Friday, July 21, 2017

I onda potonem u dubine sebe, i ne umijem izroniti...do jutra


Vidiš ima tako neka rupa u grudima kroz koju sam se naučila provlačiti svaki put kad mi zatreba mir.
Pećina neka unutar mene. 
Zaronim u nju, u tišinu i tamu, ne ustajem iz kreveta osim kad moram, ne oblačim se osim kad moram, i ne radim ništa. 
Samo postojim. 
Dišem na svaki treći otkuaj srca. 
Zaustavljam satove koje ne nosim, i maštam bajke koje ne vidim. 
Ispružim prazan dlan ruke, i ponekad mi izgleda kao da nikad neće postojati onaj drugi, veći, snažniji u koji se mogu moji prsti uklopiti poput oduvijek namijenjenog dijela života. 
I vratim ruku ispod glave, pridržavam snove da ne posipadaju, da se na razaspu, jer kako ih skupiti posle, ponovo naslagati u gomile i zatvoriti pećinu. 
Sa snovima bi ispali i otrgnuti komadi mene koje slažem uredno kao iscijepana pisma. 
Ako se ja raspem, ne bih se više mogla skupiti i sklopiti u cjelinu, i onda bi namjesto nosa došlo srce, namjesto očiju ruke i ne bih umjela više odrediti zašto mi treba toliko dugo da se vratim u stvarnost, među vrstu koja se zove ljudi. 
Nije da mi fale. 
Previše vremena sam provela među njima da bi mi ikad više nedostajali. 
Previše je sve jednostavno, i jeftino, previše je sve samo sex, a premalo ljubav. 
Previše je sve samo fizičko a niko dušu da dotakne ko plašljivo mače. 
Kao da će svakog trena srce da im proždere ako samo i pomisle na riječ ljubav. 
Previše je ovo surov svijet za mene od perja satkanu. 
Previše sam i ja za ovaj svijet, bojim se, neću se moći uklopiti u rutinu i ostaću svitac zarobljen na obali mora bez ikakve nade da se vratim u jato i otkrijem svoje sazvežđe. 
Prviše je svega a premalo snova, i osmijeha. 
Premalo je dječijih maštanja a previše ekrana da smo ogledalo zaboravili i sad kad se sretnem pogledam, i vidim te bore smijalice oko očiju, kojih nema ni na jednoj fotografiji. 
Ispeglani osmijesi, i čista koža, konture i rumenila, i sve to samo da se zamaskira prava tvorevina ljudska, da se srce ne vidi i da se ne bi vidjele one bijele vlasi koje su nikle jer si noćima vrišteći ustajao iz kreveta i košmara da se bojiš i zaspati pored nekog. 
Toliko me moja pećina utopila u sebe da sam i sama mrak postala, nesposobna da budem bilo šta drugo osim led, kamen, i kap rose na ivici usana. 
I preplaše me svjetla radoznalih ljudi koji zalutaju jer su negdje vidjeli moje fotografije iz nekog njima nepozatog ugla, i koji su pronašli negdje moje stihove ispisane i umjesto šavova korišćene da se zakrpi neko slomljeno srce. 
Previše me ima za ovaj sumanuti svjet koji samo otima i ujeda, i grabi, gazi preko svitaca i uništava maslačke. 
A ja se u čičak zaljubim, i meni je sasvim dobro kad mi neko izrecituje pjesmu, i ubaci leptira u moju tamu. 
I prije nego leptir sleti na moj dlan, pojede ga prva neman koju sam postavila kao stražu. 
Nažalost, zvijeri se hrane mrakom, i čak ni moje suve zenice ne umiju da ih pripitome jer, nisam sigurna da ću ikad više umjeti da budem dio tehnološki naprednog svijeta koji sve osim srca ima. Meni su važne noći, i vino, i snovi, i šaputanja, i ponekad neka divlja zora, a svijet i dalje brine o punim ormarima i klubovima, ne mareći za ljušturu u grudima. 
Ne mogu. meni je moja pećina sasvim lijepo sklonište. 
Otvorena za onog koji se ne bude plašio mraka.

Wednesday, July 12, 2017

Sve moje krvave bajke vodile su divljoj zemlji

Čekaj malo da do daha dođem. Da se osvrnem oko sebe, i krug oko noći da napravim. Da provjerim da nisam možda u Zemlju Čuda upala, u neku od mojih knjiga sa police zalutala a da nisam primjetila. Samo malo da sa trepavica sklonim inje i sa srca da otresem prašinu. Složila sam ga, znaš. Spakovala u fioku, lijepo i uredno, kao košulju za posebne prilike. Malo lavande da ga ne pojedu moljci. Malo soli da se održi ukus. Poljubila ga i zatvorila. Neka ga, može mi nekad koristiti, kad dođu drugačiji ljudi, i možda oni koji su čuli za ljubav.

