Saturday, October 29, 2016

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant

Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu.