Thursday, June 30, 2016

"Orkanski visovi" Emili Bronte



"Kad bi je voleo i svim snagama svog slabašnog bićane bi mogao voleti toliko ni za osamdeset godina koliko ja u jednom danu"

Cijeli život se družim s knjigama. Cijeli život sam po bibliotekama, njuškam i tražim. Šta će ti knjige - kažu ljudi? Ne znam, al svi se hranimo drugačije. Ja ih volim. To je toliko jednostavno. Volim ih. Ljubav je takva. Jednostavna. Ljudi komplikuju. Toliko je jednostavno voljeti, to je kao disanje. Nema između, nema površno, nema izgovora, obaveza, "nisam spreman". Ne postoji previše u ljubavi. Ne možeš previše pružati ljubav. Knjige su me upropastile. One su mi kreirale neku drugačiju perspektivu stvarnosti i ljubavi i porodice i prijatelja. 

Gradim moju malu biblioteku. Odričem se novog telefona, novih patika, ponekog koncerta ili festivala. Odričem se u korist knjiga. Kažu "Samo ti zauzimaju prostor, skupljaju prašinu, pročitala si ih i sad ti samo stoje tu, nepotrebne". Nasmijem se i kažem da neko skuplja parfeme i cipele, neko akcione junake, neko recke. Ja imam knjige. Njih mi ne dirajte! To su sve moji životi! To sam sve proživjela čitajući. 

Orkanske visove sam čitala davno, i ne sjećam se koliko sam imala godina. Film sam odgledala toliko puta. Nije to isti doživljaj čitati knjigu sa možda 15 godina i sada, kad sam svoja ličnost, papirno isklesana. Nije to ista ljubav. Jer Visovi su nešto što moraš da pročitaš bar jednom u životu. To moraš da osjetiš, tu količinu ljubavi, i emocije, mržnju i osvetu. To nije fizička ljubav i ljepota, to je veza između duša, to je sudbinska povezanost, tako se voli jednom u životu. Jer voljeti nekog zbog onog što jeste i onog što si ti pored njega - to je ljubav. Koliko je Hitklif volio svoju Kejti, a koliko tek ona njega. Kako se umire od slomljenog srca i kako se živi bez svoga života.Ima li većeg užasa nego ostati bez onog kog voliš više nego sebe, ko je ti, ko je suština samog tebe. 

Vjeruješ li da postoji takva ljubav danas? Vjeruješ li da postoje neki Hitklif i Kejti koji su nepotpuni jedno bez drugoga kao što je mjesec bez zvijezda. Ja vjerujemu takvu obuzimajuću, bezvremensku ljubav. Mora postojati, kako bi je inače opisivali. Ljubav ne možeš izmisliti. Ona ne umire. Ona je poput Orkanskih visova, krš i golet, a opet puna vresova i horizonta, ljepote i raja. Ljubav postoji, nemoj da ti nikad niko kaže drugačije. Svijeta može nestati, svemir se može pojesti, svega može prestati, ali ljubav će postojati. A dok god ima ljubavi ima i mene.


Ako niste čitali - pravac knjižara. 


Tuesday, June 28, 2016

Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Ćutanjima...I tu smo gde smo



Sinoć su se otvorile karte. Nema blefa. Nema keca u rukavu. Istina. Iščupano korijenje moje trnjike, mog kaktusa svelog. Nije strašno. Nije boljelo. Boljela je zabluda. I da je duže trajalo. Jedna poruka i to je to. Miniranje neba, da mi se sruči na glavu. Prerezana ljubav nožem za pomorandže, divlje i surovo. Oštrio se taj nož već neko vrijeme. Oštrio se nedostajanjem, kilometrima, tugom.

Nije mi teško. Nisam plakala. Nisam osjetila čak ni tugu. Danas sam se probudila sa novim osmijehom, čudno slobodna i razumijem. Možda smo igrali pogrešnu partiju pokera za moj rođendan, možda sam imala loše karte, ali Neko drugi je izgubio. Ja nisam. Ja sam dobila lekciju, dobila sam poklon možda veći od ičeg. Ko zna kakvu močvaru sam izbjegla. Možda sam i giljotinu zaobišla. Ja nisam izgubila u to sam sigurna. Ne boliš me!

