Friday, July 29, 2016

Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila. 

Tuesday, July 19, 2016

"Ubiti pticu rugalicu" Harper Li


Kad sam ušla u knjižaru sa namjerom da kupim knjigu „Ubiti pticu rugalicu“, pitali su me „Zašto čitaš ovako teška djela u ove kišne dane?“ Nasmijala sam se simpatičnoj djevojci i uzela svoj primjerak knjige. Nisam mnogo očekivala od cijele priče. Mislila sam da ću je ostaviti na pola, ako i stignem do pola. Iznenađena, pišem preporuku za istu knjigu, kao obavezno štivo koje mora da se nađe na policama svih knjigoljubaca.

Ne znam da li ste gledali film „Selma“, i da li ste gledali „12 godina ropstva“, ali lično me takve priče fasciniraju. Uopšte, istorija koja je vezana za ljude druge boje kože, je istorija koju poštujem kao da je moja. Jer ljudi koji mogu pretrpjeti toliko tešku istoriju, toliko bolnu, i zadržati u sebi osnovna načela porodice, poštovanja, i vrijednosti su za poštovanje. LJudi koji su bili toliko proganjani samo zato jer su bili drugačije boje kože. O tome se radi u knjizi. O jednom čovjeku, jednoj ptici rugalici, koji predstavlja sve ono trulo u našem društvu, i o njegovoj riječi protiv „drugačijeg“. I lijepo kaže Atikus da postoji jedno mjesti gdje su svi ljudi jednaki, bez obzira na razlike, a to je sud. Međutim, knjiga pokazuje upravo suprotno, pokazuje greške sistema u kom nisu svi jednaki. Zvuči poznato?

Cijela priča praćena iz ugla djevojčice, nevine dječije duše koja još uvijek ne razumije, još više dovodi cijelu knjigu do izražaja. Istina je, ljudi se plaše drugačijeg, puni su predrasuda, osuda, i lako je uperiti prstom u drugog. Teško je sagledati svoj život svojim očima, teško je prihvatiti istinu i jednakost. Teško je prihvatiti druge ljude ma koliko da su drugačiji.

I kao što to uvijek biva, zla djela ne mogu proći nekažnjeno. A pomoć dođe uvijek od onih od kojih to najmanje očekujemo. Sjajna knjiga. Nešto što treba da pročitaš da bi shvatio i naučio da nisi ništa bolji od drugih ako imaš malo više, ili ako si bolje obučen. Prigrli različitosti, one nas čine ljudima.

Jedva čekam drugu knjigu, a do tada, spremam novu preporuku.

UPDATE: Drugi dio 

Ovih dana mnogo čitam. Valjda je jesen takva. Nedavno sam pisala o Harper Li, i rugalici. Sjajna knjiga. Upravo sam završila čitanje drugog dijela i moram priznati, drugi dio je ostavio još jači utisak na mene. Jer znaš kako danas živimo u nekom čudnom svijetu i kako smo se tokom civilizacije uvijek nekako dijelili na ove i one. Ova knjiga obuhvata samo jednu od tih podjela, ali možda jednu od najsurovijih koje je istorija zapamtila, rasnu podjelu. Kao što sam pisala u prvom dijelu istorija crnaca me fascinira. Prodavani kao stvari, tretirani kao psi, ubijani i mučeni, a posebno svirepa djela Klana. I povrh svega toga, oni su sačuvali u sebi neke istinske vrijednost koje smo mi možda malo negdje zaturili. Knjiga je toliko upečatljivo dočara lik Skaut, potpunu slijepu za razlike među ljudima. Ona prvo gleda ljudsku dušu, pa onda sve ostalo. 

"Saglasili smo se da su zaostali, da su nepismeni, da su prljavi, smiješni, lijeni i loši, da su djetinjatsi i glupi, neki od njih, ali nismo se saglasili oko jedne stvari i nikad nećemo. Ti poričeš da su oni ljudska bića".

I zaista ima li išta gore nego oduzeti čovjeku ljudskost, misao, nadu, svijest, pretvoriti ga u stvar, u kamen, u vlasništvo. Ko ima pravo da odlučuje o ljudskoj sudbini, gdje smiješ da ideš, koju školu da pohađaš, u koga da se zaljubiš, gdje da živiš? Ko ima pravo da se igra Boga i izmisli sebi autoritet. 
malo je reći da me knjiga oduševila, pa evo ako za vikend ne zate šta da čitate obavezno oba djela ove sjajne autorke. A ja idem da postavim stražara!

"Ljubavnica zlatnog kralja", Dejna Karpenter



Znaš kako se sve priče odvijaju uglavnom na engleskim dvorovima, ili u Francuskoj i Škotskoj? E pa ja volim takve priče. Nekako me podsjećaju na djetinjstvo i bajke Andersena, ali i na ruske bajke koje sam voljela. Odavno znam da život nije ni nalik bajci. Zato nisam bila optimista kad su mi u ruke stavili knjigu „Ljubavnica zlatnog kralja“, nisam čak htjela ni da pročitam opis na kraju knjige, posebno kad sam skontala da je u stvari priča smještena u Češku. Bajke u Češkoj? I onda opet shvatiš da ne treba da imaš predrasude, da ne možeš da generalizuješ i da uvijek možeš biti iznenađen.

