Monday, October 31, 2016

Kad odem, kad u prozor staviš prvu hrizantemu...

Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što je ponedeljak. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije se tuga negdje svuda po meni. Smrznu mi se trepavice, a trnje i očima poraste za broj. Srce ne kuca. Stavljam ruku na grudi, na lijevu stranu, ali ne kuca. Danas štrajkuje. 

Ne idem na groblja. Ne zato što su tužna, već zato što u ovom gradu u kom ostavljam blatnjave tragove nemam nikog svog. Tamo odakle sam, tamo ljudi ne znaju da su danas Svi Sveti. Njima je Noć vještica. Kao da im život nije već nalik tome. Ali čak i kad sam tamo ne idem na groblje. Imam jedno u sebi već. Pogledam ka nebu, poput ludaka razaznajem obrise, tražim neki znak, nešto, da znam da su oni gore, moji, dobro. Da su srećniji od nas koji smo ostali ovde, živi među mrtvima. Ovi bez srca moraju biti dobro. Njih ništa ne boli. Oni neće osjetiti kišu suza koja će se proliti za ljudima kojih nema. 

Ne znam dal' iko ide na groblja. Možda su tužna, i izgledaju kao ukleta, ali to je jedino mjesto gdje možeš razumjeti život. Tu, među mermernim pločama shvatiš da se ništa nikad ne čuva za specijalne prilike jer je svaki trenutak u kom si živ specijalan. Ne razumiju to ljudi. Oni misle da se umire kad ti srce prestane kucati. Sve te ploče sa datumima ugraviranim, one ti govore kako je danas važnije od sutra. Da je ovo sad jutro važnije od noći koja će prekriti grad. Važno je smijati se, radovati se svakom trenu, biti živ, šetati. Da mogu sve bi ti oni sad rekli. Rekli bi ti da je trebalo više da se grlite, i više da pokazujete ljubav. Natpisi ugravirani u pločama ne grle isto kao ruke, ne vole isto kao srce. Džabe sad na pločama utiskujete riječi. 

Nedostaju mi moji živi. Oni koji su još uvijek tu. Nedostaju mi i oni kojih nema. Moja nenuška u čijem sam zagrljaju jedino bila dijete, da me zamota u dimije i prigrli svojim mirisom. Da izvuče pokoji orah iz kredenca i nasmije se toplo kao ognjište. Nedostaje mi moj jaran. Da mu čujem smijeh, da nas zasvrbi nos i da se pogledamo ispod obrva. Nedostaju mi i moje kolege sa fakulteta kojih više nema. Nedostaju mi i neki dragi ljudi. Život je previše kratak da bi ti neko nedostajao. Hiljade svijeća noćas će plamtiti u oknima za neke nemirne snove. Za one kojih nema i koje ne možemo zagrliti. Hiljadu i jedna svijeća će gorjeti u meni. Na mjestu gdje sam srce zakopala, ono staro srce, pohabano. Zapaliti svijeću, proliti bokal suza, zaliti trnjiku da ponovo kuca. 


Privuku se Svi Sveti neosjetno, kao mačka uz nogu. I srce zastane. I odmahnem glavom, nasmijem se jer srećna sam što sam imala moje ljude u životu, srećna sam što sam ih upoznala, i znam da su dobro, da motre na mene, i da ćemo se opet negdje jednom sresti. I ono moje srce poabano, naće će svoj put da ponovo izraste. Otresam tugu kao poslednju mandarinu sa drveta, i uvlačim se u radost. Zovem mamu, nasmijem se... Možda cu veceras i vino popiti, ono staro desetak godina, koje čuvam za neku posebnu priliku. 

Saturday, October 29, 2016

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant

Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu. 

Monday, October 24, 2016

Sve sam druge volio tamnom stranom uceci se...

Kad te ujede tuga, počneš da plačeš. Ili zagrizeš u kosti i oćutiš. Odeš negdje da pokisneš. Ja pišem. Ja tako samo znam. Moje srce samo tako zna opisati i isplakati. Radost se podrazumjeva, ona se vidi, osjeća, nju nacrtaš osmijehom. Znaš li koliko ljudi ima koji svoju tugu mjere osmijesima? Kažu da ne treba da se zna kad si tužan. Nekad sam i sama bila dio te skupine ljudi, neodvojivi dio maskenbala sa pajacima i iscrtanim suzama, i ja sam bila cirkusant. I onda sam rekla da je dosta. Ugasila sam mrak. Povjerovala sam da sam važna, i da sam posebna. Da sam ono jedinstveno čudo pjesničke duše. Povjerovala sam da umijem da napišem uzdah, da umijem da napišem suzu, da umijem da ti napišem osmijeh. Sve moje tuge sad su inspiracija, želja da ti pokažem kako se i iz najvećeg mraka može roditi sreća. Jer može. Mrakovi su tužni. Oni su pocijepani, ali oni su insiracija za bolje. Kad spoznaš svoj mrak, kad spoznaš gdje si griješio, i kad oprostiš sebi, više to nikad neće biti mrak. Ja sammoj mrak spakovala u staklenu teglicu, i sad u njoj čičkam želje ko zvijezde. Kad napunim teglicu imaću svoj vatromet. I to je sjajno. 

