Tuesday, June 7, 2016

Ako nije ludilo, onda nije ljubav



Uspjela sam. Digla sam jedan zid. Najvažniji. Onaj koji ne da suncu da mi bije u oči, da me zaslijepljuje. Ostala tri ću lako. Zemlja ispod mene suva i dalje. Srce u meni, ta mala trnjika koja je nikla na ugašenoj zemlji - suši se. Uvenuće, osjećam. I opet neću imati srce. Opet neću imati ništa. I to tako mora. Ko mi je kriv kad u bajke vjerujem. U ljubav. Onu "do kraja života" ljubav. Idiotski i naivno, znam. Takva sam. 

Ti jesi ljubav. Samo ne moja. Ili ja ne zelim biti tvoja. Nije ni važno. Mi nismo mi. 

Jer ja vjerujem u bajke. Vjerujem u nedostajanje. U onu "ne mogu disati kad te nema" ljubav. Vjerujem da ona postoji negdje u ovom uvrnutom svijetu. Vjerujem da moraju postojati ona srca koja znaju kucati jedno za drugo. Ti jesi takav. Samo ne za mene. Možda ja ne razumijem. Možda previše očekujem. Možda i ne znam šta je ljubav. U poslednje vrijeme sve više vjerujem u to. Još uvijek dišem za oboje. Još uvijek mi nedostaješ. Teško, i opipljivo. Nekad mi samo fališ. Nekad mi se grlo stegne i ne mogu izgovoriti ni riječ. Ali sa svakim danom koji bez tebe prolazi, kad su dnevne obaveze važnije od poljupca za laku noć, moja trnjika nestaje.

Vidiš, mi samo od ljubavi živimo. Ja i moj skučeni kaktus u grudima. Šta će to tebi? Ne umijem ja da budem ozbiljna, i zrela, da budem odrasla i da život posmatram kroz obaveze i posao, kroz navike i trku za životom. Hoću da život trči za mnom! Hoću da onaj osmijeh koji si mi nacrtao na licu uvijek bude takav - iskren, otvoren, direktno iz vena izvajan. Ja hoću, al ti ne znaš. 

Ne brini, nisam se još odrekla nas. Nisam još okrenula leđa. Dok se trnje u prah ne pretvori. Rekla sam ti toliko puta da se plašim. Nisi mi vjerovao. Nisi razumio. Rekao si da ne treba da se plašim jer ti si tu da ostanes. Ti me neces ubiti. Zaboravio si da se srce ne ubija oružjem, već se davi ćutanjem. I evo ga sad, ono što je na mjestu srca niklo, više ne kuca. Ne treperi. Još me nedostajanje grli svako veče. Steže i ujeda. Ne da mi da se odreknem. Izdržaću. Dok ne dođeš. Ako do nas put još znaš. 

Ljudi kažu da se za ljubav treba boriti, da treba učiniti i nemoguće, da je treba dokazivati. Ne slažem se sa ljudima. Ljubav se osjeća. Ona se pokazuje. Ona se vrišti. Ne možeš je na silu zadržati. Ne možeš je vezati. Njoj trebaju njena krila, treba joj nebo. Za njom se ne trči, jer ona je uvijek tu. Ona se diše, i ona se sanja. Sve manje od toga nije ljubav. Sve manje od toga nije vrijedno. Ako te nemani napadnu ja ću ginuti za tebe. Ako te bolest pokosi, ja ću disati za tebe. Ako ti vida nestane ja ću gledati za tebe. Ali ne traži da volim za tebe. Jer to onda nije ljubav. To onda nisam ja.