Thursday, August 4, 2016

Svijet je samo malena školjka u moru mog srca


Ludilo zagospodarilo danima, tišina preuzela primat nad noćima. I tako minut u minut, svakog trena. Dišem. Dišem da sačuvam mir. Da osjetim ljubav. Dišem jer tako znam da sam živa. Živa sam jer znam da sam srećna. Srećna sam jer volim. A postoji li između rođenja i odlaska sa ovog svijeta nešto važnije od ljubavi? Volim. Sebe prvo. Moju Čupavicu na četiri šape. Miris njenih šapa. Njen hrapavi jezik na mom nosu. Njeno krzno na mom vratu. Ostatak svijeta. I one koji mene ne vole. Njih najviše. Jer njima je to potrebno. Jer kako tužan mora biti njihov život bez ljubavi?


Pišem. Pišem da razbijem nebo. Pišem da ti ispričam. Pišem da ti pokažem da je svijet uvijek sastavljen iz dva dijela - dobrog i lošeg. Pišem da bih ti pokazala kako sam ja porasla, kako sam ja procvjetala, kako je život čudo. Pišem iz srca. Iz duše. Iz sopstvene krvi. Pišem svom snagom svojih emocija i ne krijem ništa. Ne krijem suze, ni osmijeh, ni bol. Ne krijem kad mi nedostaje. On. Neko. Svi. Mala je to riječ za taj osjećaj. PIšem pjesme, stihove kačim po tavanici kao lampione. Možda i nisam to ja. Možda su to tuđi prsti koji pišu, ja samo osjećam. Svi smo prošli kroz to. Pišem da bi i ti umio reći da to osjećaš. Malo je riječi danas koje te mogu pogoditi u srce, ako ga imaš. Pišem iz peta. Iz malog prsta na nozi, ovog iskrivljenog, okrnjenog, krzavog. Bože, kakav blesav mali prst. 

Sjedim ponekad u noći, i prepustim se sebi. Pokušam osjetiti svako parče vazduha koje unesem u sebe. Pokušam osjetiti svaku kap vode na tijelu dok stoji ispod tuša, Pokušam udahnuti svaki miris povrća pomiješanog sa vrućinom. Osjećam. Još nisam pronašla pravi naziv, ali mislim da se pokušavam sjediniti sa prirodom koliko je moguće u savremenom svijetu. Toliko je tijela zakopano u zemlji. Ljudskih, životinjskih. Da li se ikad zapitaš koliko energije ima u tom tlu kojem gaziš? Ideš li nekad bos po zemlji ili se plašiš isprljati stopala? Smiješ li da pokisneš? Znaš li da oblak nikad ne može umrijeti? I evo, opet se smijem. Opet sam srećna. Opet udišem. I pišem. 

Dužnost mi je da budem svoja. I vaša. Želja mi je da ti ispričam ono što sam ja prošla u svojim godinama. Jer sam sve naučila sama. Ti ne moraš. Ja nisam znala za bolje. Ti možeš. Pišem, jer to je moja svrha. Ja srce osjećam u grudima kao ogromnu, džinovsku kutiju prepunu svitaca. Prepunu rojeva zvijezda, i oblaka. I sve to upakujem u riječi. Promućkam i rodim pjesmu. Čaroliju. I da mogu još više od srca da odlomim, da mogu još više od sebe da dam, da mogu i dušu ko ponjavu da istresem i to bih, ako će to dotaći makar jedno još srce. Ako će još samo neko, pa makar i sa pola duše, disati zajedno sa mnom. Jer voljeti je moj izbor. 

Ne dobijam poklone često. Nemam od koga. Ne umijem ni da ih primim ljudski, ušeprtljam se i zacrvenim, trepavice mi se prepletu sa zenicama. Al volim knjige. I vjerujem da su to i dalje najljepši pokloni koje može nekom dati. I zato ja dajem moje. Onu jednu, prvu. Dok drugoj krila ne napravim. U međuvremenu čitam. I onda ti kažem "Pročitaj ovo" jer mene je obogatilo. Ima tih knjiga zbog kojih zaista više volim tišinu od ljudi koji nemaju ništa za reći. Takvi najviše pričaju. I vjeruj mi, sa dobrom knjigom nikad ne možeš biti sam. Bude i loših, baš kao i ljudi. Njih skloniš, zaboraviš, baš kao i ljude. I nikako ne zaboraviš da dišeš. Da i dalje voliš. 

Malo je meni prostora za napisati sve što osjetim. I tako kidam, djeliće, poput kockica čokolade. Sutra ću ti pisati o nečem drugom. Danas sam samo željela ovo parče tišine da ti dam, da znaš da i kad te niko ne voli, volim te ja, jer si dio ovog svijeta, jer je život ljubav, jer sam ja ljubav, jer moje srce je dovoljno malo da voli ovako velik i divalj svijet. Jer ga želim voljeti. Uprljam nekad dlanove zemljom, i ovim mojim okrnjenim malim prstom zaronim u oblake. I ne, ne pretjerujem. Ovo je mir u kom želim ostati. I ovo su oči kojima svijet želim vidjeti. I jednog dana cijelog ću ga obići.