Monday, August 29, 2016

Jer sve se menja, i sve teče, čoveče

Provela sam dva predivna dana. Sa ljudima koji su mi dragi. Ma kakvi dragi, bre. Koje volim. Onako dubinski. Jer ima takvih ljudi. Jer oni nemaju rok trajanja, i neće se pokvariti sa prvim nestankom struje. Oni su moji. I ne, neću da pišem o ljudima, o njima tako rijetko mogu pisati, oni su spakovani u druge tekstove, ovde je samo moje srce. Moj mali kaktus, trnjika, zrno graška, raspjevani maslačak i rastužena sova. I moj mali prst.

Postoje ljudi koji su mi uvijek nedostajali. Cijeli moj život sam trčkarala za njima, kao malo pseto, skakutala oko nogu, vukla za rukave, cvilila. Nedostajali su mi i kad sam bila sama, i kad sam bila srećna, i kad sam imala temperaturu... Postoje ti ljudi, i juče mi po prvi put nisu nedostajali. U ova dva dana prelijepih zalazaka sunca, i osmijeha, i radosti, osjetila sam da sam slobodna od onog što se zve prošlost. Ništa nije boljelo. Samo sam disala, gledala u more, upijala vodu, osjećala svežinu, smijala se. Bila sam živa, potpuno živa. Iz malog prsta živa. 

Svi su pokušavali da me nauče nečemu, od prvih koraka, i slova, od "Hvala" i "Izvini", preko stranih jezika, istine i vezivanja pertli. Svi su pokušavali da me nauče nečemu osim životu. Niko mi nije znao pokazati kako da živim sa srcem, bez mehanike, bez brige. Kako da budem srećna bez novca, kako da budem slobodna i kako da moja krila budu od neba sašivena. Niko me nije umio/htio naučiti kako se voli, kako se smije, kako se diše bez osjećaja krivice. Jesu li znali?

Dok sam se prepuštala moru, i sakupljala so u ovim danima kad se jesen najavljuje osjetila sam da se moje tijelo predaje, da moje srce se utapa, da sve što imam su moja krila. I bila sam neizmjerno zahvalna, i još uvijek sam. Jer imam ovakve ljude. Jer sam prošlost prihvatila kao najobičniju priču iz novina. Jer sam one ljude koji su mi nedostajali pustila da žive život koji su naučili. Jer mi ne nedostaju više. Jer znam da je život predivna avantura i da ga mogu kreirati kako ja želim. Jer ljubav nije bol, već svrha. Jer znam da ću uspjeti da svoje želje pretočim u istu ovu so. U život. 

Sigurna sam da ću umjeti da pišem i o sreći baš onako kako znam ukus tuge. Niko me nije znao/htio naučiti da budem živa a to je tako jednostavna stvar. I znam, oni nisu mene učili, ali ja tu tajnu neću sakriti u džepu, i sačuvati za sebe. Ja ću je pričati. Svima. Jer svi možemo biti ovako beskrajno srećni. Ovako divno živi. Ovako voljeni i nesebično zaljubljeni u ljubav. Kakav divan ples to može da bude. Kakav divan pad u nebo.