Friday, September 30, 2016

Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu

Tišina. Nijema, mukla tišina. Mogu je nožem razrezati kao krišku ustajalog hljeba. Poput maslaca se provlačim kroz noć, iz sobe u sobu, iz hodnika u špajz, sa tavana do podruma. Provlačim se i tražim odakle uporno izlazi to grebuckanje koje neprestano čujem već ko zna koju noć zaredom. Čujem zvuk kao kad miš pokušava da progrize rupu u već sasušenom parketu. Iritira me. Ne da mi da spavam, a opet ne mogu da otkrijem odakle dopire zvuk. da je bar Nova godina mislila bih da se Deda Mraz pokušava ušunjati u moj dimnjak da mi ostavi zlatne perlice osušene sreće. Da je bar kiša mislila bih da vjetar vodi ljubav sa zidovima mog iznajmljenog stana. Ali vedro je i, tišine nema. 

Zastajkujem kraj uglova i osluškujem, jasno čujem kako se neko smije šapatom, odzvanja svuda po sobi, a ne znam odakle dopire smijeh. Da je bar februar, rekla bh da mačori izvode svoj ples zavođenja pa otud tolika histerična buka. Da je bar oktobar, pomislila bih da je Noć vještica i da to užasi izviruju iz podruma pokušavajući da moje demone oslobode ropstva. Septembar je, jesen je. Miholjsko ljeto. Da li je to opet jesen na nekim drogama? Opet mi pokušava podvaliti neke ustajale iluzije garant. Sigurno. Čekaj malo. Taj smijeh mi je poznat. I to grebuckanje. Stajem pored police prepune knjiga. Uzdišem glasno, svi moji životi leže u tim pročitanim stranicama. Svi moji proživljeni osmijesi, tuge, patnje, balovi i prinčevi.

Na poslednjoj polici ležim ja. Ili bar ono što sam nekad bila. I gomila ljudi koje sam sretala. Ljubila. Oni koje sam voljela. Gomila suza zapakovanih u bure i poliveno katranom. Sve zbijeno u listove poput duvana. Samo varnica treba da sve nestane u oblaku dima. Da je bar maj mogla bih da slažem da sam zapalila vatru u čast praznika rada manje radnih ljudi. Da je bar mart mogla bih reći da sam napravila papirne ruže za svaku sirotu majku u ovoj zemlji. Na žalost, noć je i tišina je i septembar. Avetinjski nasukan septembar. I tu, na zadnjoj polici čujem uporno grebuckanje. Da nisam srce ostavila tu negdje, da ono jadno, spljošteno među stranicama ne pokušava da se izvuče i da mi se vrati? 

Vidim tebe, kako se pokušavaš izvući sa stranica mog dnevnika. A nisam toliko pisala o tebi. Jesam pisala kako si me znao nasmijati do suza, i kako si mi džepove izokrenuo i čarape sakrio, i jesam pisala o nekom čudnom osjećaju života i nemoći, a opet eto te... Grebeš po stranicama punim prašine pokušavajući da se izvučeš kao da si upao u zamku za medvede. Da bar idem u školu mogla bih reći da sam napisala domaći zadatak na temu "Izmišljena bajka". Da sam bar dijete kome možeš podvaliti priču o Pepeljuzi pomislila bih da si moj princ ljepši od njenog. Al samo sam žena prepuna ljubavi, koja stoji nad zadnjom policom knjiga i gleda u svoju uspomenu kako se migolji i izvlači. Svako veče te vidim kako želiš izaći iz mojih pjesama, iz mojih riječi, kako želiš ponovo da me oživiš. Mene, ili sebe.

Uzimam olovku, običnu neku bez natpisa. Neću da neko preuzme zasluge za moje srce. Ne pokušavam da ti mašem na rastanku. Samo srce stegnem jače kao kad teglu zatvoriš da džem ne iscuri. Ne pokušavam ni da ti kažem da ostaneš tu u prašnjavim stranicama, ako ti se ne sviđa da budeš vječan u mojim pjesmama neću te siliti. Ne želim ni da ti srce gurnem u usta da ga pojedeš kao što si sve ostalo izgrizao. Neću ništa od toga uraditi. Neću izbrisati ni tvoje tragove, niti ću baciti tvoj džemper koji je ostao da visi u mom ormaru onako jadan i napušten kao ja kad si rekao da odlaziš. Neću ništa od toga. Ruka sama ide i klizi po papiru, i ostaje trag. Ne znam ni sama šta pišem. Sklapam dnevnik i na potiljku mi ostaje trag mastila. Sutra će razmazani oproštaj ostati na krevetu i za koju godinu ću znati da sam ti oprostila takvu glupost kao što je bila ta da odeš od nas.

Laku noć, bijeli mišu mojih nagriženih snova. 


Thursday, September 29, 2016

Balaševiću, nisi u pravu. Ljubav pobjeđuje. Uvijek.

Ne znam da li je trebalo da ovaj post napišem ranije, kad sam bila svjesna svega što se desilo. Nisam pisala jer nisam željela da povjerujem da bi moglo biti istina. Želim i dalje da vjerujem da smo prevazišli te podjele po religiji. Znam, živim na Balkanu, nemoguće je odvojiti se od takvih primitivaca. Podijeli me preko srca, dušu mi iskidaj na komade i podijeli je siročićima, ali nemoj mi religiju miješati u ljubav, nemoj me po tom šavu cijepati. Nemoj, moje srce ne zna za to. Nikad nije ni znalo. 

