Monday, November 14, 2016

Samo da znaš da nikad mi neće bit' svejedno...

Danas bih samo stajala na ulici na ovom sjeveru, da me dobro išamara i istrese iz mene sve što bih mogla osjetiti. Samo danas. Nije to ni malo poseban dan. Možda je očajan. Možda je predivan. Možda izgubljen. Sve sam to i ja bila na ovaj dana u nekoj godini prethodnoj. Zašto vraćam film, zašto pisati o prošlosti? Zašto ponovo osjećati sve to isto? Zar nisam ja od onih koja je prošlost ostavila iza sebe i nastavila dalje dan za danom, živeći punim plućima, svakog trena? Jesam. Ali danas ne živim za sutra. 

Danas je rođendan. Čovjeku kojeg sam ja slomila. I onom koji je mene. Njih dvojica, potpuno različiti, rođeni na isti dan, i ne znam ko mi od njih više nedostaje danas. On, kojeg nisam vidjela sedam godina, ili MrRight kojeg ne smijem da vidim a smrtonosno želim. Da, nisam ga pominjala toliko dugo, a opet, toliko toga je napisano o njemu. Čestitam im svake godine. Napišem tako neku čestitku i kažem da je dovoljno. A nije. Meni nije. Njima je i previše. Veže me isti strah za obojicu. Bojim se njihovih škorpijskih očiju, plaše me njihovi osmijesi, glasovi. Lažem. Plaši me moje srce. Jer toliko je veliko da kuca za obojicu. Na drugačiji način, ali kuca. Ja nikad nisam vjerovala da je srce skrojeno da voli jednom. 

On, kojeg sam krckala poput čokolade smrznute, koji me toliko volio... I MrRight kojeg sam ja toliko voljela. Koja ironija zar ne? Da obojici danas želim baš onoliko sreće koliko bih zadržala za sebe. I da ih sretnem opet jednom. Da ih zagrlim cijelom dušom, i da im bar jednom u životu kažem da ih volim. Jer im nikad nisam rekla. Šta strah učini od žene.

Strah koji me prošle godine poveo na neku treću stranu, samo da ne bih pisala, da ne bih čestitala, da ne bih mislila. I sad, zbog toga, svake godine na ovaj dan, neću misliti na njihove rođendane, ni na želje, ni na ljubav. Misliću na sebe, i na jedno smrznuto jutro u Beogradu. Zapaliću svijeću kad dođem kući, i pustiti je da gori. Neću plakati. Možda. Lažem, hoću sigurno. Nije mi žao što sam kreirala svoj život na taj način. Neću plakati zbog žala ili kajanja. Možda sam samo malo tužna jer sam tada udahnula život u svoje neostvarene sne. Zbog te ljubavi, od koje sam toliko bježala, kreirala sam novu koja mi je srce rastrgla. 

Jednom, u nekom od pisama za Anabell, toj ljubavi ću dati ime. A njima ću i dalje čestitati rođendane, i željeti im radost, istinu i ljubav. I sigurna sam u jedno. Da mi zaista nikad neće biti svejedno kad me neko za njih pita. Moje ljubavi, ti muškarci koje sam voljela cijelim srcem, sigurna sam da će uvijek imati dom u meni. Jer oni su mi pomogli da budem to što jesam danas. Jer oni su tako neki divni muškarci. Jer oni su bili moji. A ja sam dijelom srca i dalje ostala njihova. Oni su mi srce skrojili u ovu beskrajnu somotnu ljubav sa kojom ću nekog znati još hiljadu puta jače da volim. 

A svijeća... Ona će da gori za ono za šta nisam gorela ja.