Imala sam svoje pogrešne bajke i prinčeve koji su se pretvarali u konje, i imala sam toliko mraka u životu da nisam umjela da razaznam svjetlost u sebi. Sad više ne zamišljam bajke, ne čitam ih, ne gledam ih. Sad živim svoju bajku, i u njoj su svi konji prinčevi dok se ne dokaže suprotno. U mojoj bajci je roj zvijezda iznad moje glave. I svakog trena po jedna zvijezda se rasprsne u roj želja. I sve su te želje ostvarene već, tamo negdje u mojoj bajci. Svakog trena sam korak bliže. Moja bajka nema srećan kraj. Ona uopšte nema "The End". Ako zalutam, dovoljno je samo da oslušnem ovo u grudima što tandrče i čeketa, dovoljno je samo da stavim ruku na taj vrtlog u srcu i da shvatim... Svaki put je pravi put. Ne mogu se izgubiti dok vjerujem u sebe. A nisam to oduvijek znala. 

Možda ti nekad napišem o tome koliko mi nedostaje lik iz bajke. Nekad me kiša podsjeti na neodoljivi smijeh, nekad na jedan decembar kad sam rušila svoje kule. Živjela sam. ŽIvjela sam najbolje što sam znala. Voljela sam sve te sanjare, od njihovih očiju pravila svice, i ugasili su se. Nisu mogli da razbiju tamu mog mraka. To niko od njih nije mogao. To sam morala sama. I zato ne zamjeri ako ti pišem nekad o mračnoj strani srca. Ta me strana školovala za bajke. U njoj sam učila kako se od sunca ne izgubi vid, kako se pod mjesečinom vodi ljubav, kako se od osmijeha možeš zaplakati. Zato ti pišem o tugama. Zato mi sjećanja grebuckaju na policama, i ponekad mi nedostaje snažan zagrljaj u prevelikom krevetu. Vidiš, svako može da grli rukama. Mene su grlili ramenima, i usnama, i očima, i ponekad mi nedostaju takvi zagrljaji. Zato ponekad pišem o njima. Da bi vidio koliko si srećan ako imaš nekog ko te zna grliti. 

Zato ako čitaš o mom mraku. nauči da gledaš u vatromet koji bliješti iza rečenica. O sjećanjima bih mogla pisati danima, ali napio bi se i ne bi razumio više ni riječ. A bilo je i sunca, bilo je toliko lijepih dana i noći. Da bi znao cijeniti sunce moraš prvo probati mrak. Onda će ti moja teglica sa zvijezdama biti vječna inspiracija. Baš kao i meni. Moja bajka ne prestaje. Rekla sam ti negdje, ljeto mi još nije prošlo. Kidnapovala sam zrak sunca. A gdje je tvoj roj zvijezda večeras? 

Saturday, October 15, 2016

Gdje li si nocas moja lijepa grlice dok te pod kozom osjecam...

Nije kiša nikad bila moj problem. Nije da sam je mrzila, nije da me podsjećala, nije mi kiša nikad bila kriva što sam ležala na sredini kreveta i gledala u plafon dok je srce udaralo u pećini od grudi. Nije, ali lakše je bilo okriviti kišu nego sebe. Lakše je bilo reći da su gromovi razorili srce nego da sam ja bila giljotina, i dželat, i sudija. Lakše je bilo reći da je kiša nego suze. A nije, nije nikad kiša bila moj problem.

Ja sam moje strahove njegovala, i ja sam im imena davala. Sa njima sam pričala, sa njima se igrala, sa njima sam sanjala. Ja ih nisam nikom pričala, i niko nije znao. Ja sam odabrala da ćutim i da bježim i niko me nije smio uhvatiti. Niko nije ni znao kako. Lakše je bilo pustiti me, lakše je bilo odvezati me i vratiti mi krila. Nije ljubav nikad bila moj problem. Voljela sam ja. I krv bih lila da je trebalo. Bila sam voljena, nekad više nekad manje ali jesam. Nije ljubav bila problem. Ja sam sa mojim strahovima pod ruku šetala i oni su me vodili svaki put drugim putevima da nikad put za nazad ne pronađem. Odlazila sam i nisam se umjela vratiti sve i kad su me poput izgubljenog ljubimca dozivali. Nisam umjela. Nije ljubav, nikad nije bila problem.

Ja sam jednog čovjeka srušila. Ja sam stotinu srca zagrizla i poput crvave jabuke bacila. Meni su strahovi čulo ukusa pokvarili. Ja nisam znala dal su usne što ljubim ili nebo, ili samo zamišljena slika, iluzija. Ja sam bila ta koja je sa mrakom svako veče ljubav vodila. Ja sam bila ta koja je jednog čovjeka toliko puta pepelom hranila. Ja i moji strahovi. Ja i moj ego. Ja i ono što sam srcem zvala a što je na zvijezdu ličilo. I rekla bih da mi je žao, možda bih ponovo oproštaj tražila ali nema smisla. To ništa neće promijeniti, čovjek možda nikad neće razumjeti, a ja nikad neću željeti da objasnim kako su me sa ratišta doveli i potpuno me iskvarili crvi koji su se nakotili u mojim ranama. Jednostavno, nije srce nikad bilo moj problem. Ja sam jednog čovjeka u zemlju pretvorila. A on me volio.