Vidiš, ja pišem o ljubavi, pišem o životu, pišem o snovima od marmelade i o borbama, ratovima, krvi i kostima. Pišem ono što sam osjetila, i što sam vidjela, i o svim svojim smrtima pišem. O onome što sam naučila i o materijalima s kojima se najbolje možeš zalijepiti i skrojiti sebe ponovo u neku cjelinu koja samo na škrbuljke liči, al zna i dalje voljeti. Nisam uvijek znala puteve, nekad sam i kroz šume hodala bosa. Nekad sam i pored puta spavala. Ne vezuj moje krvave pjesme samo za muškarce koje sam birala. Ima toliko drugačijih smrti, i toliko drugačijih ostavljanja.

Jeste, krvare moji stihovi umjesto mene, i ne možeš razumjeti ako i sam nisi bio ostavljen pored puta kao pas bez repa, odbačen od strane svih koji nemaju nikakve veze sa romantičnom stranom svijeta. Ne možeš da znaš jer nisi nikad morao da sebe ostaviš na kraju kolone i da prvo svojim mesom nahraniš one gladne tvog srca, pijane od tvog bola, da ih napojiš svojim suzama tako da tebi ništa ne ostane. Samo so. Gadna, otvrdla, skorela so koja je od kože mi napravila ratište, i uklesala mi bore oko očiju. Peče gore nego hiljadu gelera iz svih drugih ratova. Nema to veze sa onim neizgovorenim Volim te, sa fantazijama i perverzijama. Ne lome se uvijek sva koplja na leđima. Neka ostanu zauvijek zarivena u srce.

Čekaj malo, da vidim ove zidove oko sebe, da pokušam bar jedan kamen izvući kako bi me to tvoje nebo bolje pogledalo. Ti misliš da su me muškarci slomili, da su mi srce ukrali pogrešnim snovima, a ja sam ih birala. Ja sam ih mojim zvala. Oni samo nisu znali pripadati i to je u redu. Nemam ja problem sa tom takvom vrstom ljubavi. Ne možeš ti znati zašto su moji stihovi puni vriskova u tami, i zašto u mi leđa izgrebana, i zašto sam se vratila mojim bedemima i kaktus pod srce stavila. Ja zato ćutim, i zato gutam kamenje ponekad. Zato ponekad uzdišem, i svijem se u svoj svijet. U svoju sigurnost. Jer ne znam za drugo.

Srećna sam. Danas jesam. Posle svih loših godina, posle svih ugriza i otrgnutog mesa, i kostiju koje sam skupljala pa uklapala, danas sam to što vidiš. To što čuješ. To što zapakujem u redove i napravim tekst koji te po srcu zagolica i oči ošamuti da trepavice zaplešu svoj ples. Danas sam slobodna i konačno onakva kakva sam trebala biti kad su me na ovaj svijet izvukli iz krvi. Danas sam sve svoje oprostila i tuđe šamare u priče pred spavanje pretvorila. Danas znam, vrijedilo je biti slomljen jer znam iz kamena izvući smijeh, i iz pustinje suzu za snove. Još samo zidove da srušim opet. I ne, nema to nikakve veze sa poljupcem u čelo pred spavanje.


Wednesday, July 5, 2017

"Prohujalo s vihorom", Margaret Mičel

Sutra je novi dan!

Sklopila sam korice knjiga sinoć pred ponoć, i nasmijala se sebi. Protegla sam se u krevetu, prevrnula se na leđa i rekla glasno "Kakva knjiga". 

Odgledati film "Prohujalo s vihorom" a ne pročitati knjigu danas mi je nezamislivo. 
To je kao da srce razdvojiš od tijela. Vidjeti i doživjeti su potpuno različite stvari. 

Postoje stvari koje u životu moraš bar jednom uraditi, a među njima je deifnitivno gledanje filma, ali sad, nakon 1000 stranica knjige... 

Gledati Skarlet i Reta na ekranu, i čitati o njihovim emocijama, i mislima, i drhtajima, čežnjama i strahovima - potpuno drugačiji doživljaj. Jer oni su simbol ljubavi koja uništava, koja razara i tijelo i srce i dušu. Rijetki mogu da potpuno osjete lik male razmažene bogatašice, njenu čežnju za slobodom, i želju za koketerijama, njenu taštinu i ego. Samo onaj ko je bio gladan poput nje i uplašen poput nje može da razumije njenu borbu i snagu dok kao ranjena vučica se bori za svoju zemlju, za svoju sigurnost. Da, mnogi će reći da je u stvari ona samo razmažena i da joj jedino stalo do novca, ali kad pročitaš knjigu shvatiš da smo sve mi žene po malo Skarlet, i da su rijetke velike kao Melani. 

Filmu se uvijek rado vraćam, uvijek mi je nov i zanimljiv, i jedan od najboljih ikada. Ali sad, posle knjige dobio je potpuno drugu dimenziju. Voljeti ženu kao Skarlet, jaku i nezavisnu, drsku i sebičnu, spremnu na sve da zaštiti ono najvažnije u životu, spremnu na sve zarad budućnosti, herojski je podvig. Ret mi je oduvijek bio fascinantan, a posebno sad, kad sam pročitala koliko je duboka bila njegova ljubav prema maloj razmaženoj djevojčici koja, čini mi se, nikad nije potpuno odrasla. Prema ženi koju je želio više nego ijednu drugu i koju je čekao duže nego ijednu drugu. Da li naši muškarci naju tako razarajuće da vole...

