Friday, August 12, 2016

Tako sam lako znao da je volim...

Do đavola. Eto, znam da mi ne priliči, alli psovala bih večeras. Grizla bih. Ujedala kao bijesno pseto. Poput ajkule željne krvi. Tvoje krvi. Tvog mesa. Tvoje kože. Mirisa. Bilo čega, samo da je tvoje. Do đavola. Put već znam napamet. Nisam pesimista, nisam loše raspoložena. Nisam tužna što je možda i najvažnije. Samo mi nedostaješ. Opet. Ti, sa zvijezdama u očima koje sam jedino ja vidjela. Nedostaješ mi i to me kida ponekad. Zaćutim na trenutak. Nasmijem se kad se sjetim. Uvijek se nasmijem. Uvijek ću. Do đavola, nemoj da mi nedostaješ više. 

Evo, ovako polupijana, dok još sa srcem mogu da razgovaram, evo, želim ti reći da mi još uvijek nedostaješ. Uvijek ćeš. I dok sam te gledala u oči i govorila ti da imam nekog kog više nemam, i tad si mi nedostajao. Tvoja sreća i razočaranost pomiješane u zenicama dok si me slušao su bile otrov za moje vene. I tad si mi nedstajao, tako blizu pred mene, mene grube. Nedostajao si mi dok su se zvijezde kiselile u mojoj sreći, i dok sam ti govorila kako sam zalutala u polje makova, da pobjegnem od tebe, od tvog mirisa, da zaboraviš potpuno da sam ikad tvoja suza bila na ramenu. Nedostajao si mi, a nisam ti rekla. Obećala sam ti, i ispunila obećanje. Pustila sam te. dala ti slobodu. Predala te. Prividno bar. 

U srcu je ostao žal za tobom, žal za nama koji smo bili a nismo postojali. Žal za nama koji smo mogli a nismo umjeli. Ti sa mnom nisi smio, ja s tobom nisam znala. I sad, posle vina, i posle svih noći, i sad mi još uvijek prođeš kroz misli pred spavanje. Ti i želja da si srećan. To će mi uvijek biti želja za rođendan i za Novu godinu, za svaku novu zoru, za svaku zvijezdu padalicu, za svaku kometu, sve dane i noći. Ja ču svoje mjesto stvoriti. Kidnapovala sam zrak sunca da mi uvijek gori iznad glave. Ja ću umjeti svoj mir da nađem, svoju sreću od potkovice da napravim. Za mene ne brini, 

Sad, ovako naivno opijena, polunasmijana i sa nebom u očima želim ti zahvaliti za sve dane i noći. Za sve osmijehe. Za mirise. Za obećanje koje sam morala dati. Za to što znam da si tu. Za to što znam da postojiš takav. Hvala ti za sve ono što smo bili a nismo znali da jesmo. Hvala ti za svaki šeretski osmijeh koji si mi dao, Znam da sam bila gruba, znam da sam bila loša, znam... Do đavola, ti si taj koji ne zna koliko sam trnja prošla da bih tebe takvog srela. Ti si taj koji ne zna koliko sam te čekala. I evo, ipak sam te pustila. Pustila sam te jer zaslužuješ slobodu, jer zaslužuješ sreću, i ljubav iznad svega. Zaslužuješ je iako ti se sada čini da je ne želiš. Meni je zaista ostao žal za nama. Do đavola, opet mi nedostaješ. Izvini, Nije moje da psujem. Izvini. Noćas mi samo nedostaješ. Zagorčile mi vene uspomenama.