Tako je bilo i sa ovom knjigom. Jedna lagana pričica o sirotici i kralju, standardna bajka koja odstupa od standarda. Da, baš tako. Ono što mi se u početku činilo kao unaprijed ispričano je bilo daleko od toga. Obavijena blagom mističnošću, sa primjesom duhovne fantastike ako je tako mogu nazvati, knjiga je jednostavno mamila da je nastavim čitati, bez obzira na neprospavanu noć, putovanje, posao. Kako drugačije da nazovem grotlo pakla koje ona pronalazi, i njene moći koje posjeduje? Ali nije samo to važno. Ovo je knjiga za sve one koji su se nekad u životu osjećali odbačeno ili nevoljeno, koji su morali sa sobom da biju bitke i da vode ratove sa svojim srcem.

Jedna uzbudljiva priča o unutrašnjoj snazi čovjeka, o ljubavi, o nesalomivoj ženi, o njenoj potrebi da bude voljena, da pusti korijene, da postoji, da ima svoju sigurnost. Predivna priča sa zapanjujućim krajem, možda pomalo nedorečenim.

Poseban utisak ostavlja njeno prijateljstvo sa vukom, i ono što je u njemu pronašla. Pomisliš „Dosta je bilo, eto sad možeš imati svoj srećan kraj“. Svi mi na kraju težimo da budemo voljeni i da pripadamo, da budemo dio porodice, svi težimo ka sigurnosti i zaštiti. I taman kad pomisliš da je kraj poput bajke, iznenadiš se. Jer život je sve samo ne bajka. Borba sa svojim zlim blizancem, sa svojom tamnom stranom, sve se to krije unutar stranica ove knjige.

Sad prelazim na novo štivo, ali sam naučila još nešto. Neki ljudi imaju jednostavne želje. Neke ne možeš usrećiti ni da im svijet na dlanu pokloniš.

„Šantaram“ G.D.Roberts



Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog hrvatskog kolumniste. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocijenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Da, mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, preplašio me je broj stranica. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još. Priča je zasnovana na stvarnim događajima, nije pisana kao memoari pisca već upravo kao roman, ali sve se to desilo. I knjiga je jedno od najboljih djela koje sam ikad pročitala, uz Katarinu od A. Seton. Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored moje knjige) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora već o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim u knjizi. Istina, opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš. Knjiga je dobila svoj nastavak, znam koliko će teško biti da ga nađem, ali vrijedi svakog momenta traganja i čekanja. Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti toliko slobodan i otvorenog srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status. Raočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Upravo sam završila čitanje, i sad mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da volliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najvise što možemo da ucinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili lose proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo. „

„Katedrala na moru“, Ildefonso Falkones



Čitanje knjiga nije samo hobi. To su životi, emocije, hiljadu sudbina koje proživiš. Neke te knjige dotaknu, neke te promijene, neke baš i nemaju tu moć, ali sve su one važne. Poslednje vrijeme sam pročitala gomilu knjiga; poslovne su uglavnom u elektronskom izdanju, a one za uživanje al ništa manje značajne, već su pronašle svoje mjesto u mojoj kolekciji. Pored toliko novih naslova koji se pojavljuju svakodnevno, upravo sam završila čitanje knjige „Katedrala na moru“.

Možda bi nekom zvučalo dosadno, ali cijela priča u doba inkvizicije, jeretika, kraljeva Španije i ugovorenih brakova je više nego zanimljiva. Knjiga prati prijateljstvo, ljubav ali i političke situacije u Španiji u doba kraljeva. Nije to samo prijateljstvo između dva dječaka. Njihova veza je mnogo dublja i samo je još jedna od priča kako porodicu ne čine samo oni sa kojima dijeliš DNK. Porodica su ljudi koji su tu uz tebe, koji bi ginuli za tvoj osmijeh, Porodica su ljudi koji te vole takvog, siromašnog, bogatog, ružnog, lijepog, smiješnog, jakog, slabog, koji vole sve verzije tebe. O tome je ova knjiga. O čežnji za porodicom, za ljubavlju i sigurnošću koju možeš samo da nađeš u roditeljskom okrilju. Priča o ljubavi muškarca i žene, o snazi i istrajnosti. O ljubomori, mržnji i podvalama. Priča o borbi za slobodu, o žrtvovanju oca za budućnost sina. Priča o majčinskoj ljubavi koja prevazilazi sve. O majčinskom srcu koje nikad ne prestaje da krvari. Ovo je jedno kompletno djelo koje zaista vrijedi pročitati.

Realno je da priče imaju srećan kraj. Nije da ova knjiga to nema, ali ipak ostavlja gorak ukus pod pristima na kraju. I zaista je, za one koji umiju da čitaju, jedna od priča koja će ostati u mislima još dugo nakon završetka stranica. Sjetila sam se nekih vremena kad su i kod nas na Balkanu birani prijatelji na osnovu pogrešnih ideala. Jako su rijetka iskrena prijateljstva i ljudi koje možeš smatrati porodicom. Rijetke su i ljubavi, a ne samo prijateljstva. Rijetki su životi onih koji bi mogli podići kamen teži od sebe, i nositi ga za dobrobit naroda, Rijetki su oni koji bi pristali da pomažu drugima bez lične koristi. Rijetki su oni koji nađu put iz bijede i siromaštva i zadrže u sebi ljudskost i dušu. Rijetki su narodi koji su složni i koji bi se mogli boriti za jedan isti cilj.