Koliko puta u životu ti se desilo da si sve ljude koje imaš u životu olako shvatao, da ti je bilo svejedno da li su prisutni u tvom životu misleći da uvijek postoji sutra, da će i sutra biti tu. Koliko samo porordicu uzimamo zdravo za gotovo, provodimo sate i sate radeći i propuštajući trenutke, sve dok na kraju, imajući i kuću i zavjese i tepihe, ne shvatimo da smo izgubili ono najvažnije - sebe i ljude koje smo voljeli. Sutra nekad ne postoji. 

Nesvjesna svoje ljubavi prema Retu, i zaluđena idealom koji je stvorila o Ešliju, Skarlet je idealan primjer i odraz svake od nas. Nemojte mi glumiti sad kako nikad niste bile bespovratno zaljubeljene u neki izgubljen slučaj jer ste vi od njega napravile antičkog ratnika. Jeste. I ja sam. Sve smo. A kad prođe ta zaljubljenost i kad sagledamo ljude bez pinki naočara, sve što vidimo je u stvari ljuštura od čovjeka zbog kojeg smo propustili, sigurna sam, mnoge prave i divne ljubavi. Jer sve su ljubavi prave iako mnoge od njih nisu naše. 

Još jedna stvar. Nikad nemoj da zaboraviš da se sve u životu mijenja, da sve prolazi, da moraš da budeš otvoren za sve nove avanture. Ne vrijedi grčevito se držati prošlosti, ne vrijedi razmišljati o njoj, vrijeme je poput rijeke koja se nikad ne zaustavlja. Ljudi se jako teško prilagođavaju promjenama, plaše se drugačijeg i to je u redu. U redu je biti uplašen, i snažan, i slab, i zaljubljen, i biti željan igre, i mladosti, i ljubavi. Zato mi je Skarlet još draža. Njena sposobnost prilagođavanja, njeno rušenje predrasuda i ravnodušnost na ono "šta će drugi reći" samo još jače me vezala za nju. Jer drugi će uvijek pričati. Njena hrabrost da u to vrijeme bude drugačija... Ljudi sve praštaju osim uspjeha, osim raznolikosti, osim ljubavi. 

Rušenje cijele jedne civilizacije mi je možda i najtužniji dio knjige. Priča o ratu, o uništavanju života, o rušenju mladosti, ne razmišljajući o posledicama, priča o bogaćenju zahvaljujući ratovima, samo podsjeća na ove naše trusne zemlje i na uništenje cijele jedne ere. Ostala su sjećanja, ostali su ljudi koji se i dalje grčevito drže za ta prošla vremena, stežuži i grabeći uspomene na njedra. A treba pustiti. Treba se okrenuti budućnosti. Uvijek se treba okrenuti ka novom danu. Ne moraš zaboraviti, i ne možeš, ali možeš pustiti. Možeš živjeti. I voli. Zaljubi se i voli dok nije kasno. Dok ne izgoriš živ. Dok te ne zakopaju. Posle već neće biti važno. 

Monday, July 3, 2017

Kako najlakše izgubiti prijatelja?

Otrovala sam moje dvije mačke. Nisam namjerno, dabome. Desilo se. Toksično trovanje nervnog sistema. Ne moram ti reći koliko je zaboljela greška koju sam napravila, i kako sam ih cijelu noć privijala na srce, i pokušavala da ih umirim šapatima, i poljupcima i zagrljajima. Vet je učinio svoje, a vjerujem da je i moja ljubav prema njima uradila još više. Danas su već van opasnosti, i bez posledica. 

Zbog čega pominjem ovo? 
Jer sam shvatila mnoge stvari kroz ovo iskustvo. Znaš, nije poenta samo imati kućnog ljubimca. To je ogromna odgovornost. Bukvalno, nečiji život zavisi od tebe. Ja se vezujem. Uvijek i svaki put. Za životinju, i za čovjeka jednako. Za prijatelja. I spremna sam uvijek učiniti više, pa makar se to kosilo sa svim mojim obavezama. Jer ja bih pojurila da budem ruka pomoći, bez obzira na sve. I jurila sam. Kad god je trebalo. I kad nije. 

Znaš li koliko je teško gledati svoju ljubimicu kako se bori za život, a ti si skoro pa nemoćan, jer koji god broj telefona okreneš i pomeneš životinju, osjetiš prevrtanje očiju, i izgovor. Jednostavno ga osjetiš. Svjesna sam da mnogi od mojih prijatelja i poznanika, i dušebrižnika, imaju predrasude o tome što u svojim tridesetim imam dvije mačke a ne dva djeteta i muža koji će imati bar dvije ljubimice (čitaj - ljubavnice). Znam da ne odobravaju moj način života sa mačkama, i knjigama, i večernjim šetnjama, i pogledom prikovanim za mjesec. Ja i ne tražim odobravanje. 

