Friday, July 8, 2016

Jer privilegija je biti živ




Dugo već razmišljam o sopstvenoj strasti za pisanjem i čitanjem i emocijama koje treba znati iskazati riječima. I rijetko gdje mogu da pročitam nešto slično. Rijetko mogu da pronađem nešto bez politike, sarkazma, idiotizma, glupiranja i trenda. Rijetko gdje mogu da pronađem tekst sa srcem u redovima. Znaš šta je srce? Mislim na ono krvavo, sirovo srce koje ti kuca tu u grudima, osim ako nisi mrtav pa samo dišeš, samo prolaziš, samo budeš. Dugo već želim da se odvažim i da ti pišem o životu iz nekog drugog ugla, iz drugačije perspektive. O osjetljivim i škakljivim temama o kojima se na ovom malom krševitom području i ne priča mnogo. O tmurnim temama, o gubicima, o osmijesima, o orgazmima, o prijateljstvima, o zanemarenim životnim situacijama o kojima se ne piše, ne priča, ne sanja. O životu bez politike, unutar zaštićenih zidova jedne porodice. O stvarima o kojima se ćuti jer je sramota priznati. O ljubavi koja je tajno zbirsala iz grada, o (ne)moralu, djetinjstvu, maloljetničkim ekskurzijama u svijet odraslih, o onome o čemu se još ne piše.

Nemam odskočnu dasku u vidu poznanstava i prijateljskih usluga. Nemam nekog ko će da me pogura kad mi zapne osim  Mame (Mama volim te!). Nemam nekog ko će da finansira moje tekstove, moju poeziju, moje stavove i ko će da traži da pišem za njega. Ja sam moja odskočna daska, i moje srce. I ti kao moj sudija, kao moja preporuka, kao moja pohvala, ili kritika. Ti, kao neko ko može da osjeti da sve što želim je da ti srce istresem pred zenice, da osjetiš da u svom životu nisi sam ma koliko zaista bio takav. Već dugo me grize život, priče prijatelja, osluškivanja razgovora u prolazu, posmatranje ljudskih ljuštura. Već dugo me zagriza nemir i želja da otvorim oči i riječi pustim da pokuljaju kao previše šlaga na torti.

Jer ako samo ti jedan vidiš da nisi sam, da neko razumije ono što se bojiš pitati, ono što si tetovirao na koži, ono što si čuo ili ugravirao u podsvijesti... Ako samo ti jedan pročitaš, i možda nešto u svom životu promijeniš ili ti neka moja riječ pomogne, onda sam ja uspjela. Onda je sve ovo najbolja moguća odluka koju sam donijela. Jer odlučila sam. Jer toliko toga ima u meni a bojala sam se pisati, jer ovo je zemlja puna predrasuda, puna lažnog ponosa i iskrivljenog ogledala morala. Jer šta ako budem pisala o orgazmima? Šta ako budem pisala o alkoholisanim očevima? Šta ako budem pisala o školovanju? Šta ako budem pisala o iznevjerenim prijateljskim očekivanjima? Šta ako budem pisala o sebi, ili tebi? Ovde je zabranjeno pisati o svemu osim ako prozivaš nekog drugog po imenu ili partiji. Ovde je zabranjeno pisati o preživljavanju i samostalnosti. Ovde se ne piše o ljubavi. Ovde se ne piše o životu na rate i kredit, o lažnom fensi sjaju i zvijezdama koje se smiju našim otrcanim pokušajima da budemo kao one. Jer mi nismo zvijezde. Mi smo ljudi. Mi smo nešto što se u evoluciji zove Homo sapiens. Imamo srce. Imamo emociju. Imamo svijest.

Ne plašim se više. Ne plašim se da kažem koliko sam i sama prošla. Ne plašim se da kažem da imam stavove. Ne plašim se da kažem da imam greške. Uspone. Padove. Gomilu ulegnuća pod nogama od silnih zakucavanja sa visine. Nekad na glavu, nekad na dupe, ali jesam, padala sam i strmoglavo ustjala. Ne plašim se da ti kažem ono o čemu razmišljaš, ni ono čega se plašiš. Ne plašim se da napravim promjenu i prigrlim ovaj moj pregršt pretjeranih emocija koje su mi podvalili na rođenju kao kukavičje jaje. Nekogsu zakinuli, ali na meni nisu štedjeli, ko god da je kreirao moju genetsku mapu. I sad mi više nije žao zbog toga. Jer za razliku od velike većine stanovnika ove planete – ne plašim se više iskazati svoje emocije. Ne plašim se reći da volim, da sam srećna ili tužna, razočarana, zabrinuta, oduševljena ili kako god već da se osjećam.


Ja sam konačno oživjela svoj let!