Nisam nikad bila pretjerano religijski orijentisana na ono čemu su me roditelji učili. Nisam, čak i kad sam imala svaki razlog da budem. Imala sam 6-7 godina kad je počelo krvoproliće na Balkanu u ime nečeg što su drugi nazivali Bogom. Imala sam 6-7 godina i imam amneziju na te dane. Ne sjećam se gdje smo bili kad su blokirali našu Provinciju, ne sjećam se apsolutno ničega, ni suza, ni plača, ni kofera. I ne želim da se sjećam. Kroz izmaglicu rata sam prolazila nesvjesno, i drago mi je da nisam zapamtila vijesti sa radija, ni strah, ni opsadu. Pamtim neke druge strahote koje sam kao dijete vidjela. I nikad nisam krivila Boga za to. 

Imala sam veliku ljubav. I oboje smo bili ljudi. I nisam marila. Ni danas, toliko godina kasnije mi nije važno. I nedavno, srela sam ljubav, i niko me ne može ubijediti da to nije bila ljubav. Osjetila sam je. Znam da je bila. Srce je znalo i nismo marili. Sve dok drugi nisu upetljali Boga u sve to. Sve dok nas nisu zbrisali sa planete, jer ovo je Balkan. Taj divni čovjek će ostati sam, ostao je toliko puta, i sad razumijem zašto. Nisam željela da vjerujem da se danas, toliko godina posle rata, toliko vijekova posle osvajanaja i posle toliko razrušenih ljubavi može naći neki neljudski oblik koji bi svom bratu uništio sreću u ime... religije? I da, taj divni čovjek je poklekao, razumijem. Žao mi je što se nije borio više, za mene, za nas, za sreću, možda i jeste, nije mi rekao. Samo je rekao da odlazi. Da mu je previše. A ja mislila previše mu ljubavi. 

Znaš, lako je tuđu sreću pojesti za dezert jer ti nemaš svoju sopstvenu. Lako je biti sebičan i pohlepan na tuđe kad nemaš sopstveno. Ja imam svoju ličnost, imam svoju sreću, i svoju religiju zovem ljubavlju jer to je jedino što može biti. Ti ljudi, gladni tuđe nesreće, ne znam kako oni, spavaju li uopšte, plaše li se istog tog u čije ime su nama ljubav oteli iz ruku? Plaše li se svojih djela? Znam, suvišno je da trošim svoj dar pisanja na takve, ali sasvim nešto drugo želim da kažem. Želim da kažem da je ljubav unikatna teorija po kojoj se srca stapaju u jedno, po kojoj ne postoje imena, kulture, vjerovanja, boje, mirisi, i izgovori. Ljubav, ona koja je bila, jer sigurna sam da jeste, znam, opet će se roditi na nekom drugom mjestu. I opet će doći u iskušenje. Ali ljubav pobjeđuje, i to je jedino u čemu se ne slažem sa Balaševićem. Samo zato jer meni nije uspjelo ne znači da ne pobjeđuje. Ako je umrla, onda nije bila moja ljubav. Nije bila namijenjena meni, ali sam ipak srećna i zahvalna što sam je osjetila jer to... To kad ti neko vrati život i osmijeh i srce, to jeste ljubav. Njegova misija je jasna. Njegova uloga u mom životu odigrana, ali bojim se, sjutra, za godinu ili pet, opet će izgubiti jer drugima niko njegov neće biti dovoljno dobar. 

A ja mislila mi stasali za svijet. Ja mislila mi savremeni i sazreli ljudi. Ja mislila da odgajamo generacije koje ne znaju za to ratovanje i za te moći gladne ljude. Šteta, živim na podijeljenom Balkanu i šteta što će sigurno još mnoge generacije da se suoče sa ovakvim zastarjelim stavovima svog okruženja. Kamo sreće da ja za stavove marim. Žao mi je što smatraju da imaju neko pravo da se miješaju u tuđi život, u tuđu sreću. Žao mi je što su mnogi poklekli jer su izabrali liniju manjeg otpora. Žao mi je i Njega, jer taj divni čovjek zaslužuje sreću. Moju viziju sreće. Nadam se da će je nekad imati. 

Saturday, September 24, 2016

Jer moja sloboda nema cijenu. Jer moj život je moj izbor!

Ne bavim se više politikom. Kažem "više" jer sam odavno vidjela da nema smisla boriti se za tuđe bankovne računei nekretnine. Nema smisla boriti se za tuđe ideje i vojevati tuđe ratove i slaviti tuđe pobjede. Kako ti može imati smisla da staneš uz tamo neke ljude koji su nam nametnuli toliko podjela da više ne znamo ni ko smo. Kako ti može imati smisla da biraš između dva, tri ili pet zlih aždajinih glava? 

Po rođenju nam nameću pravila. Nameću nam svoje odluke. Nameću nam svoje stavove, ideje, roditelji nam nameću svoje neostvarene želje, uslovljavaju nas i odlučuju šta je dobro za nas, u koju školu ćemo ići, koju boju ćemo voljeti, koju hranu ćemo jesti... U školi u naše ime odlučuju koje predmete ćemo učiti, kako će nas ocjenjivati, dijele nas na dječake i djevojčice, na visoke i niske, na one koji ljepše pišu, brže čitaju... Cijeli naš život nas dijele. Tako nas je i politika podijelila. Ovi sa zlatnim diplomama koje im služe kao ukras na zidu biraju kakav život mi zaslužujemo, a potajno osuđuju svaku istinu i svaku kreativnost, i svaki napredak. Podijelila nas je na pripadnike partija, na pripadnike država, religije su nas podijelile na vjerovanja. Svi nam govore da mo slobodni, a u stvari smo robovi njihovih ideja i njihovih odluka. I kako ti može imati smisla? 