Vidiš, ova knjiga pokriva toliko toga. Ova knjiga nije samo priča o Arnauu i Žoanu. Ovo je priča o pravim vrijednostima, i o iskrenim ljudima, priča o vjerovanju u jednakost bez obzira na sve razlike. Valjda smo svi ljudi, valjda smo od istog materijala skrojeni. Ne znam, ali vjerujem da svako ko pričita ovo djelo može sebe smatrati bogatijim za cijeli život odživljen među stranicama. Ovo su one istrajne borbe, neraskidive niti, i uzvišene ljubavi. Ovo je život.

Saturday, July 16, 2016

"Staljinova ljubavnica", Marek Halter



Ima nekih knjiga koje te ne oduševe potpuno, ali ostave trag, ostave nešto lijepo posle čitanja. Načitala sam se raznih vrsta. Raznih žanrova. Ovo ljeto je prosto okupano knjigama. I baš sinoć sam do kasno čitala, sa namjerom da knjigu privedem kraju. Vani je bijesnila oluja, vjetar je šamarao drveće, moja čupavica je spavala na mom jastuku i vjerujem da je zaista bila lijepa noć za čitanje. 

Ako pročitate onaj kratki tekst na zadnjoj korici knjige vidjećete da je priča istorijska, ljubavna i ratna, i možda baš i neće izazvati želju za čitanjem. Nije ni kod mene. Rusija, Staljin, rat, šijuni. Nekako mi to uvijek bude "previše". Ali ja sam neko ko daje šansu, knjigama i ljudima. Korice nisu važne jel da? Priča se broji. 

Moja nova uloga. Moj novi film. Nova ličnost. I ljubav. Divna ljubav. Ona zbog koje izdržiš sve, zbog koje gaziš po užarenoj zemlji, zbog koje ćeš sve učiniti. Ljubav. Da, da, ko o čemu ja o ljubavi. Šta mogu... Takva sam. Ljubav je svuda. 

Šta ćeš naučiti iz ove priče? 
Greške su ono što nas obilježava, one nas usmjeravaju, one nas grade. Iz njih možeš naučiti kako biti bolji čovjek. Kako ne pogriješiti naredni put. 
Ljubav je nesalomiva bez obzira na tuđe pokušaje. Rat je teško breme koje nose preživjeli na svojim leđima. Ali ljubav je ta koja daje snagu, ljubav je ta zbog koje se budiš i dišeš. Taj neko koga voliš toliko da bi sve dao samo za još jedan pogled. Još jedan zagrljaj. Te ljubavi nikad ne prolaze.
Politika je kučka. Zlo u koje ne treba ulaziti. Uznapredovala iluzija koju ne možeš promijeniti i treba je zaobilaziti. Tu vladaju interesi, tu nema istine, i tu nema iskrenosti. 
Bol uvijek boli, ali vrijeme nikad ne staje, i moraš da naučiš da živiš sa tim, ili da pustiš da te slomi. Naučićeš kako da budeš jak. 

Cijela istorija o drugom svjetskom ratu mi je uvijek bila teška. Sva ta priča o progonstvu, mučenju, logorima, brojevima, sve to je previše. Nikad ne mogu biti jedna od onih koji podržavaju takve stvari. Rekla sam - ja sam za ljubav. Čitajući, ponovo se u meni rodila zahvalnost što u mojoj zemlji vlada mir. Što u mojoj zemlji nema logora smrti. Jer šta su ti ljudi morali da prođu... Naše danas leži na izginulim ljudima koji su se borili da oslobode svijet od takvih čudovišta. 

Ne znam za tebe, ali meni bi ovo bilo dovoljno da pročitam ovu knjigu. Zaista bi mogli provesti vikend sa Marijom Andrejevnom i uživjeti se u svijet glume i pozorišta, rata i ljubavi. I kako ona kaže - ljubav je u njoj stvorila štit i to je jedini razlog zašto je izdržala. Gdje su danas takve ljubavi...

Thursday, July 14, 2016

Sve što tebi napišem, pocepam i obrišem, al ti nećeš znati

Nepopravljivi sam romantik. Velika budala. Možda i najveći sanjar. Imam neko zamršeno klupko emocija u grlu i nikako da ga progutam. Ne plačem često, samo kad jako zaboli. Samo kad mi otkinu dio tijela. Srce, ili dušu na primjer. Doktori kažu da nemam suza. Kažu da je ostalo more soli i da pazim kako se rasipam sa njom. Vene sam napunila nostalgijom. Stalno mi nešto nedostaje. Miris krofni, ukus čokolade. Pogled na more. Miris leda. Lavanda. Dodir ruke. Zagrljaj, muški i jak. Zora. Ljubav. Konstantno. Sad mi nedostaje ludilo. Neko moje. Naše. Nečije.

Nisam ja od onih koje će da patetišu i da mole da se Neko vrati kad jednom ode od mene. Nisam neko ko će da kuka i da cvili. Dostojanstveno prihvatim kraj. Opsujem. Muški, ili kao što kažu kočijaški. Zalijepim ga tamo negdje u nedođiju. Bijesnim i ljutim se. Pišem. To uvijek radim. Prihvatim i kažem da je u redu. I dobro sam. Raskomadana manje ili više ali sam dobro. Naučila sam da živim sa tim. Ostane praznina priznajem, i teško je popuniti. Ostanu restorani, i ulice kojima više ne okrećem glavu. Ostane par pjesama kje zaista volim ali jedva slušam. Ostanu emocije zapetljane u čvorove i nikako da ih odmrsim a da nešto ne prekinem ili rasparam.

