Sunday, November 6, 2016

...moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug

Nedelja. Gromovi lupaju svoj tam tam ples. Kiša. Pljusak. Svira svoj ritam, dok moji prozori plaču. Mjesec me odnekud sažaljivo gleda. Odjekuje Mišo Kovač u stanu, i nisam sigurna da znam zašto sam danas i ja tako plačna. Znam. Rođendan mu je. Novembar je. Datumi i godišnjice, rođendani... 

Život je ponekad toliko čudan. Desi se da odmotam prašnjave rolne filma, i da pustim neki djelić iz svog bioskopa. A bilo je tu svega. Od prve ljubavi, preko cijele močvare poljubljenih žaba u nadi da će neka od njih postati princ, pa preko svih onih lopova koji su mi ukrali po dio srca, i čarobnjaka koji su znali da me začaraju da ih volim... Bilo je i prinčeva, samo ne mojih. Mogla bih da okrivim magiju, i snove, i mogla bih da kažem da ljubav ne postoji, ali to jeste bila ljubav, sve to. Samo nije bila ljubav po mojoj mjeri. 

Voljela sam, ljubila sam, bila sam voljena, griješila sam, plakala, patila, kao i svi na planeti. I ne, ne vjerujem da je ljubav samo jedna i da je moguće voljeti samo jednog muškarca. Da, voliš onog jednog potpuno i ludački i posvetiš mu se, ali u sebi nosiš još toliko ljubavi prema onima koji su billi tu ranije i koji su te učili, oni ostanu u tebi ne samo kao uspomene. Ljubav nema ni oblik, ni granice, ni boju, ni količinu. Ljubav ne možeš odrediti, samo pokazati, i osjetiti. Zalud ja pišem pjesme i oblačim kostim pijanog pjesnika, i zalud me melanholija obavije kao biljka ljudožderka, ljubav je nemoguće opisati. Ni sve moje pjesme, ni Balašević, ni svi moji romani... Zalud je. A znaš ko me naučio šta je ljubav? Baš on! 

Mi nikad  nismo bili par, iako nam srca već godinama kucaju zajedno. On je neodraslo derište, i izluđuje me kao takav. Nekarakteran i neodgovoran i potpuno nepodnošljiv. On je moj najbolji prijatelj kojem mogu da kažem sve, ali baš sve, iako mu nikad ništa nisam ispričala. On ne zna ništa o meni. Ne zna ništa o mojim demonima, ne za ništa o mojim roditeljima iako ga moj Tata obožava a nikad ga nije upoznao. Ne zna koliko je trebalo da budem to što jesam danas. Ne zna kad mi je rođendan, koje boje su mi oči, koja mi je omiljena boja, i ne zna koje mi je omiljeno jelo. Reklo bi se da je njega nemoguće voljeti. I jeste. Ali ga ipak volim, na svaki mogući način. Nije to opsesivna ljubav, i nije to "ne mogu da  živim bez tebe" ljubav. Mogla je biti, ali nikad nije bilo pravo vrijeme. On je još uvijek dječak koji leti. Ja se ponekad zaletim u nebo, ali uglavnom stojim na zemlji. On leti za oboje. On nikad nije bio tu kad se zemlja otvarala, ali mi je zato priuštio trenutke kad nisam znala šta ću od sreće. Nikad nije ispunio ni jedno obećanje, ali je zato bio iznenađenje toliko puta. Znao je toliko puta da me nazove kasno u noć samo da bi mi pustio zvuke gitare. Zna zašto je volim. Bio je ljubomoran na moje veze, na moje ljubavi, na muškarce koje sam voljela, i nije to krio. Ali mi nikad nije rekao da ih ostavim. Toliko me volio. Toliko me voli i sad. 

On me naučio kako se vole mane, i da ne možeš voljeti nekog samo zato jer je dobar i nježan i pažljiv. On me lomio, ali me i lijepio. Nikad nije otišao od mene iako sam ga psovala i tjerala od sebe, iako sam mu spuštala slušalicu i prekidala vezu, iako sam toliko puta ga molila da me ostavi na miru, da ode od mene, nikad nije otišao. Pustio bi me da se izduvam, ne bi se javio neko vrijeme, i onda opet. Zakači se i ne pušta. Ne znam da li bi me isto volio kad bi znao baš sve o meni. On me vidi kao ljubav, kao nebo, kao mir i divlje rastinje. On me naučio kako se voli jednostavno, bez pitanja. I možda nikad neću biti apsolutno njegova, ali uvijek će biti moj najbolji prijatelj i osmijeh u srcu, ma s kim djecu rađala, ma kome pjesme pisala, i kojem god princu da jednog dana kažem Da.  

E baš njemu je danas rođendan, i možda ne bih trebala da mu pišem tekstove, napisala sam mu dovoljno za tri života, ali uvijek ostajem nedorečena. Iako smo prije par minuta razgovarali telefonom, i smijali se kao djeca, opet sam ostala nedorečena. Jer nisam mu nijednu lijepu riječ rekla, mada on zna sve što sam mislila. Zna on i moje neizgovoreno. Dao mi je krila da letim, da budem slobodna, da budem svoja. Danas je na poklon dopbio dva džempera, i parfem i pedeset eura. Nije mu niko napravio ruske kape, i nije ga niko zagrlio kao ja, i niko mu se nije nasmijao kao ja. Ali ja nemam više ništa da mu poklonim, osim par riječi, i osmijeh, i neko novo pero za njegova krila. Jer onog trenutka kad sam ga pustila da slobodno leti, tad sam mu dala najveći poklon koji ljubav može dati. Jer voljeti znači dati nekom slobodu pa čak i ako se nikad ne vrati u tvoje gnijezdo. 

Tako, srećan ti rođendan. Znam. Voliš me.