Ima li smisla što magistri mikrobiologije prodaju papriku na pijacu, i što je djeci ukinut dječiji dodatak, i što su penzije jedva dovoljne za preživjeti a kamoli za život? 
Ima li ti smisla što oni koji najviše buču i riču iz dana u dan se sve više bogate, a vi ni posao nemate jer svaki pokušaj još na šalteru umire? 
Ima li smisla što ideš i skupljaš glasove za neku partiju, dok tvoja prva komšinica skuplja novac za svoje dijete jer ne može da plati liječenje u sistemu koji si izabrao? 
Ima li smisla što profesor vozi taksi, i što student jedan sendvič dijeli na četiri dana jer je morao platiti semestar, a njegovi ne mogi da mu pomognu, a on ne može da zaradi dovoljno jer mora  spavati, bar tri sata? 
Ima li smisla što djeca u školama znaju koje su partije na izbornoj listi a ne znaju ko je bio Ivo Andrić? 
Ima li smisla što tržaiš način da odeš iz svoje zemlje jer si vjerovao da sistem zna šta je bolje za tebe? 
Ima li smisla što mladost trošiš na politiku i dobijaš izbore a vlast i dalje ostaje u rukama ovih "koji znaju šta je bolje"? 

Sve smo naučili a zaboravili smo kako je biti čovjek. Podijelili smo se na toliko dijelova da smo zaboravili biti cjelina. Nacrtali sugranice na kartama podijelili teritorije, ljude, jezike, vjerovanja, sve su podijelili i rasparčali "ti što zanju bolje" a mi mo ostali zarobljeni, bezlični, osakaćeni za srce, za dušu, za ljubav. Uslovljavaju te koga možeš oženiti, kome djecu roditi, gdje možeš raditi, određuju ti koliku penziju možeš imati, koliku platu, i ti pristaješ. Na sve pristaješ jer šta biradio kad bi bnio lobodan? Bio bi ljuštura jer ne znaš ko si. 

Ja sam sebe pronašla u riječima, u stihovima, u pisanju i svom svijetu. Ja sam svoj smisao našla i zato kažem da sam slobodna. Jer moja religija je ljubav. Jer moja politička partija je sloboda. I ne može meni niko ne može da kaže kako ću da živim, gdje da idem i u šta da vjerujem. To je jedino za šta se mogu boriti. Za svoju slobodu da stvaram, da širim ljubav, da budem ljubav.

Friday, September 23, 2016

Prva je ljubav došla tiho nezvana, sama...

Imala sam petnaest godina kad sam se prvi put poljubila. Ispod jabuke u mojoj ulici. On je bio moj drug, jaran, i nisam ni razmišljala da bih mogla biti njegova cura. On je bio godinu dana stariji i nisam mu bila prvi poljubac. Upravo je pojeo hamburger sa dosta majoneza, a ja majonez nisam ni voljela. Kakav je to poljubac bio. Apsolutno se ne sjećam osjećaja i drhtanja u nogama, niti se sjećam osmijeha posle toga, sjećam se samo da je bio avgust, i da je na jesen trebalo da pođem u srednju školu. Lažem, sjećam se svega.

Postoji razlog zašto baš danas pišem ovaj post, i zašto baš pišem o prvoj ljubavi. Ljubavi koja je moj životni put odredila i koja je jedna od najdivnijih uspomena u mom životu, a ujedno i jedna od najbolnijih. Anabell zna. Te prve ljubavi, prvi drhtaji srca, prve zaljubljenosti, te uspomene nosimo sa sobom uvijek. Neko svoju prvu ljubav zadrži kao poslednju, neko je preboli u rekordno kratkom roku, neko pijan pregrmi sve to i ne osjeti je. Ja sam moju prvu ljubav sakrila. 

Jer taj čovjek koji je danas postao, od onog klinca kojeg sam ja voljela... Taj čovjek je još uvijek moje predivno sjećanje i jedan od najdražih prijatelja. Ljutim se na njega, ali ne zato što ga ne volim. Uvijek će mi biti drag, uvijek će biti poseban jer mi smo bili više od ljubavi. Uvijek ću biti tu za njega kad je potrebno, kad je pitanje života ili smrti. Biću tu kao prijatelj, kao neko kome je istinski stalo do njegove sreće. Biću. Hoću. Ali kad me zove da me vidi zato jer me još uvijek voli, nisam tu. Ne odgovaram na poruke. Nemam vremena. Imam izgovore. Jer ne želim da mu nanosim bol. Ne želim da me gleda svaki put kao da je poslednji, i da mi govori da me voli, ne želim da slušam riječi jer se sav pretvorio u njih. Znam, da mi treba život dao bi ga za mene. Znam, da treba da ubije ubio bi za mene. Znam i to da će ko zna koliko godina od sada, kad bude zadnji dah udisao, moje ime biti negdje u njegovim mislima kao utočište. Znam, jer je bila ljubav. 

Danas mu je rođendan. Već odavno mu ne čestitam. Surova sam. Guram ga od sebe, ljutim se i tražim izgovore da ga naljutim, da se okrene i ode. Jednostavno je blokirati ga, pametna tehnologija ima sva rešenja, ali nikad to nisam uradila. Mislim da nikad ne bih mogla da ga se odreknem potpuno, on mora biti bar jednim djelićem prisutan u mom životu, pa makar i kao neko na koga se "ljutim" jer mi piše posle 10 uveče, jer mi piše da me voli i da sam cijeli njegov život. Ljutim se i možda danas, toliko godina kasnije pvri put pišem o njemu. Osim Anabell. Prvi put mu čestitam rođendan, iz najdublje vene u sebi. I zaista, želim mu sreću. Bezuslovnu, ljepšu od naše, snažniju od naše, glasniju od naše. Želim mu ljubav. Da ga neko voli onako i jače nego on mene. Želim mu sve što se srećom može opisati, mojom vizijom sreće. Želim mu toliko toga, a neću mu ni poruku poslati. Ne volim rođendane. 

