Friday, December 30, 2016

I onda snevaš snove što se snuju jednom u životu...

Ne, neću da svodim račune. Nije moj život samo jedna kalendarska godina stiješnjena između godišnjih doba, noći i dana, osmijeha i suza. Neću napraviti listu odluka jer znam da se neću držati ni jedne. Život ne treba da bude spisak odluka koje polupijan napišeš. Ali treba da bude gomila osmijeha, polupijanih od ljubavi i radosti, od iskrenosti i čežnje. Treba da bude uzdah između dva treptaja. Vrisak između dva otkucaja srca. 

Ako već moram da pogledam unazad i da ovu godinu pohvalim kao dobrog psa, ili pokudim kao nevaljalo dijete, rekla bih je zaslužila makar jednu pljusku posred lica i jedan osmijeh koji nije zaleđen. Meni tijelo cvokoće od zime i od vjetra, od ove kalendarske studeni. Mnogima su srca zaleđena preko cijele godine, i tome nije kriv ni položaj zvijezda, ni datum na kalendaru, ni sistem, ni vlada. Krivi su ti isti smrznuti ljudi koji su dozvolili da im ideali budu izraženi u brojevima umjesto u osmijesima. Hm, brojevi i dimenzije. Kakav egoističan spoj. 

Ovu sam godinu najmanje provela sa dragim ljudima i sa roditeljima. Najmanje sa njima. I onda kad zamislim da sutra opet neću biti tamo, smrzne mi se arterija i srce otupi. Nije meni hladno samo od zime. Hladno mi je od nedostajanja. Od praznog zagrljaja i suvih, ispucalih usana. Od soli na trepavicama. Njih niko neće zagrliti u ponoć, njih dvoje starih koje je iskustvo sažvakalo i centrifuga života nemilosrdno zgužvala. Niko im neće obrisati suzu iz oka jer eto, ostali su sami, svoji, usamljeni jasenovi. Zgrudvaće oni svoje srce, znam, stegnuće ono što je ostalo od zuba progonjeni nedostajanjem i željom da me vide dok sam se ja liječila od sopstvenih duhova. I to je najviše što me proganja ovih dana kad me pitaju gdje ću dočekati ovaj novi broj neke godine. Njihova lica uklesana u vosku, i srce koje neumitno bije. Nedostajanje se tu završava.

Nekad, kad su hormoni upravljali mojim postupcima, i strahovi mojim razmišljanjem, kad je srce bilo samo ranjeni vuk na preriji, tad su mi bila važna slavlja, grljenje prijatelja koji su me neke od tih godina povrijedili na najjače, bila su mi važna pijanstva, haljine i što veće ludilo. Tada nisam znala šta je važno. Danas...

Eh, danas vjerujem da odlazak u diskoteku, klub, na trg, u gužvu, u to ledeno kraljevstvo smrznutih srca i nije neki način za slavlje. Obući raskošnu haljinu zbog koje narednih par mjeseci nećeš imati ni za kiflu, obuti cipele i odići se od poda dodatinih desetak centimetara da bi posle sat vremena blaženi osmijeh zamijenila bolna grimasa (jer mi žene znamo koliko ljepota i štikle bole), našminkati se kao za naslovnicu magazina i piti svjestan užasa koji se dešavaju svuda u svijetu, i u tvojoj ulici čak... Nije to baš neki način za slavlje. Pustiti da te nepoznati ljudi, potpuni stranci grle i tapšu po ramenima, dok ti nepoznate žene ostavljaju trag karmina na obrazu ili košulji ili... Nije to neki način za slavlje. Slavlje je za porodicu i prijatelje. Slavlje je za ljubav, i držanje za ruke, i zvijezde u očima. Slavlje je za svijeće, i čokoladu, i iskrene želje onih koji su te na svijet donijeli. Slavlje je za najbolje prijatelje s kojima dijeliš i hljeb i krompir. Slavlje je...

Ne, neću da svodim račune jer bih se sigurno zasramila što sam pustila da prođe toliko vremena a da ne posjetim oca, i majku. Sigurno bih bila i ponosna na ono što sam postigla ove godine, i na svoju drugu knjigu, i na to što su me priznali u mom gradu kao pjesnika. Sigurno bih se ustreptalo nasmijala kad bih se sjetila ljubavi, i smijeha, i plavog džempera. Možda bih i zaplakala kad bih shvatila da sam ove godine dom ustupila nedostajanju, i kad bih shvatila da je moj rođendan bio rastrgnut između raskida predivne ljubavi i ostavljanja uplakane majke na hiruško odeljenje, bojim se da bih se raspala na komade, i zato ne, neću da svodim račune. 

Oprostiću se od ove godine onako kako najbolje znam. Ovim pismom i jednom suzom. Oprostiću sve što ima da se oprosti, i još jače ću stegnuti ovo malo ljubavi u sebi što imam da u grm procvjeta na proljeće. Biću zahvalna na svemu što sam naučila, na miru koji sam pronašla i na vrijednostima koje sam utemeljila. Biću zahvalna za svako novo srce koje se nađe u mojim redovima, i između njih, jer ovakvih kao ja ima još, samo možda nemaju riječi kojim bi se opisali. 

Srećan ti put godino stara. 
Blagosloveni bili!