Ne znam zašto mi noćas gromovi na njegov glas liče, il to samo previše slušam baladu pisanu za neke naše snove koji su ostali ipak tuđi. Ne znam ni zašto mi kiša liči na muziku kojom mi je pričao kad su izmešu nas bili samo moji izgovori, i moji preplašeni koraci, i kilometri koje sam postavila bježeći. A samo sam u krug trčala noseći u sebi želju i nostalgiju i hiljdu puta napisano Volim te, a nikad izgovoreno. Možda da sam izgovorila, možda bi čuo da su mi se niz lice suze slivale umjesto kiše. Ne znam, nije to od kiše, već mi nedostaje. Osjećaj da je tu. Osjećaj da ja nisam. Možda sam se umorila od bježanja, i od kiše, i od srca, izgovora... Od sebe. Jer nisam više ista, ne mogu nikad biti. Iznikla sam iz onog što je on bolom zvao. Nije razumio. Nisam htjela da kažem, a i kako bih rekla da su me pokosili svi oni kojima me pustio, kako da mu kažem da nisam smjela ostati zaljubljena u oči, da sam htjela biti i srce, i ruka, i dlan na stomaku, i dah na vratu. Nekad riječi ne mogu opisati sve, i onda samo sagneš glavu i odeš. Odeš od sebe. Oprostiš i odeš.

Nije meni kiša nikad bila problem, ni srce, ni Volim te, ni ljubav... Ja sam jednog čovjeka zagrizla, i ostavila da oksidira bez mene, jer nisam znala da je do kiše. Nisam znala da sam trebala biti kiša. Nisam znala kako da mu kažem da sam htjela svijet umjesto ćoška. Jer on nije razumio, on je vidio stijenu, on je vidio dijete, on je vidio zube. Sve je vidio, al srce mi nije čuo. Kako je i mogao kad sam mu ja giljotinu presudila. Možda, ako nekad tom čovjeku ime spomenem, možda ako mu nekad oproštaj zatražim... Ne znam, možda ga bijele grlice nekad podsjete na mene, možda zadrhti negdje kad čuje moje ime, možda nekad negdje spusti glavu i uzdahne na pepelu koji sam prosula, Ne znam, Neću mu nikad više napisati da sam ga voljela. Neću mu nikad više napisati pjesmu, ni zdravo. Neću nikad više dječije sakriti pogled od njega. Niti će koljena drhtati. Možda ga nikad više neću sresti i možda je ovo poslednja prilika da mu priznam. Ja sam jednog čovjeka srušila. Ja sam bila gad. Nije bilo do kiše, Ja sam tog čovjeka voljela. Oćutaću da li ga volim sad.



Wednesday, October 12, 2016

Kako se ono, po naški, kaže ta teška, strana reč...

Mlađe sam dijete moje male porodice. Najmlađe. Nisam razmažena, ali jesam preosjetljiva, tako je mama govorila. Tako sam i mislila. Danas znam da sam izuzetno osjetljiva i osjećajna i ponosna na tu osobinu mog srca. Nisam oduvijek bila. Nisam - jer nisam razumjela mnoge stvari u životu. Ni život nisam shvatala. I uvijek sam prva pružala ruku pomirenja. Jer mi je mama rekla da sam mlađe dijete i da moram da popustim. Čak i kad sam bila u pravu. Nisam uvijek popuštala. Ali to su bile dječije svađe, bile su to trice i kučine. One velike stvari su se dešavale a da ih niko nije vidio. One su boljele. Kako sam mogla da popustim prva?

Gazili su me. Nisu me voljeli. Možda me mnogi ne vole ni danas. Nije ni važno. Lomili me kao suvu grančicu. Otimali su mi. Uzimali. Kad je najgore bilo svoje srce sam izvadila i pojela ga. Morala sam. Nisam umjela bolje. Boljelo je do same koštane srži, paralisalo. Pokušavala sam da oprostim toliko puta, davala šanse ali jednostavno nije išlo. Moje srce je bilo veliko za ljubav, ali nikako dovoljno veliko za oproštaj. Drugima bih možda nekako i oprostila, ali sebi nisam umjela. Znam, uradila sam najbolje što sam znala. A znala sam i bolje da sam samo imala hrabrosti da poslušam srce i njegove krike. 

Dugo vremena sam nosila trnje ispod kože. Nisam razumjela ni jedno slovo riječi "život" a još manje "ljubav". A tako sam jako vjerovala u nju. Plašila sam se starih boli, plašila sam se biti povrijeđena, ostavljena, voljena. Plašila sam se biti sama. Plašila sam se mraka, i svjetlosti, i sopstvenih osjećanja. Znam na šta je moje srce spremno, ono bi i u oganj poletjelo zbog ljubavi. Ono je mentalno napredovalo srce koje je emotivno zakržljalo. Hendikepirana potpuno. Paralisana. Svi moji strahovi su išli za mnom, uskakali um oje kofere kuda god da sam išla, pratili me u stopu, grizli me za stopala kao bijesne zveri. Moji divni demoni. Koliko su me samo naučili. 

Spakovala sam ih u tamnice. Vezala. Upalila mrak. Ostalo je samo da zatvorim vrata, oprostim, i nastavim dalje. Kako? Kako zatvoriti vrata i oprostiti svim tim hiljadama zuba koji su se zarivali u mene, kidajući me, fizički me odvajajući od života, od ljubavi, od sebe? Kako ući bez straha u tamnice, i samo ih pomaziti po glavi, i ponovo izaći vedar, nasmijan, sa krilima koja nisu oprljena katranom? Kako kad mi se svaki put kače sjećanja za rukave imole da ih ponesem sa sobom, i uveče mi ne daju da spavam jer cvile i grizu, jer i dalje bole? Znam, moram da oprostim. To je jedini način. 