Znam da on ovo neće pročitati pa sve i da mu pošaljem. Znam da neće razumjeti kao što nije ni do sada. Znam da se boji. Znam da smo potpuno različiti ljudi u odnosu na klince koji su se voljeli nekad, i nije on više takav dečko koji je bio moja prva ljubav. Ali jeste bio ljubav. Ona o kojoj se pričalo u gradu, i van njega. Ona o kojoj se pjevalo u sali prepunoj ljudi. Ona ljubav koja je izazivala zazubice, koja je bila trn u tuđim očima, toliko da nam nisu dali da budemo srećni. Mi nismo znali bolje. Bili smo djeca. Ja više nego on. Ali danas, želim mu da sve to preboli, želim mu mir. Želim mu dabude ponovo srećan i voljen jer on to zaslužuje. I puno više od toga. 

Pa tako, srećan ti rođendan :) 


Saturday, September 17, 2016

Jos uvek lutam, gde je kraj puta pamte me mnoge provincijske pruge

Volim da šetam. Kiša, snijeg, tropsko sunce. Ne marim. Volim da šetam. Nikad nsiam razumjela zašto, ali eto... Trapava sam, sapletem se nekad o svoja stopala. To sam ja. Takva sam. Volim i planinariti mada ne idem često u takve pohode. Ima nešto u tome, znaš, pješačenju. Posebno kad ti se noge "okamene" pa svaki mišić treperi. Ne znam, volim to. 

Nisam nikad naučila da vozim bicikl. Željela bih, ali eto nisam. Zato jer sam pala dva puta dok sam pokušavala, i niko se nije dovoljno potrudio da me nauči i da mi kaže da moram biti uporna, da je život takav, da uvijek ima padova i ogrebanih koljena. Ne, ja sam odustala, i pustili su me da odustanem. Uvijek su me puštali. Niko nije pitao zašto. Danas, znam da uvijek moram ustati, i da uvijek moram ići dalje. Ne zato što moram, nego zato što je život takav. Avantura. Ljepota. Planinarenje. Možda ću naučiti da vozim bicikl. Nekad. 

Ni rolere nisam nikad vozila. Nisam ih nikad ni imala. Nisam ih ni željela. Ni danas ih ne volim. 

Nisam voljela ni auto da vozim. Ali sam naučila. Mama otišla, uplatila vozački i rekla "Od sutra ideš na časove". Ona je željela da nauči, ali nikad nije, pa onda hajde da ja ispunim želju. Roditeljske ambicije u očima djeteta. Tako to ide. Nego, naučila sam. Položila sam. I poslednji put sam sjela za volan 2009.god. Nije da nisam imala prilike, iako nemam svoj automobil. Ali nije me privlačilo. Dok se nisam zaljubila u Minija. Da, znam, šmekerica. Pola svijeta je poludjelo za njim. Ali ja nisam luda. Ja sam prosto zaljubljena u njega. 

Skoro svaki dan prolazim pored salona. Gledam ga onako prćastog kroz izlog i čak sam bila tamo i njuškala oko njega, i pitali su me hoću li da uđem, da sjednem za volan. "Ne želite vi to da mi ponudite. Morali bi da me sastružete špatlicom sa sjedišta, jer ako nekad sjednem u Minija, nikad više neću izaći" - to je bio moj odgovor. Mini je ličnost. Isti je kao ja. Sav guzat, i prćast, i okat, i pretrapavo sladak. Perfektan za mene. I malo skup za mene. Ali to ne znači da ne mogu biti i dalje zaljubljena u njega. Ne znam mnogo o njemu, ne znam sve karakteristike, ne moram ni da znam. Osjećam ga. Miriše mi svaki dan. Sav onako crven, i plav, i žut, i ljubičanstveno šaren. Kreiran po mojoj mjeri. Po mjeri sanjara, avanturiste, i zaljubljenika u život. U vazduh. To je Mini. Moj savršen par. 

Ne posjedujem automobil, svuda idem pješke, ali to samo iz jednog razloga. Kad budem vozila i posjedovala autić, biće to Mini. Jer sebe vidim samo uz njega. Na putu oko svijeta, ili bar po Evropi. Pristaću i na Balkan ali samo sa njim. Skup je kao i ja. Već sam pisala o tome. Samo brendirani zagrljaji, i original poljupci. Samo najbolje zvijezde i mjesečev sjaj. I Mini. Ja i on. Ljudi se vezuju za automobile, za svoje stvari, ali ih ne doživljavaju. Ja nisam materijalista, meni novi trosjed i Samsung tv ne znače ništa. Ali Mini... Mini nije stvar. Mini je ličnost. Moja ličnost. I na manje ne pristajem. Onako skockan, ćoškast i predivan. Poput života. Poput ljubavi. 

Da, to je Mini. Život. Ljubav. 

