. Kamen. Tačka. Takvi su. To se ne može promijeniti. Kamen ne možeš ugrijati pa sve namjesto srca da ga staviš. Prihvati ih takve, od blata sazdane, ledom zalivene. Prihvati ih, okreni se i idi. Ne traži više ništa tu. Ne traži im srce, ne traži da budu uz tebe, ne traži da brinu. Nisu rođeni za to. Konačno sam se pomirila sa tim da su geni ipak samo geni i da nisu uslov za ljubav i sreću. 

Toliko puta sam obećavala da ću okrenuti leđa i pokidati sve što me vuklo unazad. Nisam imala hrabrosti. Mislila sam da će okovi sami da istrunu, ali oni su samo jače stezali. Kidala sam se od bola toliko puta jer ja sam živjela za ljubav, a oko mene kao da su svi bili nesposobni za voljeti. Ja sam željela nemoguće. Davala sve, činila čuda, sve za ljubav u onom svom izvornom obliku i ludilu. Ludilo je samo mene zarazilo. I sve je boljelo. Izigrano povjerenje, slomljeno srce, izgrebana duša. Nisam umjela da dišem za sebe, uvijek sam to radila za druge. Za ljubav. Nesebično sam davala cijelu dušu, i vraćali su mi je pohabanu u ritama, da je krpim. Da za mnom trče poderotine. 

I u ljude sam vjerovala. U prijateljstva. Iako sam ih toliko izgubila. Ona prava su opstala, ona koja nisu bila opterećena očekivanjima. Prijateljstva sa kojima sam dijelila sve svoje, i ništa nisam očekivala za uzvrat, a dobila sam. Ljude na koje mogu računati. Sa kojima i ja dajem neki par. Zbir. Sa kojima sam svoja. Pored kojih dišem. Sve ostalo je mučenje. Silovanje. 

A onda, trideset godina kasnije, upoznam tog jednostavnog čovjeka koji me za tren izliječio od svega. A ni sama ne znam kako. U jednom trenutku sam shvatila da nema smisla trčati i tražiti od drugih da budu tu ako to ne žele. Bez obzira na gene, i istoriju, na noći i poljupce. Bez obzira na sve. Sve što sam vidjela bila sam ja ispred vrata podruma u kojem sam odavno tamnice pripremila. S vremena na vrijeme bih zaronila u taj mrak, i sa svojim demonima se rvala, iako vezani, htjela sam biti jača od njih. Vrata sam uvijek ostavljala otvorena, ako poželim da se vratim. Sad sam stajala ispred vrata i znala sam šta želim da uradim. Trebalo je odavno. Zatvorila sam vrata. Ugasila mrak. Zatrpala, zalila, oprostila i okrenula leđa. 

Konačno sam slobodna. I dalje vjerujem u Ljubav. U njeno ludilo, i radost i jedinstvenu sreću. Ne u idealizam. Vjerujem da konačno mogu biti srećna, možda zato jer se ne plašim biti. Možda zato jer nemam sakrivene zube ispod jastuka. Možda zato jer konačno znam na koga mogu da računam. Vjerujem da mi je srce spremno za neku novu eru, ja sigurno jesam. I još nešto, prije nego uništim mrak. Vjeruj u sebe. Osjećaj. Pa i neka boli. Oprosti ljudima. Prihvati da su takvi. I diši. Muči se da udahneš, na silu diši, sanjaj, vrišti, sve je to u redu. Samo nemoj prestati da dišeš. Svaka bol ima zadatak da te nauči da više cijeniš sebe, da raspoznaješ ljude od zuba. I vjeruj u ljubav. Ona se ne dokazuje. Ona se osjeća. 

Sve što treba da naučiš je kad treba otići. Ja sad mogu koračati ka sebi, nikako iza sebe. I još uvijek imam o čemu da pišem.