Saturday, September 10, 2016

Ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš...

Ima nešto što ti nisam uspjela reći. Nisam uspjela jer nisam umjela. Nisam bila svjesna šta se dogodilo u tih par dana septembra. Malo kiše, malo sunca, malo mora. Dosta trapavosti. Nestrpljivosti. Neočekivanog. Valjda to tako ide. Valjda se nešto prelomi u čovjeku. Ne znam. 

Nisam ti se uspjela zahvaliti. Uspjela sam reći samo da mi je žao što je vremena tako malo, a svega ostalog previše. Nisam ti rekla da sam srećna što se neki letovi isprepletu. Nisam ti rekla da si mi pokazao gdje idu selice, i sta mi je nedostajalo. Ti si tako kratko dio mog života opet te znam toliko godina. Kratko si se smijao sa mnom, i bio lud. Dječije lud. Kratko si u sunce gledao. I hvala ti. Za to parče neba. 

To nikako nije mogao biti samo sex. Bila je želja, strast, godinama skupljana, taložena. U svakom dodiru, pomalo trapavom, nesigurnom, u svakom poljupcu gladnom. U svakom nespretno započetom razgovoru. Želja za osjećajem, zagrljajem. Ono što drugi nisu umjeli vidjeti ti si osjetio u mom pogledu. Drugi nisu razumjeli ni nacrtano srce a ti si ovo moje i kroz zenice čuo. Nije to bio životinjski nagon, ritam da se "posao" privede kraju, zadovoljenje ličnih vrhunaca i gotovo. Bila je to žal za propuštenim, kao da se nikad više neće pružiti prilika, kao da je šansa zauvijek prokockana. Predavanje. Let. Prvi i poslednji ukradeni trenutak. Možda i jeste. Možda je to bilo sve. Ali bila je strast. Bila je želja. I bila je sreća. I za to ti hvala. 

Ja sam gledala u zvijezde a ti si mi pokazao sazvežđa. I sad znam na koju stranu svijeta da se okrenem. Ja znam da su riječi igračke koje tako lako koristimo u slagalici, ali ako bi se malo bolje zagledali shvatili bi da se ne igramo samo riječima već i nečijim nadanjima, željama. Nečijim srcem. Kao sa loptom. Razbacujemo se na sve strane, a zaboravljamo da njegujemo ono unutar sebe, ono u šta smo vjerovali kao klinci. Jer bajke postoje. One nisu izmišljene. Samo zato što se nisu nama dogodile ne znači da nisu stvarne. Ti si mi samo pokazao jednu rupu u zidu. Da kroz nju vidim da je moguće. I hvala ti zbog toga. 

Još nešto ti nisam stigla reći. Možda zato jer sam tako PREviše svojeglava i nenavikla. Možda jer su mi krila još uvijek malo nesigurna. Ali dok su me drugi gledali ti si me slušao. Dok su drugi sklapali sopstveni scenario u glavi ti si me gledao u oči. Ti si shvatio moju predstavu. I hvala ti što nisi pitao. Što si mi zadržao osmijeh na usnama i između poljupca. Ne može mi biti žao. Hvala ti. Jer me jedini nisi kupovao pričama. Jer gdje su me drugi vodili za ruku, ti si me nosio na rukama. Možda nije ljubav. Ali jeste sreća. I za nju ti hvala.