Wednesday, September 14, 2016

Muška priča u ženskim očima

Znaš kako mi žene, ili bar velika većina, imamo neke svoje rituale, mjesta na koja volimo da idemo, priče koje volimo da pričamo. Imamo tako ta mjesta na kojima volimo biti žene. Tu se priča, tu se šali, smije se i plače, tu ogovaramo bivše i njihove sadašnje, tu smo jednake i tu smo ono što jesmo. Vidi, ne možemo mi nikad biti jednake sa muškarcima, nemojmo se zavaravati. Da, zaslužujemo jednaka prava, jednake plate, poštovanje i ljubav, pravo glasa i pravo izbora, ali ne možemo biti jednaki. Jer smo superiornije. Jer smo snažnije. Izdržljivije. Jer smo žene, bar smo bile. I to je u redu. Lično, muškarac u mojim očima nije manje muškarac ako pokaže svoja osjećanja. Srce. Ako te nosi u naručju. On je manje muškarac ako je lažov. Prevarant. Ako svoju muškost mora da pokazuje pesnicama. I brada nema ništa s tim.

Poenta je da mi žene želimo biti svuda. Od ekonomije do politike. Svuda nas ima. Možda smo većina? Nije ni važno. Uvukle smo se u sve muške mrakove osim u muško srce, u sve sfere poslovanja, u barove, klubove, kancelarije, svuda smo. Bez nas se ne može.

O i te kako se može. 

Sjećam se jednog muškarca koji mi je pisao "Znaš, sanjao sam te. Pokazivao sam ti kako se muškarci briju". Bože, kako sam se smijala. Sjetila sam se jer sam se našla na jednom mjestu gdje se vreme flaširalo i zarobilo. Potpuno druga era postojanja. Na mjestu gdje su muškarci - muškarci, i gdje je pristup ženama "zabranjen". Šokirana u prvi mah, stojim ispred berbernice i gledam kako moj najbolji drug nestaje iza stakla. Gledam kako mu frizer/berber prilazi dok ja ostajem ispred, kao dijete koje ugleda čokoladnu tortu u izlogu, a ne smije da uđe. Tu, pored klupe na koju mogu da se smjestim i sačekam ga. Dok on priča muške priče. Zbijam šalu na račun diskriminacije ali i dalje ne ulazim unutra iako me sve mami. Ženska radoznalost koja je ubila mačku. Vidim fotografije, i osjećam miris. Opijena dozom "muškosti" okrećem se i vidim knjigu. Za džentlmene. 

Ostajem zapanjena dok listam stranice i pitam se gdje li su nestali takvi muškarci. Gdje smo ih u ovoj užurbanoj eri življenja i jednakosti "istisnule", mi savremene žene, direktorice i šefice. Da li smo im ostavile negdje neki kutak gdje oni mogu da pričaju svoje priče, da se žale na šefa, ogovaraju bivše i njihove sadašnje. Izlazi gdin Zoran i sjeda na klupu, poručujem espresso i potpuno oduševljena sjedam i ja. Čekam dok moj najbolji drugar priča muške priče s druge strane stakla. Žena sam. I ni najmanju želju više nemam da uđem u taj muški kutak. Na tih pola sata sam žena. Nisam drug, brat, jaran. Žensko sam. Priča mi gdin Zoran o nekoj starijoj Podgorici, čije sam djeliće i sama zakačila prije 12 godina. Priča mi i kao da čujem sebe kad pričam o mojim Pljevljima koje pamtim. Imali smo i mi tamo berberina. Priča mi i sigurna sam da on nije osjetio, ali parče nostalgije se odlomilo iiz njegovih riječi i zapljusnulo me. I kažem "Ja moram da pišem o ovom mjestu". 

Jer to mjesto, taj mali kutak, berbernica u centru grada je poseban univerzum. Neće mladi naraštaji razumjeti fotografije okačene na zidu, niti će znati da razumiju zašto knjiga za džentlmene stoji tu kao podsjetnik šta muškarac mora biti. Oni će tu doći da se ošišaju, možda iz fazona da osjete oštricu brijača na svojoj mladoj koži, ali muškarac, onaj muškarac kome priručnik nije potreban svakako će doći da na tren se vrati u vrijeme srećnijih godina i velikih ljubavi. Tu, gdje žena ne mora da zavuče svoj radoznali nos, uz čašicu viskija, kafu i razgovor, muškarci opet mogu biti muškarci. Sjetiće se oni starog grada, čekanja svojih prvih ljubavi tu na uglu, i šetanja korzom, Sjetiće se sastanaka i hotelske bašte, i sjetiće se starih prijatelja. Nije to tako davno bilo, a opet samo je to nedostajalo ovom gradu stakla i zgrada. 

Vidiš, nisam ja neka feministkinja, i ne pratim modu, ne razumijem se u mnoge stvari, i možda ne razumijem žene u potpunosti, ali muškarce razumijem.(?!) Emocije još bolje. A ovo mjesto je takvo, napravljeno sa ljubavlju za sve muškarce. Sa željom da se ožive neka stara vremena, zaboravljeni maniri, prežaljene ljubavi i nostagija. I ne, nemoj misliti da je brada znak da si muškarac. Ponašanje je to što razdvaja muškarca od nezrelog dječaka. Ni stotinu berbera ne bi moglo da ti pomogne ako u sebi ne nosiš to nešto muško. Gen neki iskonski. Ako ne razumiješ, pođi u berbernicu, prelistaj priručnik, debeo je i težak, stoji na buretu ispred, pored klupe na koju možeš da svratiš na šaku razgovora, onako usput. Da čuješ neku mušku priču. Da naučiš nešto. Da budeš ono za šta si rođen. Jer u tom kutku nema žena. Jer tu je neki drugi svijet. Muški. Al o tome ne mogu ja pisati, to samo muškarci mogu doživjeti, Ako je muškaraca i ostalo.


važno je s kim se budiš i s kim snove sanjaš

On je uporan. On je naporan. Želi zaspati i probuditi se pored mene. Bez ljubavi. Nagon. Potreba. Hir. Za mene, to je nemoguće. Ne mogu da zaspim pored nekog kome ne vjerujem. Ne mogu da zaspim pored nekog koga ne osjećam. Ne mogu da zaspim pored nekog ko meni ne vjeruje. Još manje pored nekog ko me posmatra kao švajcarsku čokoladu sa egzotičnim začinima sa 24Kitchen. I to citiram. 