Nikad ne tražim usluge, ni pomoć. I to me čini jednom princezom iz bajke manje u ovom svijetu gdje se muževnost iskazuje kroz obim bicepsa, a ne snagu zagrljaja. Ako već moram da slomim ponos i pozovem nekog i kažem da mi treba usluga, znam unaprijed svaki servirani izgovor. Jer jeste izgovor. Jer kad te prijatelj treba ti odložiš i ručak, i kafu, i izdah, i pođeš. Pomogneš. Pružiš ruku, rame, nogu, štap...Bilo šta. Prijatelj je u nevolji. Možeš misliti kolika ta nevolja mora biti kad ja zovem za uslugu. Očigledno nisam zvala prave ljude. 

Ne znam, meni moja izolovanost od ovih zveri zvuči sasvim opravdana. Sasvim prigodna mom nježnom i drhtavom srcu satkanom od emocija. Možda ja vjerujem u ideale, možda i dalje živim napola izvučena iz neke bajke. Možda vjerujem da je svijet bolji nego što zaista jeste. Mene su mačke naučile da je ljubav blesava, i kudrava, i mekana, i da se radost iskazuje prevrtanjem na leđa i blagim ugrizom za nos, da je ljubav buđenje u neki sat tokom noći radi samo jednog poljupca. Naučile su me da je nekad sasvim dovoljno sklupčati se uz svoje ljudsko biće, dok svijet svakim trenom sve više ide stranputicom. Ja ne umijem drugačije. Ne umijem da se odreknem tog dijela sebe. Mozda nikad necu umjeti. 

Sigurna sam da negdje u ovoj zabiti svemira postoji neko kome mačka nije simbol usamljenosti, i kome prijateljstvo nije kaput koji okačiš kad ti ne treba. Sigurna sam da taj neko zna kako se voli, i kako se pripada. I kad ga sretnem, možda neću umjeti da mu kažem da su me moje mačke naučile kako se ljubav iz srca pretače kroz ruke, i ako vjeruješ, svedočićeš čudima. Ja imam već dva, živa i skakutava. 

Friday, June 23, 2017

Svi vaši hipnotisani strahovi i do vraga s njima

Ovih dana sam potonula u čitanje blogova o putovanjima, o tim divnim hrabrim ljudima koji se usuđuju ići dalje "od svoje livade", širiti svoje vidike, upoznavati ljude na najčudniji način i pitam se - zašto roditelji nas većine pokušavaju cijeli život da nas sačuvaju u kavezu od svojih strahova? 
Moja krila me svrbe cijeli život, otkad znam za sebe želim otići, lutati, razvezati sputane noge na koje su mi nakalemili neke lance i usadili mi "šta ako..." strahove. 
Priznajem, plašim se.
Plašim se napustiti siguran posao i rizikovati i kreirati sopstvene ideje, jer dođavola, ta finansijska sigurnost.
Plašim se kupiti kartu i otići tamo gdje nisam nikad bila, jer "šta ako..."
Plašim se jer imam već 32 godine i trebalo bio da imam muža i djecu, tepih i zavidan broj vanilica iza sebe. 
Plašim se da će mi mladost ostati obogaljena za cijeli svijet.
Plašim se da će mi oči ostati uskraćene za život.
Plašim se da će mi se hrabrost osušiti poput proklijale pšenice i onda će jednog dana od svega ostati samo uzdah.
Plašim se da ne mogu više da se plašim.
Vrišti u meni cijeli jedan let.
Vrište mi krila poput ranjene zveri, vape i mole da ih odvežem, da ih rastresem. 
Ne znam ko je kriv. Ne mogu da okrivim roditelja koji je samo brinuo za moju sigurnost i finansijsku stabilnost. 
Jer okolina je ta koja ti usadi u glavu da moraš da imaš stvari a ne osmijeh i sjećanje. 
Moraš da imaš pun ormar garderobe, jer se prašina ne može sama pokupiti. 
Moraš da imaš tv od kilometar ipo da ljepše vidiš sve te destinacije u milion boja. Ne daj Bože da se usudiš da pođeš da ih doživiš, kidnapovaće te, otrovaće te, uješće te neki komarac i umrijećeš. Kamo sreće.
Pristajem da me pojede i medved samo da nisam ovde, da nisam zarobljena stalno i uvijek, da nisam okovana preživljavanjem i plaćanjem računa.
Dođavola sa računima. 
Plaćeni su. 
Plašila sam se cijeli moj život da ću previše nedostajati roditelju da sam doživjela da sad previše nedostajem sebi. 
Kako vi živite sa tim? Kako vi patite za sobom? 
Ja nemam snage za prašinu u zenicama. Ni za strah. 
Pojeo me, oglodao me do kosti i kad već živim sama moram naučiti da živim sa svijetom. 
Ovo je Balkan. Privatnici koji su preuzeli uloge modernih robovlasnika su nam i krila potkratili. Jesu. 
Kako neko sa Balkana ko radi od šest dana u nedelji, osam sati, plaća stan i račune, kako može da se usudi da putuje, bez godišnjeg odmora, bez slobode koja mu je surovo istrgnuta iz srca. 
Ne znam. Ne znam ni ja kako ću da idem, ali znam da moram. Negdje, nekako, bilo kako. 
Plaši me strah jer su me naučili tako. 
Jer su me hipnotisali riječima "šta ako..."
Priznajem - uplašena rođena. Sa strahom ruku pod ruku u okrutnom Balkanu. Ne daj Bože da se pobuniš i uzjoguniš i otisneš se u svijet bez majčinog blagoslova. Da živiš kao nomad. 
Ovih dana, skupljam svu svoju hrabrost da kažem svima da se nose do vraga i da raširim krila.
Da ustanem sa osmijehom i željom, i pasošem na dohvat ruke. 
Hoću, evo svaki dan obećavam sebi da hoću. 
Da moram da završim obaveze koje sam dužna sebi, da obnovim sebe onako kako nisam umjela ranije, da se izlijepim na mjestima na kojima sam se pohabala, i polupala, i hoću. 
Usudiću se da kročim van svoje kutije. 
Ne pitaj me kako. Još nemam plan. 
Još mi se pomalo od straha tresu koljena. 


