Saturday, October 8, 2016

Da bi mogao disati moraš voljeti, da bi volio moraš oprostiti

Postoje tako neki ljudi koje si volio. Za koje si htio ginuti. Koje si naučio voljeti. Koji su ti bili otkucaj srca. Ponos. Radost. Razlog za plaćanje pića cijeloj kafani. Tako ti ljudi. Njima si trčao kad god im je trebalo. Njima is uvjek išao, kupovao poklone, smijao se i sanjao. Njima si vjerovao i njima si pričao. Voliš ih još uvijek.

Kad takvi ljudi počnu da zaboravljaju tvoj rođendan, i kad prestanu da te vole, kad prestanu da te obilaze i bolesnog i zdravog, kad si im samo obaveza, i kad ti okrenu leđa, šta treba da uradiš? Da nastaviš po starom? Da kažeš da su to ipak tvoji ljudi? Ili možda da se povučeš. Ostaviš svoje mjesto u njihovom životu prazno, i da nastaviš svoj život tako nekako nepopunjen. Ne znam šta bi ti uradio, ali ja sam odabrala ovo drugo. Odabrala sam otići. Nemoj misliti da je to bilo lako. Možda sam u početku to uradila iz bijesa, i zato jer sam bila povrijeđena i nisam znala bolje. Danas shvatam da je to bila stvar osjećaja i instinkta. 

Jer vidi, ljubav se pokazuje. ljubav se osjeti. A ja je jednostavno više nisam osjećala tu. Osjećala sam se loše, vazduh je bio drugačiji, i nisam mogla da budem nasmijana, kao da je ljubav isparila. Sve me grizlo, sve me boljelo i nisam mogla. Još uvijek nisam pronašla put za nazad. 

Osuđuju me. Kažu mi da sam se izolovala, kažu mi da odbijam ljude od sebe, kažu da trebam da idem tamo na to žarište mraka, kažu mi da ću ostati sama ako tako nastavim. Žao mi je, ali zaista se ne osjećam krivom. Nedostaju mi, ti moji mračni ljudi. Nedostaju mi jer, uprkos svemu, ja njih i dalje volim. Oprostila sam im, pustila sam ih da žive svoj život, ali i dalje ih volim. Znam da se negdje kod njih krije ta ista ljubav. Znam da je i njima žao. Znam da i ja njima sigurno nedostajem bar jedan milimetar u duši. I zaista, više me ne bole. Živim bez njihove prisutnosti, ne dijelim svoje uspjehe sa njima, ne znam ni da li znaju za njih, ali evo me, živa sam. I ostaću živa. Prepuštena miru, i ljubavi.

Nikad neću reći da je jednostavno živjeti na drugoj strani, na strani onog koji je otišao, koji se pomirio sa situacijom, prihvatio je, i nastavio živjeti. Nije jednostavno, jer moraš da oprostiš i sebi što si tako odlučio. Moraš prestati da se pitaš da li si možda ipak ti kriv, da li si ih možda manje volio. Moraš prestati jer ljubav nikad nije jednosmerna. I ako ti neko ne pruža ljubav i poštovanje, ako te neko prihvati zdravo za gotovo, poput komada namještaja, onda to nije ljubav. 

Možda će se nekad uloge obrnuti, možda će me nekad poželjeti vidjeti, možda ponovo pronađemo puteve do našeg djetinjstva. Možda ja ne razumijem da se oni bore za opstanak, za prehranjivanje, za posao, za osmijeh. Možda ja svu tu nervozu i frustraciju ne shvatam jer nisam udata i nemam djecu trenutno. Istina je da zaista ne razumijem. Jer ljude koje voliš čuvaš. Ne možeš da ih tek tako pustiš. Mene su pustili. Nisu nikad pitali zašto. Rekla sam im. Nisu razumjeli. 

Evo, ako već nisam, opraštam im opet. Opraštam im što ne znaju bolje. I sebi sam oprostila. I još uvijek ih volim. Oni su još uvijek nekako moji ljudi.