Nije da nisam pokušala i ranije. Uvijek bih se vraćala, uvijek bih mazila moje zveri, i one najružnije bih često oslobađala da se istrče po mojoj koži. Sinoć sam ih sve pustila. Skupili su se oko mene kao da su u meni rođeni. Preteško je sve ih nositi u sebi. Prišla mi je moja zver poslednja u zubima noseći moje srce, sažvakano. Prišla mi je ona mračna zver, u zubima noseći moju dušu pohabanu. Legle su krajmojih nogu i shvatila sam. To je bila njihova svrha. Da me nauče kako da oprostim i najteže. Prigrlila sam ih još jednom uz sebe, udahnula miris buđi iz njihove kože i pustila ih. To su samo sjećanja. To su moje lekcije. To su moja iskustva koja su mi pomogla da porastem u ovo što sam danas. Danas sam slobodna. Sjetiću ih se uvijek, ali više ne bole. I svakog decembra ću zapaliti svijeću u prozoru za moju najružniju zver. Ali me neće boljeti. 

Jer iz svih mojih zveri će bijeli leptiri da se rode. 


Monday, October 10, 2016

Predstava je završena. Uloge su propale.

Srećna sam. Jesam. Vidi se to kroz moj osmijeh, kroz zenice, kroz kosu. Srećna sam, ali ne nosim masku. Spalila sam ih, i sjećam se kako su lijepo gorele maske. Sjećam se jer to nije bilo baš tako davno. Sjećam se toga kao najvažnije odluke u svom životu. Odluke da izađem iz mraka u koji sam sama sebe smjestila za dobro cijelog svijeta. Sjedila sam u tom mraku, palila neke svoje svjećice, kreirala maske i nosila ih ponosno. Nosila ih tako dobro da su urasle u moju kožu, u meso, u krv, da sam i sama postala maska. Sve dok nisam ostala bez tijela, bez kože, bez ideje za novu masku, bez svjećice za moju tamu. 

Sjedila sam na prašnjavom podu, okružena svim svojim kreacijama, a niz lice je tekla so. Nisu bile suze. Njih nisam imala. Tekla je samo so. I pekla je. Pekla jer sam gulila maske sa sebe sve dok nije ostala skorela krv. Usireno meso. Osušeno srce. Sve dok nisam zaboravila kako ja izgledam. Dok nisam zaboravila zvuk svog smijeha, zvuk svog srca, miris moje kose. Morala sam da ustanem. Nije bilo smisla trošiti svoje najljepše dane na mrak. Morala sam da ustanem i izađem, tako iskrpljena, ofucana, poput preplašene zveri. Prvo prst, pa nos, pa oko. Mali prst na nozi. Zato je sav sprčen, uvrnut, mali. On je prvi dohvatio zrak. 

Ljudi su se uplašili. Uplašili su se mog lica oguljenog, mojih trepavica okićenih željama, uplašili su se mojih tragova od soli. Uplašili su se moje golotinje i okrenuli su glavu. Okrenuli su srce. Preplašili su se moje iskrenosti, potpuno ogrezli u laži, nisu bili sposobni da čuju moje riječi jer su se i sami pretvorili u svoje maske. Gomila šarenih marioneta hoda ulicama, i ja, potpuno izgubljena u svijetu, kao na pustom ostrvu. Ali nisam odustala. Pustila sam da mi koža procvjeta, pustila sam da mi se u duši upale sve svijeće moje ludosti, da mi srce ponovo udahne. Bilo je teško ponovo izgovoriti iskrenu riječ. Bilo je preteško stati ispred ogledala, i reći da nisam dobro. Da nisam bila srećna. Bilo je preteško pogledati unutar sebe i vidjeti paučinu, i paukove mojih strahova kako se hrane. Bilo je užasno zaroniti u sebe i shvatiti sve svoje izbore, sve svoje odluke, prihvatiti ih kao takve, prihvatiti samu sebe kao osobu vrijednu postojanja, kao jedistveni primerak ljudske vrste koji je i kroz blato cvjetao, i rastao. I onda sam čula ili pročitala negdje da lotos jedino može rasti i procvjetati iz blata. Lotos je kraljevski cvijet. 


Bilo je teško postati ponovo ljudsko biće, spoznati sebe, svoje talente, svoje tijelo, svoje srce. Bilo je teško ponovo osjećati i biti iskren, jer ljudi bježe od toga, kao da je svjetlost kojom počneš da zračiš zarazna. Boje se jer šta će oni  biti bez tih svojih maski. Ko si ti bez svoje šarade? Možda najteže od svega je prihvatiti činjenicu da si sam. I da si kao takav srećan. Zaroniti u sebe, oprostiti sebi, oprostiti drugima, i opet ih bezuslovno voljeti. Shvatiti prošlost kao prošlost, kao ono što si morao da naučiš. Prošlo je. Gotovo. Nije lako. Ali svakog dana sam po jedan korak bliže svojoj sreći, svakog dana sam bolja od sebe koja sam bila. Svakog dana sam sve sigurnija u sebe. I ne mogu da kažem da nisam padala u međuvremenu. Jer jesam. Znala sam se vratiti svom mraku, svojoj tamnici, zatvarati se tamo i gledati zgarište na kom sam srce spalila. Znala sam se vraćati tamo i oplakivati sebe, kriviti se, grditi se kao trapavo dijete kad te nagazi u tramvaju. Ponovo sam puštala filmove iz svog života, ponovo je boljelo, ponovo i ponovo i ponovo sve dok nisam shvatila da ta bol više nije bol. Sve dok mi te slike nisu postale nestvarne, kao nešto čega se samo sjećam, i više ne boli. Jer to sam nekad bila ja. Više nisam. Sve sam to radila. I onda sam opet izlazila na svjetlost, željna svog lotosa. 

