Saturday, September 24, 2016

Jer moja sloboda nema cijenu. Jer moj život je moj izbor!

Ne bavim se više politikom. Kažem "više" jer sam odavno vidjela da nema smisla boriti se za tuđe bankovne računei nekretnine. Nema smisla boriti se za tuđe ideje i vojevati tuđe ratove i slaviti tuđe pobjede. Kako ti može imati smisla da staneš uz tamo neke ljude koji su nam nametnuli toliko podjela da više ne znamo ni ko smo. Kako ti može imati smisla da biraš između dva, tri ili pet zlih aždajinih glava? 

Po rođenju nam nameću pravila. Nameću nam svoje odluke. Nameću nam svoje stavove, ideje, roditelji nam nameću svoje neostvarene želje, uslovljavaju nas i odlučuju šta je dobro za nas, u koju školu ćemo ići, koju boju ćemo voljeti, koju hranu ćemo jesti... U školi u naše ime odlučuju koje predmete ćemo učiti, kako će nas ocjenjivati, dijele nas na dječake i djevojčice, na visoke i niske, na one koji ljepše pišu, brže čitaju... Cijeli naš život nas dijele. Tako nas je i politika podijelila. Ovi sa zlatnim diplomama koje im služe kao ukras na zidu biraju kakav život mi zaslužujemo, a potajno osuđuju svaku istinu i svaku kreativnost, i svaki napredak. Podijelila nas je na pripadnike partija, na pripadnike država, religije su nas podijelile na vjerovanja. Svi nam govore da mo slobodni, a u stvari smo robovi njihovih ideja i njihovih odluka. I kako ti može imati smisla? 

Ima li smisla što magistri mikrobiologije prodaju papriku na pijacu, i što je djeci ukinut dječiji dodatak, i što su penzije jedva dovoljne za preživjeti a kamoli za život? 
Ima li ti smisla što oni koji najviše buču i riču iz dana u dan se sve više bogate, a vi ni posao nemate jer svaki pokušaj još na šalteru umire? 
Ima li smisla što ideš i skupljaš glasove za neku partiju, dok tvoja prva komšinica skuplja novac za svoje dijete jer ne može da plati liječenje u sistemu koji si izabrao? 
Ima li smisla što profesor vozi taksi, i što student jedan sendvič dijeli na četiri dana jer je morao platiti semestar, a njegovi ne mogi da mu pomognu, a on ne može da zaradi dovoljno jer mora  spavati, bar tri sata? 
Ima li smisla što djeca u školama znaju koje su partije na izbornoj listi a ne znaju ko je bio Ivo Andrić? 
Ima li smisla što tržaiš način da odeš iz svoje zemlje jer si vjerovao da sistem zna šta je bolje za tebe? 
Ima li smisla što mladost trošiš na politiku i dobijaš izbore a vlast i dalje ostaje u rukama ovih "koji znaju šta je bolje"? 

Sve smo naučili a zaboravili smo kako je biti čovjek. Podijelili smo se na toliko dijelova da smo zaboravili biti cjelina. Nacrtali sugranice na kartama podijelili teritorije, ljude, jezike, vjerovanja, sve su podijelili i rasparčali "ti što zanju bolje" a mi mo ostali zarobljeni, bezlični, osakaćeni za srce, za dušu, za ljubav. Uslovljavaju te koga možeš oženiti, kome djecu roditi, gdje možeš raditi, određuju ti koliku penziju možeš imati, koliku platu, i ti pristaješ. Na sve pristaješ jer šta biradio kad bi bnio lobodan? Bio bi ljuštura jer ne znaš ko si. 

Ja sam sebe pronašla u riječima, u stihovima, u pisanju i svom svijetu. Ja sam svoj smisao našla i zato kažem da sam slobodna. Jer moja religija je ljubav. Jer moja politička partija je sloboda. I ne može meni niko ne može da kaže kako ću da živim, gdje da idem i u šta da vjerujem. To je jedino za šta se mogu boriti. Za svoju slobodu da stvaram, da širim ljubav, da budem ljubav.