I sad mi nedostaje. Moje trnje. Tip. Čudak. Budala. Kako god da ga nazovem. Nedostaje mi osmijeh. I nedostaje mi miris sa Titanika. Nedostaje mi nutela. Nedostaje mi tišina. Ne bi trebalo zaista. Nema tu šta da mi nedostaje. Samo eto... ja nedostajem. Ja kakva sam bila. Zvijezde mi nedostaju koje sam izvadila iz zenica i sakrila u džepove, a oni šuplji pa ispadaju, i saplićem se o svoje korake da ih skupim. Neke usput zgazim. Skrckam ih u prah. Suza i dalje nema. Poslednje sam isplakala za onim mojim od tijela odlomljenim parčetom. Više ništa nikad neće boljeti kao to.

Otvorim aplikaciju, vidim hiljade poruka. Žao mi da izbrišem. Žao mi jer to je dokaz da smo postojali. Ako ih izbrišem ništa više neće ostati i onda bih morala da zaboravim. Ovako nas ponekad reanimiram, puštam elektro-šokove kroz mrtvo srce naših misli i udahnem miris, samo malo da me prođe nostalgija. Poslednji dani narkomanske krize, kad te i tijelo boli, kad isparava iz krvi, su najgori. To je ono kad pišem poruku, dovraga, pa je pošaljem, i posle pet minuta je obrišem. Ostane tamo nešto da sam pisala pa brisala. Vratim se spavanju. Ujutru otvorim oči. Napišem, obrišem, napišem obrišem, opsujem, obrišem, poljubim obrišem, kažem Hejj i pošaljem. I opet. Obrišem. I ne diram telefon. Ne javljam se ni prijateljima jer ako uzmem telefon u ruku, ponovo će isti cirkus da se odvija, ponovo ću da pišem i brišem kao patetični idiot, i onda kad dobijem odgovor, psovaću sebe. Proći će. Proći će me osjećaj. Iskriziraću.


Istočiću nostalgiju iz vena. Hoću. Napiću je i ispariće. Zatrpaću je sa soli. Utabati dobro da se ne povampiri. Proći će. Mora. Uvijek je prolazilo. Vidi, nemoj pogrešno da shvatiš. Ja sam i dalje dobro. Ne boli me amputacija. Živim, srećna sam, dišem, radujem se i zahvalna sam životu. Samo se još uvijek ponekad zaletim ka suncu a zaboravim da su mi otpala krila. A novim uvijek treba malo vremena da niknu. Da, to mi najviše nedostaje. Krila moja od paperja. 

Monday, July 11, 2016

Srce nije samo da se ima...

Kažu mi da sam PREviše neozbiljna za svoje godine. Koje godine? Ko određuje u kojim godinama treba da budeš ozbiljan, a u kojim djetinje nasmijan i bosonog i umazan borovnicama? Ko je to izmislio zakon da moram da budem ozbiljna, umjereno nasmijana, poput osušenog lista papira jednoilična i siva? Ja sam zmaj na vjetru, satkan od hiljadu boja, od milion zakrpa kojima sam se ušivala i lijepila da bih ostala ovakva. Razigrana, nasmijana, vesela i puna života. Neopterećena računima, imanjem i nemanjem, jednostavno srećna bez ikakvog vidljivog razloga. Zašto da budem neko ko će da ima urednu frizuru, i skladnu šminku, i manikirane nokte? Da li je to razlog za sreću? Da li će mi to obezbjediti ljubav? Vidim da kod velike većine to prolazi, i donosi rezultate. Ja sam u jednini i dalje, ali moji zubi su bijeli od radosti, i vide mi se desni kad se smijem jer mi je osmijeh toliko širok poput duše i toliko iskren da je prosto nezamislivo da bude manji. Da li je problem u meni što sam PREviše srećna?

Kažu mi da sam PREstroga prema ljudima. Kojim ljudima? Pokažite mi te ljude da ih vidim jer čula sam da je to vrsta u izumiranju. Sve sam nesoj i nečovjek. Sve sami licemjeri i sebični idioti koji misle samo na što veću gomilu keša, na što manje srce, na sjaj i kič, interes i usluge. Ja mojim ljudima ne trepćem vještački, i ne mogu da im glumim da sam neko ko nisam. Ja sa mojim ljudima nemam zidove i gard. Jer oni znaju moje srce. Jer oni znaju moju bol. Jer oni znaju moje blato, pomogli su mi da ustanem iz njega. Jer oni znaju za moje suze i moju so. Oni znaju sve moje radosti, sve moje tuge, sva moja krila. Ja sa drugima samo imam granicu. Žutu citron liniju, drečavu, kreštavu. Ne dam svakom da je pređe. Ne mogu. To je prosto zakon preživljavanja. Ja imam ljude, sve ostalo je čovjekolika vrsta.