Monday, June 12, 2017

Šta ti je potrebno u životu? Jedno veliko Ništa!

Uselili se nemiri. Trnci neki, paradiraju mi kičmom i ne mare za sunce, ljeto, nebo i jagode. Grizu, kao termiti. Čak ni jučerašnje čišćenje stana nije pomoglo da ih izbacim iz zenica. Samo se bol u nogama produbila. Ništa više. Nemiri su ostali, i tražim novi insekticid da ih sve pobijem. 

Danima već razmišljam koliko imam stvari koje su mi nepotrebne, i kako mi servis čaša stoji u komodi jer mi "nešto žao" da ih upotrijebim, lijepe su, slomiće se. I kako imam 10 šolja za čaj, a samo jednu koristim. I čak imam i servis za kafu, divan, crno bijeli, kupljen kad sam upisala studije. Ne pijem kuvanu kafu. Gotovo je nikom i ne pravim, jer ne kupujem šećer. Ni mlijeko. I onda svi uvijek završimo sa nes kafom. Imam i modlu za tortu, koju nikad nemam vremena da napravim. I modlice za mafine, koje neću napraviti jer moj struk to ne bi podnio. Imam i troje patika, od kojih su dvoje za penziju, ali "neka ih, mogu koristiti". Imam i neke visoke štikle, koje ne nosim od studentskih dana, ali "žao mi"... Imam i jelku jer me u napadu emocija i nedostajanja ponijela želja da je kupim. Preko cijele godine paradira u odjeljku ispod francuskog ležaja. Sumnjam da ću je opet okititi jer moje mačke neće dozvoliti njeno postojanje. Isto tako i još neke gluposti, na koje sam zaboravila. Imam četiri šešira, koje obožavam, ali ih ne nosim, jer se negdje izgubila ta želja za modnim frikovima. I par haljina koje nikad nisam obukla. Sigurno i nikad neću. Kupujem uvijek više povrća i voća nego što stignem da pojedem. Pa bacim. I bude mi krivo. Imam desetak vrsta čajeva, i nigdje vremena da ih popijem. Imam 150 naslova knjiga i još uvijek ih kupujem iz opsesivne ljubavi prema njima i dječijom željom da nekad, u poznim godinama imam biblioteku u kući. Imam i kožni mantil, do peta dugačak, i vučem ga sa sobom godinama, i nosila sam ga gotovo nikad; "žao mi" da ga skratim, i napravim kaputić koji ću nositi. Do juče sam imala i štampač, crno bijeli laserski, koji je stajao u stolu, i nije uključen već par godina. Od juče stoji na ormaru. I tako se lista proteže u nedogled. 

Sad kad ovo pročitaš, premećeš li u glavi spisak stvari koje imaš, a koje ti ne trebaju, koje ti troše prostor i novac i energiju i koje samo prebacuješ sa police na policu, iz fioke u fioku? Da li bi se lako odrekao svega toga? Čine li te srećnim sve te stvari koje sakupljaju prašinu u tvom stanu, a onda kažeš da ti nedostaje finansija za ljetovanje, i mrziš sistem i šefa i podne, i noć? Šta pamtiš više - trenutke radosti i smijeha, ili par cipela koje si bacio prije par godina? Šta ti je važnije - da imaš pun ormar garderobe koju nemaš vremena da nosiš, ni prilike, ni volje. ili da možeš obići prijatelja u drugom gradu jer ko je ikad rekao da moraš imati drugu maicu za svaki dan u mjesecu?



Ne znam kako vi, ali meni već odavno nije važno šta imam, i ne marim što je moj krug prijatelja toliko mali i tanak. Ne marim da odem sa knjigom i psom u park, da sama svratim na espresso ili sendvič. Ne marim da sama pođem na trčanje, i nije mi teško da odem na more ili na jezero. Ne posjedujem automobil, jer smatram to bespotrebnim trošenjem novca kad taj isti mogu da preusmjerim na putovanje. Razmisli malo... Jeste, živimo na Balkanu gdje su plate ispod ljudske vrijednosti, i rente za stan su visočije od prosječne penzije, i jeste, sve je korupcija, mit, veze i šund. Ali ako samo napraviš jedan korak unazad, izmakneš se i sagledaš cijelu situaciju iz drugog ugla vidjećeš i sam koliko bespotrebno trošiš novac i vrijeme na gluposti. Jer jesu gluposti. Jer svi ti servisi čaša i zdjelica i tanjira u komodama koje žude za slobodom nsiu radost. Možda ne želiš da priznaš, možda si dovoljno lijen (iako ti je izgovor da si umoran) pa provedeš popodne uz televiziju umjesto u parku ili sa prijateljima, ili sa porodicom. Ne brini, i ja sam sve to bila. 

