Wednesday, November 30, 2016

Novembar koji je prošao pamtice se prvenstveno po tome što je došao

Pozdravljam Novembar. Pakujem ga u prokislu kartonsku kutiju, i šaljem na prvi voz odavde u juče. neću mu mahati bijelom vezenom maramicom od čistog pamuka, niti ću zamišljeno gledati duž linije kolosjeka kad voz već odjuri. Neću se sa sjetom zagrliti, i neću pustiti suzu. Neće mi nedostajati. Već odavno mi vozovi za juče ne nedostaju. Stajaću sama na peronu, i neće biti nikog da me zagrli i kaže da će sve biti u redu. Nekad sam toliko trebala takav zagrljaj, nekad mi je tako bilo potrebno da me ubjeđuju da će ono "sve je u redu" stići i na moju adresu. Već odavno mi nije potreban lažni dodir na ramenu. 

Ljudi često imaju tu potrebu da ih neko grli i tješi, ne mareći za iskrenost srca i čistoću zagrljaja. Imaju tu potrebu da ih neko drži za ruku, i da zajedno sa njima psuje život i proklinje sudbinu prizivajući tako još veće rane jade. Mislila sam da je i meni to potrebno, ali ja nisam imala kome da plačem na ramenu kad su mi kule od karata bile srušene. Mislila sam da mi je potrebna podrška, i očekivala sam je od onih koji su, po nekom usađenom osjećaju porodičnog pripadanja, trebali da mi je pruže. Mislim da bi mi lakše bilo da sam kaktus grlila umjesto što sam čekala da mene zagrle. Ovo nije žalopojka. Ovo me naučilo da u stvari, sve u životu mogu sama. Da imam toliko snage, i još više volje. Ali isto tako shvatila sam da drugi ljudi zaista ne umiju da te podrže sa iskrenošću sopstvenog srca. Jednostavno ne umiju, jer ni njih niko nije podržavao. Emotivno hendikepirani ogranci ljudi. 

Možda sam isto tako na nekom peronu stajala i čekala ko će da me zagrli i kaže mi da ne patim za onima koji odlaze. Da ljudima treba dati slobodu, da voljenima treba dati krila, ljepša od tvojih. Nije mi niko rekao da se na rastancima ne plače, jer ćemo se opet negdje sresti, život se okreće i vrti u krug. Knjige su me naučile da se voli cijelom dubinom svog postojanja, i naučile su me kako se prašta. Jer moramo praštati. Šta bi bili kad bi u sebi nosili gnev i želju za osvetom, i bol zato jer neko nije znao da je čovjek. Umislio da je zver pa za srce ujeo. Pusti. Tebi će uvijek novo srce izrasti, a njemu će i to jedno propasti. U mrak se pretvoriti. Zato oprosti, jer to je sve što će zver ikad imati.

Bilo je dana kad me moja samoća plašila. Bilo je dana kad sam bila usamljena. Kad nisam vjerovala da sam vrijedna. Da sam voljena. A jesam bila. Vidiš, na kraju, kad prođu neke godine i kad ti tvoja samoća nije breme na leđima, shvatiš da ti nije potrebno odobravanje svijeta, već samo ono što ti srce kaže. Shvatiš da uopšte nije važno šta će ljudi da kažu, oni će uvijek imati komentar, ali važno je ono što ti vjeruješ da jesi. Ta krila, okićena samopouzdanjem, radošću, i iznad svega ljubavlju su samo tvoje djelo. Sa njima jedino možeš letjeti. Sve drugo bi bili tegovi i katran ljudske rase. Vjeruj da je novi voz iz sutra krenuo, staje na tvojoj stanici samo danas, i onda ga pusti, nek ide u juče. Nek ide, i nemoj mahati bijelom maramicom, nemoj trčati za njim da ga stigneš, i nemoj misliti o rastanku. Jer sa sobom i dalje ostaješ. 

Negdje u nekom od tih vagona naći ćeš moje zapise, možeš pronaći i stihove, i možda negdje još ima tegla uskislih osmijeha. Vjerujem da će nekom koristiti dok ne nauči kako se smije iz sebe. Nemoj da te bole ožiljci od zveri, one ionako nikad nisu umjele da se maze. Nemoj da te bole osude drugih ljudi, oni nikad ne izlaze na perone, pretvorili su se u utvare i ne znaju za život. I nemoj da te bole rastanci. Ljudi odlaze da bi napravili mjesta za nove ljude. Za nova srca, nove ljubavi, nova iskustva. 

Vozovi su čudesni. Oni nose magiju i ako vjeruješ u bajke, vidjećeš kako se sve tvoje želje ostvaruju. Zato nikad ne plači na rastancima.