Kažu mi da imam PREvelika očekivanja. Znaš šta je veliko? Velika je zgrada od 500 spratova, i 3km u visinu. Veliki je Mont Everest. Velika je knjiga Šantaram od 800 stranica. Veliko je nebo. Ali ne i moja očekivanja. Jer ja očekujem samo iskrenost. Očekujem ljubav. Zagrljaj kad treba. Tišinu da bi se vrisak bolje čuo. Očekujem da pravi ljudi prerastu igre i taktike. Ja nisam srna u šumi da bi mi postavljali zamke i lovili me na mamce. Nisam ni fazan ni tetreb da bi mi puštali lažne zvukove srca, pa da nasjedam. Možda je zanimljivo drugima, meni nije. Ne treba mi Super Mario da me spasi od zmaja, meni su te princeze dosadne. Te što ne umiju da zakucaju ekser i što se boje slomljenih noktiju ako podignu nešto teže od kašike. Nije mi potrebno spašavanje, nisu mi potrebni dvorci. Samo jedan mali kutak, koliba od trske, parče neba i malo sunca. Jedan zagrljaj i poljubac u rame. Neko da bude tu. Stalno. Da se ne boji mraka. Da se ne uplaši mog podruma punog aveti. Ne brini, zavezane su. Okovane.

Kažu mi da PREviše vjerujem. Tu su u pravu. Takva sam. Ne mogu protiv toga. Za mene su osmijesi poput bisera. Meni su zore poput beskraja. Meni je srce PREveliko, i zaista PREviše ljubavi ima u meni da bih je zadržala samo za sebe. Dajem je. Ljudima. Životinjama. Dajem je riječima. Još više djelima. Dajem je nezasluženo. Drugi to koriste. Hrane se time. Kad im bude dosta odu. Nezahvalna sorta. Ali me ne mogu ubiti. Ne mogu presušiti. Ja sam na rođenju upala u bunar emocija i ne mogu protiv toga. Sva sam satkana od njih. Od mračnih i svijetlih boja, od suza i plača, od vriska i smijeha, od razočarenja, izdaje, žrtvovanja, od srca i ruku, od zagrljaja i zenica. Od PREviše života.


Možda zaista dajem PREviše, možda ja jesam PREviše za nekog. Previše za nekog ko je ozbijan i život mjeri godinama a sreću računima, za nekog ko nema očekivanja, ko ne vjeruje ljudima, nekome ko ne zna šta želi, ko ne zna šta je ljubav. Previše sam onima koji nikad nisu voljeli bez interesa, i koji nikad nisu bili istinski srećni samo zato jer su živi. Previše sam. Jesam. Neka sam. 

Sunday, July 10, 2016

Svima nam je ljubav potrebna




Nebojšu sam upoznala sasvim slučajno dok sam jurila da se nađem sa drugarom. Zaustavio me na trotoaru potpuno neočekivano i razvukli smo priču na cijelih 15 min o treningu i ishrani. Razmijenili smo brojeve telefona, i to je to. Drugi put smo se sreli u kratkoj šetnji u kojoj je on uglavnom išao ispred mene i pričao mi kako mu je trening sve i kako je pravi džanki već godinama. Treći pokušaj našeg druženja se zbio prije dan-dva. I vjerovatno je to poslednji put da se sretnemo. On ne voli da izlazi među ljude jer ne voli da ga drugi gledaju i posmatraju i procjenjuju. On ne voli sunce i plažu i more i vodu i toplotu, on na more ide uveče kad nema ljudi. On ne voli ljude, kamere, i njegov dan je ispunjen i on je srećan tako sam, na poslu i na treningu. I to je sve što ima u jednom danu. Posao i trening. On je srećan tako sam sa sobom, kad ne mora da priča, i kad ne mora da objašnjava, i kad ne mora da sluša.

Jesi li zaista dovoljan sam sebi? I sama sam ponekad samotnjak. Znam i ja da oćutim, imam mali krug prijatelja koje volim, poznanstva sa kojima ponekad prošetam, gomilu virtuelnih drugara koji su mi jako dragi i sa kojima razmijenim uvijek po neku riječ. Volim da se osamim kada pišem, i volim da čitam. Ali volim i ljude. Volim šetati među njima, volim ih posmatrati, volim ih voljeti. Negdje među tim ljudima se krije moje drugo parče sa kojim ću činiti izvanredan sendvič sa eurokremom. Crnim. Znam da se krije tu negdje. Znam da je on jedan od tih ljudi. Možda nije u ovoj državi, možda je negdje na Kanarskim ostrvima, možda je u nekoj planini, ali znam – među ljudima je. Pa kako možeš da ne voliš ljude?

Mi smo najsjajnija i ujedno najgora vrsta živih bića na planeti. Mi smo spremni da osudimo sve i da dignemo do zvijezda. Mi smo sposobni da rađamo, da ubijamo, da stvaramo, da volimo, da mrzimo. Mi smo stvoreni za sve. Kako možeš da budeš srećan sam? Kako može da ti bude dovoljno u životu da radiš, i treniraš, spavaš, i sve u krug? Kako možeš biti samotnjak sa 35 godina? Gdje ti je nestala želja za životom, ili su ti je drugi ljudi ubili? Znamo mi i to da uradimo, ali moraš biti jači od sopstvene vrste, pravilo opstanka ili tako nešto.