Ove nedelje planiram da počistim sve ovo gore navedeno. Sve osim knjiga. Njih ne dam. Odavno sam preboljela materijalno, i odavno već mi nije potrebno da imam servis plitkih i dubokih tanjira. Emotivno se vežemo za stvari a udaljavamo se od ljudi. To nije život za mene. Nikad nije ni bio. Kupujemo gomilu jeftinih stvari samo da bi dobili na raznolikosti, i žalimo se da nemamo novca za skupe stvari. 

Ja znam gdje me moji nemiri vode. Šta ćeš ti da uradiš sa svojim životom? 

Sunday, June 11, 2017

Da su žene odlučivale o nekim stvarima, svijet bi izgledao ljepši.

Mi žene, smo mnogo razmažene. Jesmo. I nismo ni svjesne koliko smo srećne. 
Danas, bila sam žena. Ona od prije koju deceniju. Sa krpom u ruci, pajalicom, sredstvima za čišćenje, naoružana voljom za čišćenjem. Dobro, nije da mi je volja, ali nisam znala šta drugo da radim. 
Otkako sam vegan, imam taj nenormalan višak energije. Budim se u sitne sate, naspavana pred zoru, i mučim se da odspavam još koji sat da ne ustajem s pijetlovima. Ja, koja sam mogla da spavam 48h, sad jedva izdržim šest. A s obzirom da je vrijeme posta, nije baš da sam mogla da krenem sa željama u džepovima i otisnem se put mora. Tako, ostale ja i volja u kući, spremne jedna drugu da izludimo. Da prevrnemo kuću naopačke i da vidim šta je ženama zanimljivo da svake nedelje čiste prozore i tresu tepihe koje ja nemam, da peru zavjese koje meni mačke tako divno dekorišu noktima i šta je tako zanimljivo u izmicanju kuhinje i zavlačenja u svaki ćošak stana. Sve sam završila do pola osam večeras, čišćenje i nabavku, i što je trebalo i što nije. 

I drage žene... Dal ste vi normalne? 

Dal su naše majke i bake bile normalne sa onim silnim štirkanjem kragni i i posteljinam i peglanjem gaća i svake sitnice? I kako su samo imale vremena da spreme tri redovna obroka, umjese najukusniju pogaču, zakrpe sve što treba, poprave krov, poprave muža, iskopaju baštu, skinu mjesec i probude sunce ujutru opet nasmijane? Kako su uspijevale sve to? I još važnije, odakle im volja?! Ili je sve to bilo moranje, mirenje sa sudbinom žene. 

Svaki dan kad dođem s posla moram srediti stan zahvaljujući mojim neumornim dekoraterkama, Uredno izdžogiram patos, sitresem krevet i dvosjed, operem suđe, i dosta. Nemam puno stvari pa nemam puno ni prašine. Ne volEm kad moram generalno stan da čistim jer znam koliko sam detaljna i danas sam još dodatno poludjela jer sam pod Čišćenjem podrazumjevala "izbaci sve što ti ne treba, ne koristiš, smeta ti, ne radi, istekao rok, istekla moda i uljepšale mačke". Nije mi bilo zabavno. Ali morala sam. 

Jesu li naše majke o one prije njih koju deceniju morale puno više nego mi današnje razmažene prizneceze tehnologije? I opet nismo srećne. Ili samo ne umijemo da cijenimo to što smo danas u mogućnosti da biramo šta moramo, a ne moramo ništa. Šta da i dalje žene moraju da peru brdo pelena na ruke, u hladnoj vodi. I da se kupaju u kazanu. I da peru mužu noge, I još da uveče budu raspoložene za njegove dodire. Ma idi bre... 

Hvala nebesima pa sam danas to što jesam, i nije mi stalo da svaki ćošak stana bude kao apoteka. Koliko su samo naše majke bile uskraćene za sopstvene snove i želje jer su bile prezauzete čiššćenjem kuće i sađenjem bašte i izvođenjem čuda da bi danas bile princeze sa manikiranim noktima i ispeglanim kosama. Koliko su samo bile uskraćene za sopstveno uživanje i mir jer su morale da ispraćaju i dočekuju goste, udovoljavaju muževima, i pri tome da uvijek budu nasmijani tihi makovi naših snova. Bože, koliko su samo snažne bile te žene. 

