Tuesday, July 19, 2016

„Šantaram“ G.D.Roberts



Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog hrvatskog kolumniste. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocijenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Da, mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, preplašio me je broj stranica. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još. Priča je zasnovana na stvarnim događajima, nije pisana kao memoari pisca već upravo kao roman, ali sve se to desilo. I knjiga je jedno od najboljih djela koje sam ikad pročitala, uz Katarinu od A. Seton. Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored moje knjige) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora već o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim u knjizi. Istina, opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš. Knjiga je dobila svoj nastavak, znam koliko će teško biti da ga nađem, ali vrijedi svakog momenta traganja i čekanja. Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti toliko slobodan i otvorenog srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status. Raočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Upravo sam završila čitanje, i sad mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da volliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najvise što možemo da ucinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili lose proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo. „