Bojala sam se pričati drugima. Bojala sam se reći kakve sam lekcije naučila, bojala sam se njihove osude, njihovog prezira, njihovih etiketa koje bi mi okačili na čelo. I oni kojima sam pričala nisu razumjeli. Nisu bili spremni da razumiju. Bojala sam se sve dok nisam shvatila da tamo, van mog domašaja postoji toliko još ljudi koji su isto tako učili lekcije kao ja. I nisu naučili. Jer im niko nije rekao kako da izađu iz mraka. Odlučila sam se pisati. I pričati. I biti pružena ruka svima koji su prošli svoje puteve, i koji su i dalje u sopstvenom mraku paleći svoje svijeće kao uspomenu na umrle snove. Odlučila sam se da im otkrijem tajnu da snovi nikad ne umiru. I zato pišem. Zato i dalje vjerujem. Zato i dalje sanjam. Jer mogu. Jer mi niko ne može reći da nisam dovoljna. Jesam. Dovoljna sam. Nekom sam i previše. Jesam. I neka sam. 

Nisam odustala. Nikad i neću. Ne mogu da odustanem od sebe. Ne mogu da odustanem od želja. Ne mogu jer toliko sreće postoji a ja sam samo malu kašiku meda zahvatila. Toliko ljubavi ima a ja sam samo jednu kap u srce kanula. I vjerujem u nju. Vjerujem u sebe i kad niko drugi neće. Ne mora. Nije mi potrebno da mi svijet udari pečet odobravanja. Ne bojim se. Ne plašim se više ni pada ni leta. Još uvijek opraštam. Sa svakim novim pismom oprostim sebi i onima koji su me učili. Oprostim im jer nismo znali bolje. Sad znam. Oni još uvijek ne. Sad znam da se krila njeguju, nikad se ne kidaju surovo, poput baštenske ograde. Tvoja krila nisu korov. Tvoj let nije pad. Jer ako ti niko nije rekao danas - zaslužuješ sreću. Možeš da je imaš. Ja vjerujem u tebe. U sebe. U sada. U ovo sad što se rađa u tebi dok čitaš ove riječi. Tvoji snovi su tvoje srce. Kad prestaneš da sanjaš - umireš. Iskoristi svaki trenutak za najbolje. Iskorisi ga za ljubav, za zagrljaj, za osmijeh, i nemoj, nikad nemoj više da brineš šta će sutra da se desi i kakvi će vjetrovi da duvaju. Kakvi god da budu negdje ćeš letjeti. Nekog ćeš sresti. Nekog voljeti. Samo vjeruj. 

Saturday, October 8, 2016

Da bi mogao disati moraš voljeti, da bi volio moraš oprostiti

Postoje tako neki ljudi koje si volio. Za koje si htio ginuti. Koje si naučio voljeti. Koji su ti bili otkucaj srca. Ponos. Radost. Razlog za plaćanje pića cijeloj kafani. Tako ti ljudi. Njima si trčao kad god im je trebalo. Njima is uvjek išao, kupovao poklone, smijao se i sanjao. Njima si vjerovao i njima si pričao. Voliš ih još uvijek.

Kad takvi ljudi počnu da zaboravljaju tvoj rođendan, i kad prestanu da te vole, kad prestanu da te obilaze i bolesnog i zdravog, kad si im samo obaveza, i kad ti okrenu leđa, šta treba da uradiš? Da nastaviš po starom? Da kažeš da su to ipak tvoji ljudi? Ili možda da se povučeš. Ostaviš svoje mjesto u njihovom životu prazno, i da nastaviš svoj život tako nekako nepopunjen. Ne znam šta bi ti uradio, ali ja sam odabrala ovo drugo. Odabrala sam otići. Nemoj misliti da je to bilo lako. Možda sam u početku to uradila iz bijesa, i zato jer sam bila povrijeđena i nisam znala bolje. Danas shvatam da je to bila stvar osjećaja i instinkta. 

Jer vidi, ljubav se pokazuje. ljubav se osjeti. A ja je jednostavno više nisam osjećala tu. Osjećala sam se loše, vazduh je bio drugačiji, i nisam mogla da budem nasmijana, kao da je ljubav isparila. Sve me grizlo, sve me boljelo i nisam mogla. Još uvijek nisam pronašla put za nazad. 

Osuđuju me. Kažu mi da sam se izolovala, kažu mi da odbijam ljude od sebe, kažu da trebam da idem tamo na to žarište mraka, kažu mi da ću ostati sama ako tako nastavim. Žao mi je, ali zaista se ne osjećam krivom. Nedostaju mi, ti moji mračni ljudi. Nedostaju mi jer, uprkos svemu, ja njih i dalje volim. Oprostila sam im, pustila sam ih da žive svoj život, ali i dalje ih volim. Znam da se negdje kod njih krije ta ista ljubav. Znam da je i njima žao. Znam da i ja njima sigurno nedostajem bar jedan milimetar u duši. I zaista, više me ne bole. Živim bez njihove prisutnosti, ne dijelim svoje uspjehe sa njima, ne znam ni da li znaju za njih, ali evo me, živa sam. I ostaću živa. Prepuštena miru, i ljubavi.

