Monday, October 24, 2016

Sve sam druge volio tamnom stranom uceci se...

Kad te ujede tuga, počneš da plačeš. Ili zagrizeš u kosti i oćutiš. Odeš negdje da pokisneš. Ja pišem. Ja tako samo znam. Moje srce samo tako zna opisati i isplakati. Radost se podrazumjeva, ona se vidi, osjeća, nju nacrtaš osmijehom. Znaš li koliko ljudi ima koji svoju tugu mjere osmijesima? Kažu da ne treba da se zna kad si tužan. Nekad sam i sama bila dio te skupine ljudi, neodvojivi dio maskenbala sa pajacima i iscrtanim suzama, i ja sam bila cirkusant. I onda sam rekla da je dosta. Ugasila sam mrak. Povjerovala sam da sam važna, i da sam posebna. Da sam ono jedinstveno čudo pjesničke duše. Povjerovala sam da umijem da napišem uzdah, da umijem da napišem suzu, da umijem da ti napišem osmijeh. Sve moje tuge sad su inspiracija, želja da ti pokažem kako se i iz najvećeg mraka može roditi sreća. Jer može. Mrakovi su tužni. Oni su pocijepani, ali oni su insiracija za bolje. Kad spoznaš svoj mrak, kad spoznaš gdje si griješio, i kad oprostiš sebi, više to nikad neće biti mrak. Ja sammoj mrak spakovala u staklenu teglicu, i sad u njoj čičkam želje ko zvijezde. Kad napunim teglicu imaću svoj vatromet. I to je sjajno. 

Imala sam svoje pogrešne bajke i prinčeve koji su se pretvarali u konje, i imala sam toliko mraka u životu da nisam umjela da razaznam svjetlost u sebi. Sad više ne zamišljam bajke, ne čitam ih, ne gledam ih. Sad živim svoju bajku, i u njoj su svi konji prinčevi dok se ne dokaže suprotno. U mojoj bajci je roj zvijezda iznad moje glave. I svakog trena po jedna zvijezda se rasprsne u roj želja. I sve su te želje ostvarene već, tamo negdje u mojoj bajci. Svakog trena sam korak bliže. Moja bajka nema srećan kraj. Ona uopšte nema "The End". Ako zalutam, dovoljno je samo da oslušnem ovo u grudima što tandrče i čeketa, dovoljno je samo da stavim ruku na taj vrtlog u srcu i da shvatim... Svaki put je pravi put. Ne mogu se izgubiti dok vjerujem u sebe. A nisam to oduvijek znala. 

Možda ti nekad napišem o tome koliko mi nedostaje lik iz bajke. Nekad me kiša podsjeti na neodoljivi smijeh, nekad na jedan decembar kad sam rušila svoje kule. Živjela sam. ŽIvjela sam najbolje što sam znala. Voljela sam sve te sanjare, od njihovih očiju pravila svice, i ugasili su se. Nisu mogli da razbiju tamu mog mraka. To niko od njih nije mogao. To sam morala sama. I zato ne zamjeri ako ti pišem nekad o mračnoj strani srca. Ta me strana školovala za bajke. U njoj sam učila kako se od sunca ne izgubi vid, kako se pod mjesečinom vodi ljubav, kako se od osmijeha možeš zaplakati. Zato ti pišem o tugama. Zato mi sjećanja grebuckaju na policama, i ponekad mi nedostaje snažan zagrljaj u prevelikom krevetu. Vidiš, svako može da grli rukama. Mene su grlili ramenima, i usnama, i očima, i ponekad mi nedostaju takvi zagrljaji. Zato ponekad pišem o njima. Da bi vidio koliko si srećan ako imaš nekog ko te zna grliti. 

Zato ako čitaš o mom mraku. nauči da gledaš u vatromet koji bliješti iza rečenica. O sjećanjima bih mogla pisati danima, ali napio bi se i ne bi razumio više ni riječ. A bilo je i sunca, bilo je toliko lijepih dana i noći. Da bi znao cijeniti sunce moraš prvo probati mrak. Onda će ti moja teglica sa zvijezdama biti vječna inspiracija. Baš kao i meni. Moja bajka ne prestaje. Rekla sam ti negdje, ljeto mi još nije prošlo. Kidnapovala sam zrak sunca. A gdje je tvoj roj zvijezda večeras?