Sunday, May 1, 2016

Ne plasim se ja tebe... Mene je od sebe strah


I rastopila se zemlja do jezgra. Dva potpuno razlicita svijeta, dvije zelje, jedan san. Posmatram te vec satima i ne znam u kom trenutku sam pocela da volim tvoj hod, tvoj osmijeh, bezobrazni pogled, brigu, poljubac u rame. Ne znam kad sam prestala da te gledam kao covjeka i da u tebi vidim ljubav. Ne znam ni da li te smijem vidjeti tako.
Imamo jedan san. Ja cijeli zivot zeljna samo sigurnosti i porodice, ljubavi i paznje, tragala za jednim tobom otkad se znam. Smijem li pomisliti da san moze biti ziv, imati tvoje oci, moj osmijeh. Da li bih se umjela pronaci u tvom svemiru?
Pitao si sta vidim u tvojim ocima. Bojala sam se reci da sam se uplasila tog svemira. Jer nisam samo vidjela, osjetila sam vulkan iz tvog srca, a nisam sigurna da necu izgoreti. I to me plasi. Jer ja jos samo toliko sebe imam da ti se dam. Kao sto nikad nisam. Jer jos samo toliko srca imam da ga tvojim nazovem. I jos samo toliko snova imam da ih s tobom sanjam. Bojim se, ako pustim srce da se stopi s ludacima, bojim se da bi mu to poslednji pokusaj zivota bio. Jer ni ja ni moja trnjika nemamo krvi da je prospemo zalud. Tek toliko je ostalo za zadnji put. Za zadnju kap. Tek toliko je ostalo za novi zivot. Smijem li vjerovati da bi bio s tobom? S nama?
Vrijeme nije na mojoj strani nikad bilo. Vrijeme ce mi ili otrov zaborava podvaliti ili ce me nostalgija minirati. Al znam, ovo ne moze biti jednostavan rat. Zadnji sigurno jeste. Jer ako sad izgubim iz mraka necu ustati. Ako ovaj rat izgubim onda cu sve izgubiti. Toliko jos sebe imam da dam. Za jedno sve ili nista.