Meni nikad nije bilo važno šta će drugi da misle ili kažu. Svako ima pravo da bira za sebe najbolje. Svako ima svoje stavove i ukuse. Neko jednostavno kopira tuđe. Volim da čujem svaki komentar, ma kakav da je, ali na kraju ja ipak uradim ono što želim. Pa i ja sam za druge samo „tuđe mišljenje do kog mi nije stalo“. Pozitivno ili negativno, sve je to isto. Nekad od kritika rastemo, ispravljamo greške, mijenjamo boje, nekad su dobre jer tako branimo naša uvjerenja, učimo se karakteru, učimo se boriti se za svoje ideale, pa makar i pogrešni bili, lični su.

Pitam ga „Pa kako možeš da ne voliš sunce“? Ja bez njega ne mogu da živim. Ja ne mogu da dišem kad se zavuče iza oblaka. Kako možeš da se zadovoljiš sa rutinom i navikama, gdje su ti krila ostala? Kaže da jednostavno za njega nema ništa važnije od toga. I meni je trening važan. I zdravlje mi je važno. Ali i smijeh je važan. I šetnja. I druženje. I ludosti. I ljubljenje. Život sam po sebi. Kako možeš da se zarobiš u čauri svoje skoljke? Da li čovjek može da živi sam? Treba li?

Ponekad se osjetim usamljeno, zato jer živim sama sa mačkom u kući i psom u dvorištu. Osjetim se usamljeno ponekad kad se sjetim svojih divnih propalih prijateljstava, i kad poželim poći i napiti se i lumpovati a svi koje znam i volim nisu tu. Da, znam biti ponekad sama, i usamljena, i rastužena. Ali ne i manje živa. Jer tada izvedem psa u šetnju, ili jednostavno okačim svoje snove o vrat i izvedem njih. Ne možeš nikad biti sam u ovom gradu koji ne spava. Pođem u bioskop, pođem na more, odem u park, uvijek ima ljudi, uvijek ti se neko nasmije, pozoveš telefonom dragi glas.

Ne, čovjek ne smije nikad biti toliko sam da ti smeta kad te neko pogleda. Ne, ne smiješ biti toliko sam. Nema tog treninga koji može da zamijeni stisak ruke i zagrljaj i koji može da zamijeni miris sveže morske vode u kosi. On je samo tužan i vidim, njemu treba ljubav. Ali ne moja. Ja sam previše živa da bih mahala mrtvim krilima.


Ja dišem za ljubav. To je moja svrha. Niko ne treba da bude sam. Samoća je za tugu, za smrt, za dva metra zemlje i prašinu. Ne. Niko ne treba da bude sam. 

Saturday, July 9, 2016

Meni već odavno ne smeta što vreme prolazi




Nisam se još udala. Ne mogu. Neću. Rano mi je. Nisam još odrasla. Nisam još prestala da vjerujem u Malog princa. Nisam nikad probala vjenčanicu, ni iz zabave. I svi jedva čekaju da se udam. Ne razumijem zašto? Da bih promijenila prezime? Da bih prestala biti nepar? Da ne bih bila sama? Ko kaže da sam sama? Nisam.

Imam trideset jednu godinu i nisam se udala. Još uvijek. Bio je neki pokušaj, bilo je nešto pred prosidbu, bilo je nekih snova, ali ništa konkretno još uvijek. Pitaju me kad ću da zakoračim u tu neizvjesnost. Kad ću da obučem bijelo. Kad ću da kažem "Da".

Evo, ja kažem "Da". Da životu i osmijehu, i punim plućima radosti. Da ljubavi koja ne poznaje granice ni na papiru, ni u glavi, ni na carini. Da muškarcu koji zna da voli, zagrli, ćuti, poljubi, i još ponešto. Da istini i iskrenosti. Da knjigama i da nebu i da moru. Evo, govorim "Da" i još uvijek ništa. Još ništa se nije promijenilo u mom okruženju, osim u meni. Jer dok me drugi zapitkuju ja dišem, i živim život onako kako mislim da je najbolje za mene. Ja dišem bez stega oko srca. Drugi samo dahću. Nije mi potrebna burma da bih bila srećna. Nije mi potrebno da promijenim prezime da bih imala ličnost. I odbijam život koji svi žive radi reda, jer je to logični sled događaja.

Nisam sigurna da želim imati svadbu. Zapravo, željela bih, ali bez običaja koje su drugi nametnuli. Bez narodnjaka. Ne treba ni vjenčanica, samo da buket bude kombinacija čička, jorgovana i suncokreta. I nemoj da mi sutra neka mlada ukrade ideju, polažem potpuno autorsko pravo na tu kombinaciju nespojivog. Želim jednostavnu bijelu haljinu, sa ljubičastom trakom, sunce, more, i njega. Tog nekog jadnika koji više nikad neće imati normalan obrok, talno vrijeme ručka ili namještaj po poslednjoj modi iz Namosa. Žao mi je, to nisam ja i ne mogu biti ja. Važnije od ugaone garniture je da stvaramo uspomene, da putujemo, čak i u troje. Žao mi je ali ja ne želim čistiti prozore svake nedelje i glancati podove, i polirati čaše. Želim spakovati knjigu, šešir, Balaševića, i držati tog mog budućeg jadnika za ruku, ljutiti se zbog brade od tri dana, i poći u šumu, ili na more, ili jezero, ili na mjesec. Ili ne izlaziti iz kreveta. Izgužvati posteljinu do neprepoznavanja.