Vidiš, meni je ljubav najvažnija u životu. To je ekvivalent sreći. To i pisanje. Ovo što radim. Ovo kako srce prosipam u riječi i pišem ono što se mnogi ne usuđuju zbog okoline koja će ih odmah osuditi. Ja se ne plašim toga. Osuđena sam, spaljena na lomači, otresla pepeo, i nastavila dalje. Šta sad? Razumijem u potpunosti. Zato i pišem. Zato i kažem. Nije me sramota. Zašto bi bilo? Birala sam, donosila odluke, ratovala, umirala, krpila se. Svi smo to prošli. Većina je izgubila srce i vjeru u tim sopstvenim ratovima. Ja nisam. Ja i dalje vjerujem. Ljudima. Životu. Srcu. Njemu najviše. 

On želi da pije vino sa mojih leđa. To je njegova ekstaza. Ja ne mogu ni to. I nije stvar nepovjerenja. To je stvar srca. Dati nekom kožu da ti diše, dati nekom meso da ti grize. Kako možeš bez srca? Otrovaće te. Srce je antiotrov za sve te lažne priče. Znam, ima onih koje mogu. One su i zagadile ljubav. One i ovakvi kao on. Za njih ne postoji ljubav. Samo glad. Sopstveni ego, zadovoljenje svojih požuda, i mirno spokojno spavanje u posteljini koja miriše na žeđ. Kako bih mogla da zaspim? Kakve bih snove sanjala? Kako se možeš probuditi pored nekog ko te vidi kao sastojak za večeru?

Spavala sam pored nekog. Davno je bilo. Jer je to bilo jedino prirodno. Jer je to bilo jedino normalno. Jer je to bila ljubav. Nikad me nije probudio dodirom. Budio me osmijehom, milovao očima, i ne, nije mu smetalo to što ga ne vidim jer sam se u kosu pretvorila. Osjećala sam. Kad razmakneš klupko zamršeno sa mog lica možeš samo snove da vidiš. Iscrtaju mi se svuda po koži. Mirišem na njih. Na ljubav. Ja samo tako mogu spavati. Jer meni je važno kako se budim. Važno mi je ko me budi. Nema to veze sa erotikom. To ima veze sa željom. Sa srcem. Psiho kao što je on ne mari. 

On je uporan. Njega ego goni na to. Mene srce. I kažem mu. On ne razumije. Njemu su to prevelike ambicije. Njemu je važna veličina kreveta, i boja posteljine, i osvjetljenje. Meni je važan dodir. I ukus vina. I muzika. Njemu je važan on. Meni smo važni mi. I kako možeš da spavaš spokojno pored Psiho čovjeka koji je toliko povrijeđen i razočaran u ljubav da bježi od nje i na sami pomen. Kako možeš da zaspiš pored nekog ko ne zna čak ni tvoju omiljenu boju. Ti takvi koji mogu - oni su zagadili ljubav. Drugima. Meni nisu. Jer ja u nju vjerujem. Jer mi se desila. Jer će se desiti opet. I tada ću moći da spavam spokojno. I da se budim. 

Takvi još ne znaju šta je sreća. 


Saturday, September 10, 2016

Ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš...

Ima nešto što ti nisam uspjela reći. Nisam uspjela jer nisam umjela. Nisam bila svjesna šta se dogodilo u tih par dana septembra. Malo kiše, malo sunca, malo mora. Dosta trapavosti. Nestrpljivosti. Neočekivanog. Valjda to tako ide. Valjda se nešto prelomi u čovjeku. Ne znam. 

Nisam ti se uspjela zahvaliti. Uspjela sam reći samo da mi je žao što je vremena tako malo, a svega ostalog previše. Nisam ti rekla da sam srećna što se neki letovi isprepletu. Nisam ti rekla da si mi pokazao gdje idu selice, i sta mi je nedostajalo. Ti si tako kratko dio mog života opet te znam toliko godina. Kratko si se smijao sa mnom, i bio lud. Dječije lud. Kratko si u sunce gledao. I hvala ti. Za to parče neba. 

To nikako nije mogao biti samo sex. Bila je želja, strast, godinama skupljana, taložena. U svakom dodiru, pomalo trapavom, nesigurnom, u svakom poljupcu gladnom. U svakom nespretno započetom razgovoru. Želja za osjećajem, zagrljajem. Ono što drugi nisu umjeli vidjeti ti si osjetio u mom pogledu. Drugi nisu razumjeli ni nacrtano srce a ti si ovo moje i kroz zenice čuo. Nije to bio životinjski nagon, ritam da se "posao" privede kraju, zadovoljenje ličnih vrhunaca i gotovo. Bila je to žal za propuštenim, kao da se nikad više neće pružiti prilika, kao da je šansa zauvijek prokockana. Predavanje. Let. Prvi i poslednji ukradeni trenutak. Možda i jeste. Možda je to bilo sve. Ali bila je strast. Bila je želja. I bila je sreća. I za to ti hvala. 

