Saturday, July 9, 2016

Meni već odavno ne smeta što vreme prolazi




Nisam se još udala. Ne mogu. Neću. Rano mi je. Nisam još odrasla. Nisam još prestala da vjerujem u Malog princa. Nisam nikad probala vjenčanicu, ni iz zabave. I svi jedva čekaju da se udam. Ne razumijem zašto? Da bih promijenila prezime? Da bih prestala biti nepar? Da ne bih bila sama? Ko kaže da sam sama? Nisam.

Imam trideset jednu godinu i nisam se udala. Još uvijek. Bio je neki pokušaj, bilo je nešto pred prosidbu, bilo je nekih snova, ali ništa konkretno još uvijek. Pitaju me kad ću da zakoračim u tu neizvjesnost. Kad ću da obučem bijelo. Kad ću da kažem "Da".

Evo, ja kažem "Da". Da životu i osmijehu, i punim plućima radosti. Da ljubavi koja ne poznaje granice ni na papiru, ni u glavi, ni na carini. Da muškarcu koji zna da voli, zagrli, ćuti, poljubi, i još ponešto. Da istini i iskrenosti. Da knjigama i da nebu i da moru. Evo, govorim "Da" i još uvijek ništa. Još ništa se nije promijenilo u mom okruženju, osim u meni. Jer dok me drugi zapitkuju ja dišem, i živim život onako kako mislim da je najbolje za mene. Ja dišem bez stega oko srca. Drugi samo dahću. Nije mi potrebna burma da bih bila srećna. Nije mi potrebno da promijenim prezime da bih imala ličnost. I odbijam život koji svi žive radi reda, jer je to logični sled događaja.

Nisam sigurna da želim imati svadbu. Zapravo, željela bih, ali bez običaja koje su drugi nametnuli. Bez narodnjaka. Ne treba ni vjenčanica, samo da buket bude kombinacija čička, jorgovana i suncokreta. I nemoj da mi sutra neka mlada ukrade ideju, polažem potpuno autorsko pravo na tu kombinaciju nespojivog. Želim jednostavnu bijelu haljinu, sa ljubičastom trakom, sunce, more, i njega. Tog nekog jadnika koji više nikad neće imati normalan obrok, talno vrijeme ručka ili namještaj po poslednjoj modi iz Namosa. Žao mi je, to nisam ja i ne mogu biti ja. Važnije od ugaone garniture je da stvaramo uspomene, da putujemo, čak i u troje. Žao mi je ali ja ne želim čistiti prozore svake nedelje i glancati podove, i polirati čaše. Želim spakovati knjigu, šešir, Balaševića, i držati tog mog budućeg jadnika za ruku, ljutiti se zbog brade od tri dana, i poći u šumu, ili na more, ili jezero, ili na mjesec. Ili ne izlaziti iz kreveta. Izgužvati posteljinu do neprepoznavanja.

Ne znam zašto svi toliko jedva čekaju da se udam. Možda žele da odrastem. Možda žele da mi kažu "Eto vidiš, rekla sam ti da je u braku sve drugačije". Možda misle ako budem imala dijete ili množinu od toga, da ću nešto promijeniti. Postati dio odraslih. Možda ću imati neku zajedničku temu sa svima njima. Možda sam u jednini ali nije da sam toliko glupa. Ja ni tada neću željeti da čistim prozore nedeljom. Možda ću biti kenjavija od bebe zbog buđenja tokom noći, ali i dalje neću da mi se nameće obaveza da mora sve da bude po zadnjoj modi, da kolica moraju da imaju tri točka, da igračke mraju da budu savremene. Ja sam moje lutke pravila od peškira. Imala sam jednu barbiku, i njene krpice. Imala sam knjige i bajke i baštu i sudiće. Imala sam i maštu. To je vjerujem, važnije od smart telefona u rukama djeteta od 2 godine.


Nisam se udala. I ne znam još kad ću. Treba prvo da sretnem ludaka kom neće biti važno šta cijeli svijet misli sve dok ga gledam sa zvijezdama u očima i sve dok mu pišem pjesme. Neće mu biti ni važno što ne znam da dekorišem tortu i što ne stignem da prevrnem čarape, ili pak obučem iste. Nekog ko će da bude lud istim intenzitetom i posle pet godina, ko će uvijek iznova da me oduševljava, da me voli toliko da ne može disati bez mene, i ko će znati da me ostavi i ode sa drugovima na kampovanje, dok ja ćutim u sebi i dišem mir. Ovaj isti mir koji sada imam. Ovu sreću kojom sam sada ispunjena. I nisam se udala. I još neću. I to nema veze sa godinama, reprodukcijom, ili činjenicom da se pitam - da li takav neko kao ja još negdje postoji.