Nikad neću reći da je jednostavno živjeti na drugoj strani, na strani onog koji je otišao, koji se pomirio sa situacijom, prihvatio je, i nastavio živjeti. Nije jednostavno, jer moraš da oprostiš i sebi što si tako odlučio. Moraš prestati da se pitaš da li si možda ipak ti kriv, da li si ih možda manje volio. Moraš prestati jer ljubav nikad nije jednosmerna. I ako ti neko ne pruža ljubav i poštovanje, ako te neko prihvati zdravo za gotovo, poput komada namještaja, onda to nije ljubav. 

Možda će se nekad uloge obrnuti, možda će me nekad poželjeti vidjeti, možda ponovo pronađemo puteve do našeg djetinjstva. Možda ja ne razumijem da se oni bore za opstanak, za prehranjivanje, za posao, za osmijeh. Možda ja svu tu nervozu i frustraciju ne shvatam jer nisam udata i nemam djecu trenutno. Istina je da zaista ne razumijem. Jer ljude koje voliš čuvaš. Ne možeš da ih tek tako pustiš. Mene su pustili. Nisu nikad pitali zašto. Rekla sam im. Nisu razumjeli. 

Evo, ako već nisam, opraštam im opet. Opraštam im što ne znaju bolje. I sebi sam oprostila. I još uvijek ih volim. Oni su još uvijek nekako moji ljudi. 


Wednesday, October 5, 2016

10 načina da budeš srećan

Sreća. Jedna riječ. Gramatička jednina. Životna pregršt. Jednostavna stvar. Možda ti zvuči suludo, meni zvuči sjajno. Suludo je što postoje ratovi, i izbjeglice, i suludo je što se u Kini jedu žive bebe miševa, ali sreća... Sreća je toliko jednostavna da je svako može imati. Evo otkriću ti par načina, pokušaj i reci da griješim. Ne moraš ići ovim redosledom naravno.

NAČIN 1
Ako ne vodiš mnogo računa o ishrani, onda je to bar jednostavno. Pojedeš svoj omiljeni kolač, ili čokoladu. Uhhh, već mi miriše Sacher torta sa jednom kuglom sladoleda od vanile. Još ako neko izmisli vegansku verziju bila bih jako sretna i zahvalna. 

NAČIN 2
Znaš kako svi u porodici imamo bar neko malo stvorenje, koje guguče, bebeće, miriše bebasto, mazi se kad priča i ima najdivniji osmijeh. Zagrli to malo klupko i udahni u sebe sve što možeš. Pa kud ćeš ljepše i srećnije. 

NAČIN 3
Napuniš kadu, dodaš omiljenu kupku, svijeće upališ na najjače, pusti muziku i popij čašu vina. Uhhhh sva napetost izađe iz tebe u vodu, pustiš da oteče niz slivnik i to je to. Ostaneš potpuno čist i srećan. 

NAČIN 4
Usvoji mačku. Znam, mačke grebu po stvarima, kače se na zavjese, ostavljaju dlake... Ali svejedno, usvoji mačku jer ništa ti neće izmamiti osmijeh kao mačija logika. Jeste, možda ćeš biti nervozan kad te probudi u pola noći ali onda zavuče njuškicu pod tvoj vrat, počne da prede i ne možeš da odoliš. Mačke su jednostavno sreća. 

NAČIN 5
Čitaj. Lijepe stvari. Lijepe knjige. Kupi sebi neku od ovih modernih bojanki i okušaj se u tome. Možda ne voliš čitanje i nisi fan knjiga ali one smiruju i vode te u neki drugi svijet gdje možeš da proživiš potpuno novi život, i da osjetiš neke neobične stvari ako dozvoliš.

NAČIN 6
Ako nisi fan knjiga, i ako te to zamara onda pusti muziku, svoju neku dobru stvar i pleši. Raspleši se po sobi, po kući po balkonu, briga te za tmurno nebo, i sve ostale "probleme" koji zaista ne postoje. Ostavi mrgodnog šefa u zadnju fioku, i prazan novčanik, i pleši. Jer znaš, još uvijek nije zabranjeno biti srećan.

NAČIN 7 
Nedostatak novca uvijek je frustracija. I kako da budeš srećan kad ne možeš da kupiš najnoviji telefon, novo auto i patike? Kako da budeš srećan kad ti je neko bolestan? Lako. Znaš ono kad se kupi teglica meda pa je otvoriš pa onaj med curi i razliva se. Svi u sebi nosimo teglicu meda. Sreća je ako je pronađeš i pustiš da med curi. Na sve strane. Iz svake tvoje pore. Jer sve te stvari nisu sreća. Jer bolest, svaka bolest može da se izliječi, prosto vjerujem u to. Sigurna sam da veliki broj bolesti ne bi ni postojao kad bi vodili računa više šta jedemo i kad bi vodili računa da usrećimo sebe, a ne ludog šefa. 

NAČIN 8
Maštaj. Iako je sistem potpuno lud, na maštu nam još niko nije udario porez i zato maštaj. Vidi, život je čudo, splet maslačkovih latica ukrštenih sa osmijehom. maštaj da možeš sve što želiš, maštaj ljubav, maštaj do besvijesti i raduj se kao dijete. Budi zapravo jedno veliko dijete koje niko ne može da rastuži jer je srećno i musavo od čokolade. Joj, pa ja ne mogu prestati biti curica u plavoj haljinici zamazanoj od jagoda. 