Ja sam pobijedila! Ti si izgubio ljubav za vijek, sunce koje sija iz duše, izgubio si osmijeh i rušenje tla pod nogama. Izgubio si šansu da budeš srećan. Jer tebi je ljubav bila previše. Jer ti ne znaš ni šta je ljubav. Možda imaš svoju viziju, možda ti je standard života najvažniji, i možda ti je sve drugo bitnije od sopstvene sreće. Ali nemoj misliti da ću plakati. Nemoj misliti da ću tugovati i žaliti. Jer neću. Jer jesam dala sve, jer ne umijem da doziram ljubav, i osmijeh i život. Jer neću da se bavim analizama, i taktikama i dječijim igrama. Jer sam ja pobijedila. 

Plašila sam se. Nedostajanje me grizlo. Trnje mi je iz cipela poraslo. Sa nesanicom sam pakt sklapala samo da me ostavi na miru, samo da jedno veče usnim a da me ćutanje ne muči. Plašila sam se za svoju trnjiku, i sad evo, ostala je rupa. Al znaš kako se rupa napuni srećom, i kako zna biti pravi mali bazenčić duše. Umijem ja to da pretvorim u malu oazu, i ne brini, rodiće tu neko novo sunce, neki novi cvijet. Nedostajem sebi, ja, radosna i poletna. Previše si mi vazduha uzimao, jer sam i z atebe morala disati. Previše mi je svega jer si tražio i za tebe da volim. Za oboje. Za cijeli svijet. Neću. Ne za tebe. Ne za nas. Nas nema. Ti si izgubio!

Skupila sam snagu, usudila sam se ponovo biti živa, i zahvalna sam ti na tome. Jer si me izvukao iz mraka, a ti si u svom ostao. Jer si mi pokazao gdje su mi zvijezde ostale, a ti si svoje ugasio. Vidiš, Takvih ima svuda, pokušali su da me ubiju toliko puta prije i samo jača ostajem, sve življa ustajem i sve jače znam voljeti. Reći ću ono otrcano - ja ću Takvih naći uvijek, al ti još jednu Mene ne možeš sresti. To je činjenica. To je realnost. I kad me budeš tražio, kad budeš minirane puteve čistio i ovo nebo što si mi sručio na glavu pokušao ponovo dići - ti ćeš i dalje biti Takav. Ja ću biti još bolja! Ali nikako na istom mjestu na kom si me ostavio. Jer ja sam naučila da ustajem, da letim, da se radujem, da budem živa! Ja sam najveće čudo mog života i neću na tome ostati. 

Kraj nikad nije samo kraj! Kraj je uvijek novi početak! A ja sam konačno spremna!

Saturday, June 25, 2016

Život je jednosmjerna cesta...



Život je najveće čudo. Beskrajno i nezamislivo, nedokučivo i nepregledno prostranstvo. Bajka. Moja. I tvoja. Sastavljena od uspona i padova, letova i sunovrata. Možeš da izgubiš volju, možeš da se razočaraš, da potoneš, da isplivaš, i uvijek ideš dalje. Svaka zora je nova. Svaki dan je nov. Nova šansa. Nova radost. Gubiš ljude, gubiš stvari, gubiš dane i trenutke. Boli te, mučiš se, patiš, plačeš. Smiješ se, grliš, voliš, ljubiš. Vidiš kakvo je to čudo. Koliko toga ima spletenog u mrežu postojanja. 

Ljudi su se zgrčili. Sasušili se. Skoreli. Ubuđali se. Znam. Ima takvih više nego onih dobrih i srećnih i pozitivnih, onih koji dajeu i poklanjaju, onih koji vole. Znam. Možda više i ne vjeruješ. Ja vjerujem. Ljudi kao takvi postoje. Ljudi kao srce i duša. Ljudi kao osmijeh i pruženi dlan. Ljudi kao otvoreno srce. Postoje. Pogledaj se u ogledalo i vidjećeš o čemu ti pričam. Zaboravio si, znam. Satrlo te nevrijeme. Ali znaš šta ide posle oluje? Duga. Sunce. Novo bilje. Sveža trava. Novi život. 