Ponekad, i treba da nam se desi neki kvar u kući, neprijatna situacija, ili ovako neko generalno čišćenje. Treba jer drugačije ne bi znale da cijenimo ono što imamo, i ovo danas što jesmo. Ove žene danas, koje mogu da kupe svaki obrok, i kojima su važni ispolirani nokti, i kojima je važno da ne mirišu na krofne... Zapitajte se ponekad zaista da li ste srećne. Ja mirišem na hranu često. Nisam neka kuvarica, al mirišem na začine. I znam kako je prati odjeću na ruke. I znam kako je polivati se lončetom. I znam kako je "usisavati" metlicom. Ne provodim previše vremena u čišćenju i glansacnju jer ne vjerujem da je to važno za sreću. Naše majke nisu imale drugog izbora. One nisu imale slobodu da budu princeze. 

I zato ne smijemo nikad zaboraviti da smo na njihovim žuljevima naša glatka stopala podigle. Ne smijemo zaboraviti čega su se one odrekle da mi danas ne bi morale. Mi, male slatke lažljivice i tvrdoglave kurtizane koje i ne znaju zašiti dugme na košulji. Znamo ih iskidati, to i te kako znamo. 

I ne smijemo zaboraviti kakvi su to heroji bili, naše majke, kakve su to stijene bile, i planian bi se postidjela pred njima. Ne smijemo zaboraviti koliko smo mi srećne što ne moramo ništa osim onog što želimo. A ni to ne moramo. Pucnemo prstima i kliknemo na dugme i sve je već sređeno. Sve uredno i čisto . Hendikepirano. 

Zastani svakog dana, ženo, i zahvali se. Pogladi svoju kosu, i svoje nenaborano lice, pljesni se po zategnutoj zadnjici, obuci se najljepše i zahvali se ženama prošlih decenija. Jer mi nikad nećemo biti tako snažne. I sve slabije ćemo biti. Bićemo sve manje žene a sve više lutkice od porcelanskih pogleda. 

Hmmm, vidiš, lako je očistiti stan. Možeš li sebe? 

Wednesday, June 7, 2017

Isijeci riječi i udahni sebe u život

Šta radiš kad ti se u život obruši mir? Fizički. A i duševni.
Pobjegneš li? 
Sakriješ li se iza prvog kaktusa i zaliješ li ga svojim strahom? Smiješ li živjeti u miru?
Znaš li uopšte kakvog je ukusa mir koji te prelije kao fina čokoladna glazura, u prvi sumrak?
Smiješ li utonuti u njegove dubine, zaroniti i disati pod vodom sopstvenih bivstvovanja, isplesti pletenice u grivama divljih vila svoje mladosti? 
Smiješ li zbaciti sa sebe ono što te čini savremenim proizvodom, i zakopati stopala u pijesak? 
Bojiš li se živjeti po svojim nametima, ne po tuđim programima? 
Znaš li reći ne?
Ne maskama.
Ne izgovorima. 
Ne lažima.
Ne komšiijama.
Ne mužu. 
Ne ponedeljku.
Ne šefu.
Ne skučenosti.
Ne školjkama i zidovima.
Ne štiklama. 
Ne igrama i taktikama.
Ne lažnom braku.
Znaš li?
Smiješ li reći ne svemu onome što su pokušali da nakaleme na tebe kao da si hibrid njihovih želja i sopstvenih strahova?
Jesu li te uspjeli ukrotiti u paukovu mrežu, staviti novac u ruke, okrenuti te tri puta oko sopstvene ose i srce ti prikovati za petu?
Jesu li te uspjeli gurnuti kroz vrata života i osakatiti dijete koje si bio?
Jesi li se prepustio prljavoj kiši licemjernih suza ljudi koji nariču svakog dana za drugima, osim za sobom? Koji sebe nemaju?
Imaš li se ti? 

Smiješ li se sam pojaviti ispod kišnog oblaka, i osmijehnuti mu se široko?
Ne zgrčeno kao kad zagrizeš krišku luka, već odistinski, široko, iskreno. Sebe upakovati u taj osmijeh.
Smiješ li pružiti ruku svakom ko je traži bez straha da će je zubima odgristi i ponijeti sa sobom?
Usudiš li se voljeti i vjerovati da ljubav postoji i da nije samo čarobni prah iz vilinske priče?
Usudiš li se biti ljubav? 
Ako ne vjeruješ, smiješ li reći da si ikad živio? 
Bio voljen i ostavljen? 
Bio ljut i praštao?
Volio i davao bez veresije?
Znaš li uopšte šta si bio? 
U šta si izdžikljao kao puzavica?
U šta su te upsjeli pretvoriti?

Udahni. Potoni u mir u prvom sumraku. Pogledaj svoju kožu, svoje ruke, svoje prste. Izađi iz zidova, obuci se najljepše, ispleti pletenice i budi žena. 
Stavi šešir na glavu i crvenu leptir mašnu i prošetaj svoju mladost muškarca.
Budi živ. 
Toliko da drugima bude neprijatno što su mrtvi. 
Budi svoj.
Toliko da drugima trnu zubi jer su tuđi.

Friday, June 2, 2017

Svako nosi u sebi nekog svog malog boga kom se potajno moli...