NAČIN 9
Znam, roditelji nas znaju iznervirati svojim nerazumijevanjem, i kritikama, i ograničenjima, ali oni su jedini koji bi svoj život dali za tvoj, i to mislim doslovno. Zar nije sreća imati nekog ko te toliko voli? Zagrli ih bar jednom dnevno.

NAČIN 10
Bilo koji način da izabereš, ponavljaj ga svaki dan, što češće možeš. 

Eto, toliko od mene. Sad idem, javili su mi da lubenice cvjetaju na raskršću, pa ne želim propustiti taj prizor. :) 

Tuesday, October 4, 2016

Ja sam sigurna da dinosaurusi postoje, samo se kriju

Danas je svjetski dan zaštite životinja. Danas. Mijenjaju se slike na društvenim mrežama. Danas. Kao, obilježava se dan. Danas. Samo danas. Šta? Promijeniće se nešto zbog vaših slika? Promijeniću nešto ako stavim sliku moje mezimice kako se plazi? Nečiju svijest ću promijeniti danas tim gestom? A šta je sa činjenicom da sam volontirala u azilu u mom rodnom gradu i gledala kako veterinar daje "vakcinu" za štenećak malim štencima nađenim na ulici? Šta je sa činjenicom da ti štenci nisu nikad više viđeni? Šta je sa činjenicom da su mi umirali u rukama? Il možda ne znaš za onih deset hiljada ubijenih pasa u podgoričkom azilu? Ili ne znaš za masakr kitova? Za farme i mučilišta?

Neće slika moje mezimice ništa promijeniti, danas. Ali ako svakog dana, svakog dana u godini podijelim sa ljudima ljubav moje mezimice, i ako svakog dana podijelim bar jedan njen mokar poljubac u 3h ujutru možda ću uspjeti da promijenim bar nečiju stvarnost. Vidi, vegani, vegeterijanci, mesožderi, biljojedi, sve su to podjele i sve je to danas biznis. Možeš reći da nisam u pravu, ali je sve to biznis. Svi oni zarađuju silan novac u toj propagandi, jedni drugima lupaju kontru, kao klinci kad se igraju u pjesku. Prava promjena dolazi iznutra, iz čovjeka, iz pojedinca. 

Vegan sam. Ponosna sam na to. To mi je otvorilo nova vrata u sopstveni svijet, pomoglo mi da spoznam svoje granice, da istreniram svoj karakter. Znaš li ti kako je teško proći pored čokolade, i izaći sa prijateljima i poručiti salatu, ili reći "Nisam gladan" samo da ne bi narušio svoj izbor. Jer to je izbor života. Da, želim najbolje za svoje zdravlje, ali ako ću time spasiti bar neki život ja sam srećna, jer tako mijenjam svijet. Tako utičem na svoje okruženje. Jel me to čini superiornijom? Ne, ista sam kao i ti, samo nam srce nije isto. 

Čovjek je evolvirao u mašinu za ubijanje. I tome uči svoju djecu. Uči ga da se od lisice dobija krzno, a da se psa treba bojati. Uči ga da je zdravo da jede meso sirovo ubijenih životinja, meso puno antibiotika, hormona, adrenalina i hormona stresa. Hoće li se to promijeniti ako danas stavim sliku moje mezimice kako se njuška sa našom labradorkom? Ili ako za deset dana postavim sliku njenih novorođenih mačića? 

Ali ako svakog dana podijelim sliku njihovog rasta, njihove slatkoće, njihove ljubavi, nečiji život će se promijeniti. Jer niko nije imun na ljubav. Ljubavlju se mijenja svijest, ne slikama. Slike su samo nijemi svedoci, način da ispričamo priču, samo maleni djelić u slagalici. Zato neću staviti sliku moje mezimice, ali ću napisati nešto, i nadam se da će se bar neko zamisliti. 

Život je kao točak. Sve se vraća. Dobro i zlo. Ljubav i  mržnja. Na rođenju su drugi birali za tebe. Danas, ti možeš da izabereš. Zdraviji život za sebe i svoje potomstvo, sačuvati bar jedan životinjicu, sačuvati ovu jednu planetu. Ne za nas danas, već za one koji će doći posle nas. Zamisli kako je naš život tužan jer nismo nikad vidjeli mamuta, ni dinosaurusa, ni sve one izumrle vrste koje je većinom čovjek istrijebio. Zamisli kako bi tužan bio život bez pande, i bez mačke, bez orla i bez leptira. Želiš li da tvoje dijete ne zna za njih? Da ih samo na slici vidi? Da sluša bajku o jednorogu kao mi što smo slušali? Tužan je to život u kom nema jedinstva čovjeka sa prirodom. U kom nema ljubavi da se dijeli. Moraš svoje dijete naučiti tome. A to se ne radi samo danas. To se ne radi ako samo danas promijeniš sliku. Danas. A šta sutra? Postavićes sliku sebe kako jedeš hamburger? 

Kako danas možeš biti savjestan a sutra idiot? 

Monday, October 3, 2016

Jer zaslužili smo let među zvijezdama. Možda i biti zvijezde.