Ja sam gledala u zvijezde a ti si mi pokazao sazvežđa. I sad znam na koju stranu svijeta da se okrenem. Ja znam da su riječi igračke koje tako lako koristimo u slagalici, ali ako bi se malo bolje zagledali shvatili bi da se ne igramo samo riječima već i nečijim nadanjima, željama. Nečijim srcem. Kao sa loptom. Razbacujemo se na sve strane, a zaboravljamo da njegujemo ono unutar sebe, ono u šta smo vjerovali kao klinci. Jer bajke postoje. One nisu izmišljene. Samo zato što se nisu nama dogodile ne znači da nisu stvarne. Ti si mi samo pokazao jednu rupu u zidu. Da kroz nju vidim da je moguće. I hvala ti zbog toga. 

Još nešto ti nisam stigla reći. Možda zato jer sam tako PREviše svojeglava i nenavikla. Možda jer su mi krila još uvijek malo nesigurna. Ali dok su me drugi gledali ti si me slušao. Dok su drugi sklapali sopstveni scenario u glavi ti si me gledao u oči. Ti si shvatio moju predstavu. I hvala ti što nisi pitao. Što si mi zadržao osmijeh na usnama i između poljupca. Ne može mi biti žao. Hvala ti. Jer me jedini nisi kupovao pričama. Jer gdje su me drugi vodili za ruku, ti si me nosio na rukama. Možda nije ljubav. Ali jeste sreća. I za nju ti hvala. 

Wednesday, September 7, 2016

Od svih vrsta na zemlji čovjek je jedino svjesno stvoreno oružje

Cijeli dan sam pod utiscima, i jednostavno imam roj misli ukorijenjenih u glavi. Moram im počupati korijene. Ovaj tekst posvećujem nama ljudima. Nama životinjama sposobnim da uništavamo. Eto jer nam se može. I ako bar jedan život promijenim ovako - onda sam uspjela. Ako bar neko podijeli dalje - uspjela sam. Zamislila sam te. Ovaj tekst je glas onih koji ne znaju da pričaju!

Moj život se mijenjao uglavnom postepeno. Sa treningom sam počela da mijenjam ishranu. Kažu - toliko i toliko proteina, toliko UH, voće zaboravi, šećer i slatko zaboravi. Trudila sam se. Zaista jesam. I uspjela sam da postignem rezultate koje sam ciljala. Sve dok jednostavno nisam počela da se osjećam loše kad spremam piletinu. Kad vidim svu onu vodu u tiganju. Smetao mi je miris. Prerađevine nisam konzumirala već par godina unazad, kao ni gazirano i industrijski proizvedeno piće. Dugo sam čitala, istraživala i razmišljala o vegeterijanstvu. Odlučila sam se da pokušam, bar mjesec dana bez mesa. Da samo malo očistim organizam. Uspjela sam, Mjesec po mjesec, evo više od pola godine.

Danas sam odgledala video koji me samo poveo da se dublje zamislim i da odem još jedan korak dalje. Da postanem vegan. Lagaću ako kažem da je lako. Lagaću ako kažem da je isključivo zbog zdravlja. Da, istina je, biću zdravija, ali još snažnija istina je da ne želim da učestvujem u masovnom ubistvu i nasilju. Nemam ja prava na to. Jednostavno odustajem.
Od rođenja nam nameću pravila i moranja. Od rođenja se vrši masovno baštovanstvo nad našim mozgovima. Odrede ti ime, odrede ti religiju, odrede ti školu, odrede ti društvo, i kažu ti da moraš da jedeš meso i piješ mlijeko krave ili koze. Ne kažu ti da si ubica. Kažu ti da si mesožder. A kako to molim te? Vršena su istraživanja i neću mnogo da tupim o tome, imaš sve na netu, ali čovjekov organizam i tijelo i sistem za varenje i žvakanje jednostavno nije stvoreno za meso. Ako smo zaista mesožderi, ako je to genetika ili nagon ili šta već, stavi ispred djeteta od dvije godine malog bijelog zeca ili pile. Šta misliš, hoće li ga pojesti? Pa nije to hrana budalo! Isto to stavi ispred vuka od dvije godine. Šta misliš hoće li se vuk igrati sa zecom? Još nešto važno. Mesožder ne može da ima začepljene vene. Naučna činjenica. Gdje si čuo/la da vuk umire od zakrčenja vena? Ili lav? Samo čovjek. Zato jer nije mesožder. 

Sledeća važna stavka jeste mlijeko krave/koze/ovce/mačke/kamile/pacova... Kad se rodimo pijemo majčino mlijeko. Ljudsko. Prilagođeno i savršeno naše. Tele pije mlijeko krave. Jare mlijeko koze. Jagnje mlijeko ovce. Ne piju ljudsko mlijeko. Zašto bi mi pili njihovo? Zbog kalcijuma? Pogrešno! Ako pijemo toliko mlijeka i jedemo toliko sira i pavlake kako je moguće da uopšte postoje suplementi kalcijuma. Šta će nam? Zato jer proces varenja mesa izvlači kalcijum iz naših kostiju i normalno da nam treba suplementacija. A da ne pričam o tome da mi ne možemo da svarimo ni laktozu, I da li ste se ikad zapitali šta te jadne krave na farmama proživljavaju? I meni je bilo teško da se odreknem tog divnog ukusa sira. Ali znaš li kako je kravi da se odrekne svog teleta? Jer mora. Jer ako tele pije mlijeko onda ti nećeš. I zato se tele odvaja od majke. Šta misliš da neko tvoje mladunče odvojiod tebe. Reći ćeš da nije isto. Po čemu? Jer to je krava, a šta si ti? Jer ti si majka a šta je ona? Ti imaš srce a ona - šta? 