Ne oplakuj svoju sudbinu. Ona je odraz tebe i tvojih dijela. Ne oplakuj izbor ljudi u svom životu. Svi te oni nauče nešto. Dobro ili loše, nije važno. Ti si ih birao. Ti si ih pustio u svoj svijet. Ne oplakuj svoja razočarenja, i svoje tuge. Sve je to životna lekcija da bi se mogao još ljepše smijati, da bi mogao još jače voljeti neki drugi put. Voljećeš pogrešne sve dok ne naučiš voljeti na pravi način. Prosta matematička jednačina. Srce puta srce je pregršt ljubavi. Srce puta kamen je dijamant. Srce puta žaba je princ. Srce puta nebo je duša. Vidiš, sa srcem ne možeš da izgubiš nikako. 

Ne oplakuj ne znači da ne treba da plačeš. Plači. Izbaci tugu suzama, isperi dušu. Pa sve što se isprlja mora da se opere. Kako do sad nisi shvatio? Isprljaju te loši ljudi, i moraš se okupati. A to nikako ne može biti loše. Onda si još čistiji, još otvoreniji, još bolji i veći i kad zalivaš travu  ona raste, pa tako i srce... Ono bude veće za još jednu dimenziju. I tako živi, voli, plači, smij se. Sve tako u krug dok ne budeš i od srca veći. Dok se ne pretvoriš u beskonačno, bez dimenzija. 

Živi. Jer pravo je čudo da si tu sada. Ispuni svoju svrhu. Pronađi no što voliš, budi sve ono što želiš da su drugi. Voli. Vjeruj. Nikad ne zatvaraj svoje prozore i svoju dušu. Znam, sve to zvuči lijepo, ali je zaista tako. Nemoj misliti da je meni lako pisati o tome. Nemoj misliti da nisam i ja prošla kroz močvare i kal, da nisam i ja voljela pogrešne. Jesam. I te kako sam ih voljela. I sad ih volim jer su me naučili. Jer ću znati da volim prave potpuno čisto i iskreno. Jer ću znati da volim zbog ljubavi. 

Voljela bih da mogu da zavirim u tvoje srce i da ti pokažem sve te divne stvari koje si propustio, koje ne vidiš od prašine koju uzgajaš poput pamuka. Da vidiš koliko si divno biće, koliko je jednostavno živjeti i biti svoj i srećan. A ti to sve znaš, samo si zaboravio da se pogledaš u ogledalo. zaboravio si biti dijete. Zaboravio si da grliš cijelim bićem a ne samo rukama, da gledaš dušom a ne samo očima. Zaboravio si da se voli cijelim postojanjem, ne samo usnama i tijelom. 


Monday, June 13, 2016

Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef



Jedna od onih noći kad nesanica dobuje po mojim prozorima i kad jednostavno ne mogu sklopiti oči jer se bojim mraka. Bojim se ovog crnila u grudima. Bojim se svakodnevnice i maski. Ne plaši me kiša i ne plaši me oluja. Sunce je postalo zastrašujuće. Osmijeh. Radost i sjaj. Nedostajanje. Ono me svake večeri muči, crta mi tajne tetovaže svuda po koži dok mi u krv ne uđe. A krv mi je već zatrovana čekanjem. Na licu mi osmijeh kockara koji je spreman da sve uloži i da sve izgubi. Životne partije su takve. Moraš mnogo da daš, i da očekuješ smrtnu presudu. Ulog je preveliki čak i za mene. Jer nemam srce da dam. Trnjika se osušila, nezalivena. Ispečena na suncu. Zato se i plašim.

Oluje ne jenjavaju. Buka ne prolazi. Sama sam. Zvuči li to tužno ili snažno? Tužno je reči da si sam, ali znaš li koliko snage ima u tom priznanju? Znaš li da prepoznaš strah u svakom slovu samoće? Ja znam. I oni slični meni koji su morali tako da žive. Koji su izabrali taj život ili su jednostavno bili prisiljeni. Ponekad ne možeš da biraš. Ako je ostajanje mučenje onda trebaš otići. Onda je bolje da odabereš biti sam. Žrtvovati srce da bi sačuvao sebe cijelog. Srce nekako uvijek poraste, vaskrsne nekako, zalijepiš ga, ukrpiš, malo betonom zaliješ, samo da temelji budu dobri na neko vrijeme. I priznaj sebi i liku u ogledalu da nije strašno to što si sam. Šta bi od tebe ostalo da si ostao usamljen među ljudima?