Ne znam zašto svi toliko jedva čekaju da se udam. Možda žele da odrastem. Možda žele da mi kažu "Eto vidiš, rekla sam ti da je u braku sve drugačije". Možda misle ako budem imala dijete ili množinu od toga, da ću nešto promijeniti. Postati dio odraslih. Možda ću imati neku zajedničku temu sa svima njima. Možda sam u jednini ali nije da sam toliko glupa. Ja ni tada neću željeti da čistim prozore nedeljom. Možda ću biti kenjavija od bebe zbog buđenja tokom noći, ali i dalje neću da mi se nameće obaveza da mora sve da bude po zadnjoj modi, da kolica moraju da imaju tri točka, da igračke mraju da budu savremene. Ja sam moje lutke pravila od peškira. Imala sam jednu barbiku, i njene krpice. Imala sam knjige i bajke i baštu i sudiće. Imala sam i maštu. To je vjerujem, važnije od smart telefona u rukama djeteta od 2 godine.


Nisam se udala. I ne znam još kad ću. Treba prvo da sretnem ludaka kom neće biti važno šta cijeli svijet misli sve dok ga gledam sa zvijezdama u očima i sve dok mu pišem pjesme. Neće mu biti ni važno što ne znam da dekorišem tortu i što ne stignem da prevrnem čarape, ili pak obučem iste. Nekog ko će da bude lud istim intenzitetom i posle pet godina, ko će uvijek iznova da me oduševljava, da me voli toliko da ne može disati bez mene, i ko će znati da me ostavi i ode sa drugovima na kampovanje, dok ja ćutim u sebi i dišem mir. Ovaj isti mir koji sada imam. Ovu sreću kojom sam sada ispunjena. I nisam se udala. I još neću. I to nema veze sa godinama, reprodukcijom, ili činjenicom da se pitam - da li takav neko kao ja još negdje postoji.  


Friday, July 8, 2016

Jer privilegija je biti živ




Dugo već razmišljam o sopstvenoj strasti za pisanjem i čitanjem i emocijama koje treba znati iskazati riječima. I rijetko gdje mogu da pročitam nešto slično. Rijetko mogu da pronađem nešto bez politike, sarkazma, idiotizma, glupiranja i trenda. Rijetko gdje mogu da pronađem tekst sa srcem u redovima. Znaš šta je srce? Mislim na ono krvavo, sirovo srce koje ti kuca tu u grudima, osim ako nisi mrtav pa samo dišeš, samo prolaziš, samo budeš. Dugo već želim da se odvažim i da ti pišem o životu iz nekog drugog ugla, iz drugačije perspektive. O osjetljivim i škakljivim temama o kojima se na ovom malom krševitom području i ne priča mnogo. O tmurnim temama, o gubicima, o osmijesima, o orgazmima, o prijateljstvima, o zanemarenim životnim situacijama o kojima se ne piše, ne priča, ne sanja. O životu bez politike, unutar zaštićenih zidova jedne porodice. O stvarima o kojima se ćuti jer je sramota priznati. O ljubavi koja je tajno zbirsala iz grada, o (ne)moralu, djetinjstvu, maloljetničkim ekskurzijama u svijet odraslih, o onome o čemu se još ne piše.

Nemam odskočnu dasku u vidu poznanstava i prijateljskih usluga. Nemam nekog ko će da me pogura kad mi zapne osim  Mame (Mama volim te!). Nemam nekog ko će da finansira moje tekstove, moju poeziju, moje stavove i ko će da traži da pišem za njega. Ja sam moja odskočna daska, i moje srce. I ti kao moj sudija, kao moja preporuka, kao moja pohvala, ili kritika. Ti, kao neko ko može da osjeti da sve što želim je da ti srce istresem pred zenice, da osjetiš da u svom životu nisi sam ma koliko zaista bio takav. Već dugo me grize život, priče prijatelja, osluškivanja razgovora u prolazu, posmatranje ljudskih ljuštura. Već dugo me zagriza nemir i želja da otvorim oči i riječi pustim da pokuljaju kao previše šlaga na torti.

Jer ako samo ti jedan vidiš da nisi sam, da neko razumije ono što se bojiš pitati, ono što si tetovirao na koži, ono što si čuo ili ugravirao u podsvijesti... Ako samo ti jedan pročitaš, i možda nešto u svom životu promijeniš ili ti neka moja riječ pomogne, onda sam ja uspjela. Onda je sve ovo najbolja moguća odluka koju sam donijela. Jer odlučila sam. Jer toliko toga ima u meni a bojala sam se pisati, jer ovo je zemlja puna predrasuda, puna lažnog ponosa i iskrivljenog ogledala morala. Jer šta ako budem pisala o orgazmima? Šta ako budem pisala o alkoholisanim očevima? Šta ako budem pisala o školovanju? Šta ako budem pisala o iznevjerenim prijateljskim očekivanjima? Šta ako budem pisala o sebi, ili tebi? Ovde je zabranjeno pisati o svemu osim ako prozivaš nekog drugog po imenu ili partiji. Ovde je zabranjeno pisati o preživljavanju i samostalnosti. Ovde se ne piše o ljubavi. Ovde se ne piše o životu na rate i kredit, o lažnom fensi sjaju i zvijezdama koje se smiju našim otrcanim pokušajima da budemo kao one. Jer mi nismo zvijezde. Mi smo ljudi. Mi smo nešto što se u evoluciji zove Homo sapiens. Imamo srce. Imamo emociju. Imamo svijest.