Otkriću ti nešto potpuno lično o meni, nešto što mislim da nisam nikom rekla nikada. Činjenica je da sam osjećala da sam drugačija od svojih vršnjaka. To ne možemo poreći. I sigurno je da postoji razlog za to. Osim te činjenice i one da sam veoma rano naučila da čitam i pišem, da volim knjige i učenje (da, da, možeš reći na to šta želiš), ima još nešto. Ne znam kako ti, al ja sam se oduvijek pitala zašto sam ja baš to što jesam, zašto sam rođena baš tu gdje jesam. U prethodnim godinama nisam ni pokušavala da nađem odgovore na ta pitanja. Nekako sa odrastanjem sam prestala i da se pitam. 

Sve dok nisam se susrela prvi put sa meditacijom. Sve dok nisam počela više da radim na sebi. Sve dok nisam počela da otkrivan tajne lavirinte sopstvene duše. Sve dok nisam shvatila da sam slobodna i dok nisam skinula maske sa sebe i ostala svoja. I neću reći da je bilo lako. Ni malo nije bilo jednostavno jer skinuti maske znači ostati sam i go; znači biti izložen, ali ne onako golotinjski, pornografski, životinjski. Znači biti izvrnut naopako tako da ti srce kuce spolja. Odmah ispod revera. Znači biti izložen tuđim osudama i ne mariti za njih, već prkosno gledati dalje u sebe, i oprostiti. Možda je ključno da naglasim oprostiti. Jer to je i najteže. Moraš biti sposoban da svoje greške sagledaš kao lekcije, i da oprostiš sebi prvo, najprvo. Moraš oprostiti roditeljima jer oni su te odgajali kao svoje sobno cvijeće. Moji nisu očekivali da ću se ja ovako otisnuti od sebe, od svijeta, od njih. Oni su uradili najbolje što su mogli sa sredstvima koja su imali, sa srcem koje su njima zagadili, sa ljubavlju koju su oni imali. Morate im oprostiti jer oni nisu znali bolje, nisu umjeli. Moraš oprostiti promašenim vezama, jer nisu promašene. One su te učile kako se voli, šta želiš, kako se ljubi, kako se predaje, kako se plače, kako se svršava, kako se do neba diže i do bola korača. Nisu to promašene ljubavi, jer ljubav - ona ne može biti promašena nikad. Ona je uvijek prava. 

Na kraju, moraš oprostiti svima koji će te možda odbaciti jer te neće razumjeti. Ja sam zbog svoje slobode izgubila dosta prijatelja. Kao kad ti ključ ispadne iz džepa ili dugme sa košulje. To nekako tako ide, ispadne, zagubi se, i nikad ga ne nađeš. Neke ljude ne treba ni tražiti. Jer ako ne može da te prihvati slobodnog, srećnog i ljubavlju popunjenog poput balona, onda te nije ni vrijedan. Ali ti svejedno oprosti. Vidiš? Nije baš tako lako. 

Naučila sam još da vjerujem u čuda. U bajke. Zapravo, u njih nikad nisam prestala da vjerujem. Samo zato jer ih nema na Balkanu ne znači da ne postoje. Odbacila sam sujevjerja, crne i neparne dane, i prigrlila sebe. Odbacila sam mozak, odšarafila ga, i pljaaassss. U more ajkulama. Ostavila sam samo onoliko koliko mi je potrebno da budem ja. Svjesna sebe. Srce se broji. Na njega se oslanjam. Njemu samo vjerujem. Ne analiziram, ne patetišem, ali beskrajno volim. I shavatila sam da sam ja baš ja zbog svog srca. U školi mora postojati predmet "Slušaj svoje srce", djeci se ne smije dozvoliti da odrastu, i ljudima se ne treba zabraniti da vole. Jer ponašaju se kao da je zabranjeno. Kao da je ljubav jeres. Ja zbog srca i pišem. Ono piše, ne ja. Vidiš, srce zna da priča.

Naučila sam da kažem Ne. Svima koji zasluže. Svemu što mi nije po volji. I ne bojim se jer ljudi nisu navikli na odbijanje. Nisu navikli da svoje osjećaje stave ispred osjećaja drugih. Nisu navikli da se bore za svoje snove, za svoje želje. Nisu navikli da im neko priča drugačije. Ja eto, nikako da se uklopim sa većinom. Nikad nisam ni mogla. Oduvijek sam štrčala, a tek sam shvatila zašto. Jer sam stvorena za nešto više od pukog preživljavanja, stvorena sam za više nego da budem samo neko ko dočekuje i ispraća, neko ko svima udovoljava a sebe ne pazi, stvorena sam za nebo, za let, za ljubav. Stvorena sam da volim, sve i onog nekog posebnog. Stvorena sam za najdivnije što život može da pruži. I ti si isto tako, samo su te zatrovali, izlili su naftu svojih nezadovoljstava u tvoje srce i tako ti osujetili let. Osjekli su ti krila, zalijepili ti etikete i deklaracije, i tako, ti danas ne vjeruješ u sebe, ni u ljubav, ni u sreću, ni u čuda. Ne vjeruješ ni meni. 

Padam ja još uvijek. Još nisam naučila balansirati u ovom svijetu i među svojim snovima, ali učim. Još nisam naučila biti dio ljudskog mozaika na pozornici ovog izlizanog grada, ispranog kišama i ljuskim suzama. Ali učim. Učim biti slobodna i vjerujem, cijelim svojim bićem vjerujem da zaslužujem svijet. Neki moj. Zvijezde s neba. Jednog dana jedna od njih zvaće se imenom koje ja odredim. Vidjećeš. Poželjećeš isto.