Wednesday, September 14, 2016

Muška priča u ženskim očima

Znaš kako mi žene, ili bar velika većina, imamo neke svoje rituale, mjesta na koja volimo da idemo, priče koje volimo da pričamo. Imamo tako ta mjesta na kojima volimo biti žene. Tu se priča, tu se šali, smije se i plače, tu ogovaramo bivše i njihove sadašnje, tu smo jednake i tu smo ono što jesmo. Vidi, ne možemo mi nikad biti jednake sa muškarcima, nemojmo se zavaravati. Da, zaslužujemo jednaka prava, jednake plate, poštovanje i ljubav, pravo glasa i pravo izbora, ali ne možemo biti jednaki. Jer smo superiornije. Jer smo snažnije. Izdržljivije. Jer smo žene, bar smo bile. I to je u redu. Lično, muškarac u mojim očima nije manje muškarac ako pokaže svoja osjećanja. Srce. Ako te nosi u naručju. On je manje muškarac ako je lažov. Prevarant. Ako svoju muškost mora da pokazuje pesnicama. I brada nema ništa s tim.

Poenta je da mi žene želimo biti svuda. Od ekonomije do politike. Svuda nas ima. Možda smo većina? Nije ni važno. Uvukle smo se u sve muške mrakove osim u muško srce, u sve sfere poslovanja, u barove, klubove, kancelarije, svuda smo. Bez nas se ne može.

O i te kako se može. 

Sjećam se jednog muškarca koji mi je pisao "Znaš, sanjao sam te. Pokazivao sam ti kako se muškarci briju". Bože, kako sam se smijala. Sjetila sam se jer sam se našla na jednom mjestu gdje se vreme flaširalo i zarobilo. Potpuno druga era postojanja. Na mjestu gdje su muškarci - muškarci, i gdje je pristup ženama "zabranjen". Šokirana u prvi mah, stojim ispred berbernice i gledam kako moj najbolji drug nestaje iza stakla. Gledam kako mu frizer/berber prilazi dok ja ostajem ispred, kao dijete koje ugleda čokoladnu tortu u izlogu, a ne smije da uđe. Tu, pored klupe na koju mogu da se smjestim i sačekam ga. Dok on priča muške priče. Zbijam šalu na račun diskriminacije ali i dalje ne ulazim unutra iako me sve mami. Ženska radoznalost koja je ubila mačku. Vidim fotografije, i osjećam miris. Opijena dozom "muškosti" okrećem se i vidim knjigu. Za džentlmene. 

Ostajem zapanjena dok listam stranice i pitam se gdje li su nestali takvi muškarci. Gdje smo ih u ovoj užurbanoj eri življenja i jednakosti "istisnule", mi savremene žene, direktorice i šefice. Da li smo im ostavile negdje neki kutak gdje oni mogu da pričaju svoje priče, da se žale na šefa, ogovaraju bivše i njihove sadašnje. Izlazi gdin Zoran i sjeda na klupu, poručujem espresso i potpuno oduševljena sjedam i ja. Čekam dok moj najbolji drugar priča muške priče s druge strane stakla. Žena sam. I ni najmanju želju više nemam da uđem u taj muški kutak. Na tih pola sata sam žena. Nisam drug, brat, jaran. Žensko sam. Priča mi gdin Zoran o nekoj starijoj Podgorici, čije sam djeliće i sama zakačila prije 12 godina. Priča mi i kao da čujem sebe kad pričam o mojim Pljevljima koje pamtim. Imali smo i mi tamo berberina. Priča mi i sigurna sam da on nije osjetio, ali parče nostalgije se odlomilo iiz njegovih riječi i zapljusnulo me. I kažem "Ja moram da pišem o ovom mjestu". 

Jer to mjesto, taj mali kutak, berbernica u centru grada je poseban univerzum. Neće mladi naraštaji razumjeti fotografije okačene na zidu, niti će znati da razumiju zašto knjiga za džentlmene stoji tu kao podsjetnik šta muškarac mora biti. Oni će tu doći da se ošišaju, možda iz fazona da osjete oštricu brijača na svojoj mladoj koži, ali muškarac, onaj muškarac kome priručnik nije potreban svakako će doći da na tren se vrati u vrijeme srećnijih godina i velikih ljubavi. Tu, gdje žena ne mora da zavuče svoj radoznali nos, uz čašicu viskija, kafu i razgovor, muškarci opet mogu biti muškarci. Sjetiće se oni starog grada, čekanja svojih prvih ljubavi tu na uglu, i šetanja korzom, Sjetiće se sastanaka i hotelske bašte, i sjetiće se starih prijatelja. Nije to tako davno bilo, a opet samo je to nedostajalo ovom gradu stakla i zgrada. 

Vidiš, nisam ja neka feministkinja, i ne pratim modu, ne razumijem se u mnoge stvari, i možda ne razumijem žene u potpunosti, ali muškarce razumijem.(?!) Emocije još bolje. A ovo mjesto je takvo, napravljeno sa ljubavlju za sve muškarce. Sa željom da se ožive neka stara vremena, zaboravljeni maniri, prežaljene ljubavi i nostagija. I ne, nemoj misliti da je brada znak da si muškarac. Ponašanje je to što razdvaja muškarca od nezrelog dječaka. Ni stotinu berbera ne bi moglo da ti pomogne ako u sebi ne nosiš to nešto muško. Gen neki iskonski. Ako ne razumiješ, pođi u berbernicu, prelistaj priručnik, debeo je i težak, stoji na buretu ispred, pored klupe na koju možeš da svratiš na šaku razgovora, onako usput. Da čuješ neku mušku priču. Da naučiš nešto. Da budeš ono za šta si rođen. Jer u tom kutku nema žena. Jer tu je neki drugi svijet. Muški. Al o tome ne mogu ja pisati, to samo muškarci mogu doživjeti, Ako je muškaraca i ostalo.