Ne plašim se više. Ne plašim se da kažem koliko sam i sama prošla. Ne plašim se da kažem da imam stavove. Ne plašim se da kažem da imam greške. Uspone. Padove. Gomilu ulegnuća pod nogama od silnih zakucavanja sa visine. Nekad na glavu, nekad na dupe, ali jesam, padala sam i strmoglavo ustjala. Ne plašim se da ti kažem ono o čemu razmišljaš, ni ono čega se plašiš. Ne plašim se da napravim promjenu i prigrlim ovaj moj pregršt pretjeranih emocija koje su mi podvalili na rođenju kao kukavičje jaje. Nekogsu zakinuli, ali na meni nisu štedjeli, ko god da je kreirao moju genetsku mapu. I sad mi više nije žao zbog toga. Jer za razliku od velike većine stanovnika ove planete – ne plašim se više iskazati svoje emocije. Ne plašim se reći da volim, da sam srećna ili tužna, razočarana, zabrinuta, oduševljena ili kako god već da se osjećam.


Ja sam konačno oživjela svoj let!

"Maestra", Lisa Hilton




Ljeto je moje vrijeme. 
Ljeto su knjige jer kad radiš 8h i vani je 45+°C i ne možeš da strkneš na more, onda nema boljeg nego ledeni čaj, knjiga i muzika. I mačka koja je potpuno blesava jer misli da je Spajdermen. 
Ljeto su knjige jer kad kreneš posle 22h prošetati psa koji preko cijelog dana samo leži i pokušava preživjeti vrućinu ispod svog krzna, nema ljepše nego sjediti u parku i čitati dok pas trčkara i njuška.
Ljeto su knjige jer i kad odeš na plažu treba ti nešto dobro da zagrije atmosferu, da ti razgali dušu, da te očara i rastopi k'o čokoladu.
Ljeto je moje vrijeme. Knjige su moje vrijeme. 

Za ovih mojih 25+ godina kako čitam proživjela sam hiljade života. Bila sam princeza, bila sam vještica, bila sam kriminalac, i ubica, i ubijena, i bjegunac, i zaljubljena, i udata... Sve sam bila. Sve sam prošla. Svašta sam naučila. Mogu se pohvaliti da imam drugačiju percepciju života na Balkanu, života u Crnoj Gori, drugačiju viziju ljubavi, sreće, radosti, prijateljstva. Imam potpuno drugačiju viziju sebe na kraju krajeva. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom. Nema veze, ni ja se ne slažem sa svima. Složiće se oni koji znaju šta su knjige i koliko one znače za odrastanje, sazrijevanje, puberttet, i ovo neko zrelo doba. Ja još nisam zrela, ja sam i dalje potpuno dječije zanesena i otkačena i ne želim da ikad prođe. 

Pošto obično pišem ovde o knjigama koje ostave utisak na mene, prije nego otvorim mini web sajt za lične utiske o knjigama, moram preporučiti Maestru dok su utisci sveži i dok se još uvijek osjećam Maestralno. Nije da čitam trilere poslednjih godina. Ranije sam se topila u knjigama Šeldona i njemu sličnih, ali kako idu godine sve više čitam "mekše" i "pitkije" knjige. Nego, na Maestru su me nagovorile moje cure iz knjižare gdje trgujem. Nisam se pokajala. 

Knjiga je zaista napeta, u svakom smislu. Loren/Džudit je mlada i ambiciozna umjetnica, tačnije poznavalac umjetnosti i slika, dok uveče radi kao hostesa u klubu u Londonu. Takvi poslovi su prisutni i kod nas na primorju, i u zavisnosti koliko daleko želite da idete sa gostima, toliko i zarađujete. Posao hostesa je da naruče nasjkuplje piće koje muškarac plaća, da pričaju sa njima i da ih zabavljaju. Tako se radnja u knjizi razvija, i može zvučati malo dosadno u startu, ali kad se radnja seli u Nicu, pa zatim u Italiju, i Rim, pa u Pariz.. napetost raste. 

Knjiga je negdje opisana i kao erotski triler. I priznajem, ako ovu knjigu budete čitali na plaži, oni malo liberarniji će morati da se rashlade posle određenih stranica. Neću ih citirati, ali definitivno sam morala da ih istračarim sa drugaricom. Kraj je potpuno neočekivan, i ako ovo budu čitale tinejdžerke, bojim se da bi mogle pomisliti ili poželjeti sličan život, jer Loren je djevojka koja želi novac, al da ne otkrivam previše, ne volim da prepričavam sadržaj, već više pišem o ličnom utisku. Cijela knjiga je u fazonu - šta ćeš uraditi da bi ostvario svoje snove? Da li si spreman/na da se odrekeneš svega, da postaneš neko drugi, da ubiješ, da odeš, da nestaneš? Imaš li petlje i da pomisliš da možeš nešto da uradiš?

Ni malo jednostavno, ali život je strašan kovač a mi smo uvijek drugačija legura. Ne možemo svi biti isti pred izazovima, neko odraste da bude zvijezda, neko kamen postane. Svi imamo drugačiju tehniku obrade i pitanje je samo da li si spreman da se izdvojiš ili da se uklopiš.

Tako, sad prelazim na novo štivo, vjerovatno sa manje vreline, ali nadam se jednako interesantno. Ako budete htjeli da malo začinite ljeto i pređete sa dnevne štampe i trač magazina onda će Maestra biti pravo osvježenje.