Zidove sam podigla. Moju samicu obnovila. Ostavila sam jednu stranu slobodnu za slučaj da poželim ponovo među ljude. Među sebični i kameni ljudski rod satkan od interesa i laži i obmana i ljubomore. Ako poželim ponovo nekad potražiti stope koje su ostale da vode unazad. Nedostajanje će me ugušiti, čekanje još više. Nisam ja stvorena za hladne noći, ali samo za njih znam. Zar je čudno što se i dalje plašim? Ne možeš tek tako istjerati tu neman iz mene. Ona je tako duboko nagrizla i nekroza me pojela, ne možeš tek tako ozdraviti moje sasušeno trnje. Nemoj misliti da ću ti dozvoliti da moje usirene komade krvi koristiš kao lego kockice za svoj ego. To su moje rane, to su moji strahovi, to su moja očekivanja, i moje suze usoljene. Ne možeš očekivati da ću te čekati raširenih ruku na vjetrovitoj zemlji na kojoj si me ostavio da promrznem, da me kiša ispere.

Ja živim od usana, od pogleda, od dodira, od riječi i nemira. Ja živim od osmijeha, i ljubavi, i šapata. Ne sjećam se kad sam poslednji put bila živa, ali naslutila sam da se život počeo buditi u meni ovog aprila. Naslutila sam i pustila sam ga samo da udahnem malo. Da napravim predah od lavirinta u kom sam se zazidala. Disala sam i sad mogu da nastavim dalje, nije još vrijeme da oživim. Ti možda umiješ da šapućeš i grliš i ljubiš kao niko ali ne smiješ me ostaviti da te čekam predugo jer čekanje će me ubiti gore nego i jedan rastanak. 

A ipak... Čekam. Svake večeri, sat vremena na kapiji, u isto vrijeme, možda se pojaviš. Možda tu svenem. Tu se plašim. To je normalno. Možda nikad ne dođeš. Možda nikad više ne budem živa tako. Možda se nikad više neću smijati šest sati bez prestanka. I to je život. Ako će me to sačuvati da ne budem slomljeni porcelan tvojih hirova pristaću da živim bez smijeha. Ne mogu ponovo biti slomljena. Bez srca mogu, bez krvi mogu, bez suza sam odavno, ali ne mogu ponovo biti slomljena.


Uložila sam sve u ovu partiju pokera sa tobom. Nisam neki blef. Ne umijem da lažem. I za sad gubim. Ali učim od najboljeg. A karte su podijeljene za novi krug. Prvi sam izgbila. Znaš, ja bitke često gubim, al ratove dobijam. Možda uvijek završim amputirana, i osakaćena, gelerima prošarana, ali ja čak i gubitak smatram pobjedom. Lekcijom. 

Igramo još uvijek. Plašim se. Tišine. Ćutanja. Čekanja. Ćutanje me može ubiti. Nemoj i ti. 

Wednesday, June 8, 2016

Al još se ne dam i još me ima



Vec odavno želim da napišem ovaj post, da malo skrenem sa teme ljubavi. Svi koji čitaju moj blog i koji me prate preko Fb već odavno znaju moje sklonosti ka pisanoj riječi, i neiscrpnim izvorima emotivnosti. Takva sam. PREosjećajna za današnji svijet. I bilo je jako teško uklopiti se u isti. Preboljeti prošlost. Olizati rane. Prihvatiti ljude onakve kakvi jesu. Mogu svi "životni učitelji" da pričaju bajke i dijele afirmacije ali zaista - životni put nije ni malo jednostavan. Posebno kad spavaš na trnovitim snovima, i kad te muči sve loše. A svi imamo takve trenutke. Bili smo ostavljeni, razočarani, izdali su nas, i mi smo sve to uradili nekom. Možemo se samo zavaravati da nismo. I ja sam nečija bol. 