Čovjek je stvorenje koje je uspjelo da uništi mnogo šta na planeti. Nemamo saosjećanja, samo grabimo, nemamo zahvalnosti, gazimo ispred sebe i ne gledamo preko čije krvi ćemo ići. Udaramo i lomimo slabije od nas, šutamo mačke i pse, i onda posle nekog vremena kad nas nešto loše nađe pitamo se - šta smo zgriješili. Pse i mačke tretiramo kao ljubimce a ubijamo krave i zečeve i patke. U čemu je razlika? Djeca su naučena na brzu hranu, naučena su na vještačke ukuse, naučena su na kroasane iz kesice, burgere i slaninu. Zašto im ne pokažete kako se dobija burger? Kako se dobija ta slasna mesna poslastica koju tako volite? Zašto im ne pokažete kako se pravi pašteta? Zato jer je neko vama usadio u glavu da je meso čovjeku potrebno. Da ti je mlijeko potrebno. Naravno da je potrerbno. Usadili su ti to doktori, i farmaceuti čija industrija cvjeta zbog takvih ljudi. Zbog ljudi čiji sam dio bila i ja. Ali odbijam. Ne želim više. Ne želim biti uzrok ubistva. Nikad nije kasno za promjenu. 

Ima toliko literature na internetu, danas nam je znanje dostupno u svim oblicima. Samo treba da slediš logične informacije. Samo treba da shvatiš koliko mesa treba da se nahrani ljudska populacija, a koliko bi nam trebalo paradajza, i krastavca, i kupusa i kelja. Da li zaista znaš da se veganskom ishranom možeš izliječiti? Ja nisam bila bolesna cijele godine, moja hronična dijagnoza bubrega više nije hronična. Moja koža je drugačija, moja kosa se još oporavlja, imam sve zube svoje, čak i umnjake, i osjećam se sjajno. Zdravo. Spavam i treniram. Srećna sam. I želim samo da i ti razmisliš. 

Želim samo da pokušaš da razumiješ da ovu planetu dijelimo, da svi na njoj koegzistiramo zajedno. Želim da pokušaš da razumiješ šta jedeš, da možda saosjećaš, da naučiš djecu pravim vrijednostima. Želim da pokušaš biti bolji. A možeš. Znam da možeš. Budi vegan!

Monday, September 5, 2016

Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.

Kiša. Ne volEm kišu. Bar nisam ranije. Sjedim na terasi, u svom plavom džemperu, bosonoga i odbjegla od svijeta. Ulična svjetiljka se pali i gasi i kao na bioskopskom platnu mi prolijeću slike. Slike nas. Slike djetinjstva. Svađa od ujutru. Da, svađa. Ona u kojoj se svađaš sa svojim srcem, pokušaajući da objasniš, da natjeraš one svoje ljude da te shvate. Da razumiju. Nikad oni ne mogu razumjeti. Oni su s ove planete. Ja nisam. Njima je sve to normalno. Meni nije. Meni je ljubav normalna. Smijeh. Radost. Zagrljaji. Palačinke. Meni sam ja normalna. 

Gromovi odzvanjaju. Utrkuju se koji će biti jači, glasniji, ko će nadjačati moj smijeh. Jer smijem se. Jer srećna sam. Jer osjećam veliki balon sapunice oko sebe ispunjen ljubavlju i emocijama, i zagrljaje. Ne znam čijim ali osjećam ga. I znam da nisam sama. Znam da negdje na ovom svijetu neko isto tako sjedi kao ja i isjeća moj zagrljaj. To duše se negdje srele. Znam da jesu. Iako mi ovog petog u mjesecu, pet mjeseci kasnije nedostaje jedan trenutak. Poljubac. Radost. Jer bila je. Meni jeste. 

Ponekad i ja zalutam. U sebe najviše. Dok gledam kako se gromovi utrkuju po nebu, moje sopstvene emocije se utrkuju da nadjačaju jedna drugu. Udišem vjetar u sebe i osjećam se sigurno. Osjećam mir. Kišu na licu. Rukom posegnem da je utrljam u kožu ali je već završila jedna kap na usnama. Okus soli. Kad je kiša postala slana? Shvatam, to moje se riznice izlivaju. Ali ne osjećam tugu. Osjećam osmijeh na usnama. Osjećam ljubav svuda oko sebe dok mi prsti na nogama drhture od zime. Možda je ovo najava jeseni, ali sigurna sam nije najava kraja ljeta. Moje ljeto je u meni. Vječno. Ne smeta mi kiša. Naprotiv, uz pravu muziku, šolju toplog čaja i ovaj balon oko mene, možda je i volEm. Možda je i lijepa. Večeras jeste. Meni bar. 

Ustajem, širim ruke i smijem se. Radujem se nekom novom životu, novom poglavlju. Radujem se jer sam slobodna, jer moje srce širi krila, a dugo ih je tkalo. Širi ih i odgovaram izazovu - dišem, živim i radujem se. Svakom danu. Svakoj zori. Mojim jutrima, noćima još više. Šetanjama. Izletima. Ljubavi. Ovoj mojoj, balonskoj. U sapunici. Vjerujem da će se nekad i druga polovina zagrljaja savršeno uklopiti u moj stan bez tepiha koji za mene nije uslov za sreću. I ne moram da ga kupim. Ulazim u sobu dok moja čupavica prede i smješta se na moj vrat, sa glavom na srcu. Jer srce je. Nije trnjika. Moje je.