Bliži se moj rođendan. I nije mi baš jednostavno prihvatiti sve što se dešavao prethodnih godina na taj dan. Ali učim da živim sa tim. Preboljela sam toliko toga, i nije bilo lako. Mučili su me snovi, uzdasi, vriskovi, mučile su me suze, mučile su me izdaje. Bilo je toliko neprospavanih noći. Dok se nije prelomilo negdje u meni. Tako dalje ne ide. Potisnute emocije, zatrpane suze, neizgovorene riječi. Bila sam stroga, prema sebi, prema drugima. Hranila sam se mrakom. Ma sve što ste ikad pročitali na mojim stranicama, između redova, sav taj mrak i demoni o kojima sam pisala - sve je istina. Nije samo izmišljena bajka ni inspiracija. Ali tako nije išlo više. 

Znam tačno trenutak kad sam odlučila promijeniti svoj život, i prošlo je od tada dvije godine, koji mjesec preko, nije važno. Važno je da sam odlučila. I nije bilo ni malo jednostavno reći onima koji su te povrijedili da su to uradili. Nije bilo lako otvoriti srce, prekinuti prijateljstva, okrenuti leđa ljudima koji nisu bili tu za tebe. Nije bilo lako priznati da si oštećen, emotivno uskraćen, i da te tijelo boli od samoće. Nije i nikad neće biti lako pogledati sebe u ogledalu i priznati istinu. Izgleda i zvuči strašno, i jeste tako. Nakon određenog vremena bude lakše. Dani postaju svjetliji, i manje je trnja pod kožom. Sve postaje drugačije. Osjeti se promjena, a i vidljjiva je na licu. Jer kad odstraniš sve te vampire iz svog života, kad oprostiš sebi, i shvatiš da si u svakoj situaciji reagovao najbolje što si znao - procvjetaš. Vidi se to u očima. 

I ne treba se tu zaustaviti. Život je svakodnevna borba. Konstantno ludilo. Iskušenja. I nikad nije lako. Tu su emocije, tu su odluke, preokreti, tu su promjene. Uvijek moraš biti iskren prema sebi i svojim željama da bi mogao da odlučiš. A odluči se uvijek za ono što te čini srećnim. Ja sam prestala da sreću gledam kroz materijalne stvari. Nije mi važno koliko imam već šta i koga. Važni su mi prijatelji, i važno mi je da imam unutrašnji mir. Uslijedile su i druge promjene. Počela sam intenzivno da treniram, promijenila sam način ishrane, način ophođenja prema ljudima, prema roiteljima, i mogu reći sa sigurnošću da nisam nikog povrijedila namjerno. Jednostavno, samo nisam željela da radim ono što me ne ispunjava. Ne želim da slušam ljude koji su negativni, i sve manje vremena provodim sa takvima. Slobodno vrijeme koristim za odlazak na more, za čitanje dobre knjige i za pisanje, za dobre ljude, za smijeh i radost. 

Jedna od velikih promjena koje sam napravila bila je da pređem na vegeterijansku ishranu. Već odavno ne koristim industrijsku hranu i slatkiše, prerađenu hranu, i grickalice. Mislila sam da će moj organizam patiti, ali ja se naprosto odavno nisam osjećala bolje. Pijem što više čajeva i vode, trudim se da moja ishrana bude što sirovija i sa što manje žitarica. Upravo ovih dana istražujem jogu, i pripremam se da počnem da je praktikujem. Meditaciju već odavno sprovodim i to je jedan od velikih bonusa u mom životu. 

Znam, sve ovo što sam napisala možda zvući radikalno, možda i previše optimistički za današnje vrijeme ludih provoda, sjajnih ukusa, i razuzdane mladosti. Ali sve to je prolazno. I kad za neku godinu budeš u nezdravoj vezi, nesrećnom braku, ili nesrećan na poslu kojim se baviš, vidjećeš - te sitne promjene kao što je disanje duboko i zdravija ishrana neće zvučati toliko strašno. Ako ništa drugo - bar sam iskrena sa sobom, znam šta želim i znam da je svaki slobodan trenutak vrijedan mog osmijeha. Možda ne mogu da putujem koliko bih željela, i možda ne mogu da naučim sve što bih htjela, ali mogu dovoljno da bih bila srećna. I to se broji. Nauči da cijeniš sebe više od te šminkom zamaskirane djevojke. Nauči da vjeruješ u sebe jer tvoja vrijednost nije u tome koliko si djevojaka imao, već koliko si srca usrećio. Nauči da je život kratak da bi ga bacali u nepovrat, i da je tvoje tijelo tvoj hram u kom ćeš da živiš cijeli život. Nauči da kažeš ne, i nauči da vjeruješ u svoje odluke. 

Toliko toga sam naučila u prethodne dvije godine, da mi je jako teško da ponekad pretočim to sve u riječi. Uspjela sam pobijediti mrak, prošlost, i uspjela sam biti svoja. Još uvijek čekam da mi izraste srce, posle svega, i još uvijek želim onu svoju bajkovitu ljubav. Još uvijek sanjam i još uvijek zvijezdama dajem imena po laticama. Još me ima. 

Tuesday, June 7, 2016

Ako nije ludilo, onda nije ljubav



Uspjela sam. Digla sam jedan zid. Najvažniji. Onaj koji ne da suncu da mi bije u oči, da me zaslijepljuje. Ostala tri ću lako. Zemlja ispod mene suva i dalje. Srce u meni, ta mala trnjika koja je nikla na ugašenoj zemlji - suši se. Uvenuće, osjećam. I opet neću imati srce. Opet neću imati ništa. I to tako mora. Ko mi je kriv kad u bajke vjerujem. U ljubav. Onu "do kraja života" ljubav. Idiotski i naivno, znam. Takva sam. 

Ti jesi ljubav. Samo ne moja. Ili ja ne zelim biti tvoja. Nije ni važno. Mi nismo mi. 

Jer ja vjerujem u bajke. Vjerujem u nedostajanje. U onu "ne mogu disati kad te nema" ljubav. Vjerujem da ona postoji negdje u ovom uvrnutom svijetu. Vjerujem da moraju postojati ona srca koja znaju kucati jedno za drugo. Ti jesi takav. Samo ne za mene. Možda ja ne razumijem. Možda previše očekujem. Možda i ne znam šta je ljubav. U poslednje vrijeme sve više vjerujem u to. Još uvijek dišem za oboje. Još uvijek mi nedostaješ. Teško, i opipljivo. Nekad mi samo fališ. Nekad mi se grlo stegne i ne mogu izgovoriti ni riječ. Ali sa svakim danom koji bez tebe prolazi, kad su dnevne obaveze važnije od poljupca za laku noć, moja trnjika nestaje.

Vidiš, mi samo od ljubavi živimo. Ja i moj skučeni kaktus u grudima. Šta će to tebi? Ne umijem ja da budem ozbiljna, i zrela, da budem odrasla i da život posmatram kroz obaveze i posao, kroz navike i trku za životom. Hoću da život trči za mnom! Hoću da onaj osmijeh koji si mi nacrtao na licu uvijek bude takav - iskren, otvoren, direktno iz vena izvajan. Ja hoću, al ti ne znaš. 

Ne brini, nisam se još odrekla nas. Nisam još okrenula leđa. Dok se trnje u prah ne pretvori. Rekla sam ti toliko puta da se plašim. Nisi mi vjerovao. Nisi razumio. Rekao si da ne treba da se plašim jer ti si tu da ostanes. Ti me neces ubiti. Zaboravio si da se srce ne ubija oružjem, već se davi ćutanjem. I evo ga sad, ono što je na mjestu srca niklo, više ne kuca. Ne treperi. Još me nedostajanje grli svako veče. Steže i ujeda. Ne da mi da se odreknem. Izdržaću. Dok ne dođeš. Ako do nas put još znaš. 

Ljudi kažu da se za ljubav treba boriti, da treba učiniti i nemoguće, da je treba dokazivati. Ne slažem se sa ljudima. Ljubav se osjeća. Ona se pokazuje. Ona se vrišti. Ne možeš je na silu zadržati. Ne možeš je vezati. Njoj trebaju njena krila, treba joj nebo. Za njom se ne trči, jer ona je uvijek tu. Ona se diše, i ona se sanja. Sve manje od toga nije ljubav. Sve manje od toga nije vrijedno. Ako te nemani napadnu ja ću ginuti za tebe. Ako te bolest pokosi, ja ću disati za tebe. Ako ti vida nestane ja ću gledati za tebe. Ali ne traži da volim za tebe. Jer to onda nije ljubav. To onda nisam ja.