Sjedim na terasi i gledam u nebo koje mijenja boju u teget mirnu. Gledam kako se dan završava, i kako se pretapa u noć. U meni roj emocija, ne znam odakle su se stvorile jer u poslednje vrijeme nisam sigurna da umijem bilo šta osjećati. Čak iako se Procjenitelj opet odnekud pojavio, i sigurna sam, opet će nestati. Tako je to u igrama mačke i miša. Neko ostane uskraćen za uho, neko za rep. Ja nekako uvijek za srce.

U danima posta mjeseca Ramazana, poslednjih sedam godina svaki put iskusim drugačija osjećanja. Kaže mi neko "to je patnja za organizam", A ja ne umijem da objasnim riječima. 

Vidiš, svi mi u sebi nosimo nekog svog malog Boga kojem se molimo i kojem smo zahvalni, kojeg zazivamo u usamljenim noćima, i kojem vjerujemo. Ja mog volim zvati Ljubavlju i nema to veze sa religijom. Neko će shvatiti na pravi način, neko me osuditi, neko reći da bogohulim, i sve je to u redu. Ja i dalje vjerujem u ovo što nosim u srcu, i dalje vjerujem u Istinu, Oproštaj, Ljubav, Humanost, Jednakost i Zahvalnost, kojim god redosledom išli. To su moja načela, To su moji pravci. 

Lako je odreći se hrane i pića. Lako je odreći se mesa i postati vegan. Lako je odreći se hladnog rose vina u toplim ljetnjim večerima. Nije suština posta u tome. Pročistiti tijelo je lako. Detoksikovati misli i srce i dušu... To mnogima teško polazi za rukom. Ostati smiren u situacijama kad bi vrištao, opraštati onda kad bi se naljutio, voljeti onda kad bi mrzio, i povrh svega biti zahvalan na svakom novom danu, na običnoj čaši vode, na lijepoj riječi i toplom pogledu - to je izazov koji se postavlja pred svakog od nas. Izazov - postati ono od čega smo se udaljili. Izazov - postati Čovjek. 

Dok sjedim na terasi sa čašom hladne vode nakon još jednog dana, preplavila me zavalnost mom ličnom Bogu kojeg nosim u srcu. 

Zahvalna sam na snazi koju imam da svakog dana ustanem sa osmijehom ma koliko da bih možda zaplakala pod teretom samoće. 
Zahvalna sam na svakom danu koji sam provlela gladna danas i u prošlosti, jer tako sam naučila da su nekad i mrvice dovoljne za sreću, 
Zahvalna sam na svakom razbijanju o hridi života, jer tako sam naučila da nemam kraj, da se uvijek mogu sastaviti i da uvijek samo bolja mogu biti. 
Zahvalna sam na svakom osmijehu koji primjetim u ljudima jer to mi govori da još uvijek postoji iskra radosti u ovim teškim vremenima. 
Zahvalna sam svima koji su otišli iz mog života jer su bili moji Učitelji pa danas znam da cijenim one koji su ostali uz mene tokom svih ovih godina.
Zahvalna sam na svima koji su me podržavali čak i kad je bilo uzaludno i meni jer su me naučili da ne postoje neosvojive litice. 
Zahvalna sam na svim ljubavima koje su mi se desile, na svim poljupcima, i zagrljajima jer danas znam kako se voli cijelom svojom apsolutnišću. 
Zahvalna sam svima kojima sam bila vudu lutkica za ispunjenje sopstvenih hirova jer sam samo tako mogla naučiti kako se prašta i kolika je snaga u tome.
Zahvalna sam na najtežim odlukama u životu koje sam morala da donesem jer su me naučile da, ma koliko puta da umrem u sebi, uvijek ću se ponovo roditi. Jer sve u životu prolazi i ponovo se rađa. 
Zahvalna sam na mojim mačkama jer su me naučile kako se voli i kako je za osmijeh dovoljan jedan pogled i njuška. 
Zahvalna sam na svemu što sam izgubila i čega sam se odrekla jer danas znam da samo bez srca ne mogu živjeti. 
Zahvalna sam na svemu što imam i još više na onom što nemam jer znam da materijalne stvari nisu uslov za sreću, da je sreća u meni samoj, i da čuda zaista postoje. 

I još na bezbroj stvari sam zahvalna, I to je ono što post čini predivnim. Kad se očistiš od ovozemaljskih pogodnosti, i prepustiš se duhovnom, i osjetiš energiju u sebi, i strujanje neke drugačije sile. Sile koju ja zovem Ljubav, i to nema veze sa religijom. Ljubav prema sebi, prema dušama sa kojima postojimo na ovom svijetu, prema šansama koje nam se ukazuju. ljubav prema životu. Naučiš da razumiješ da je sreća u tebi, da treba da poklanjaš drugima i osmijehe i radosti, i onima koji manje imaju od tebe da im pomogneš, makar lijepu riječ da im uputiš. Naučiš da je tako malo potrebno, i da nam ponekad baš taj jedan korak nedostaje do sreće. Korak koji se mnogi od nas plaše da naprave. Jer još nisu shvatili da je biti srećan samo stvar izbora. 

Toliko je mržnje i ratova i netrpeljivosti u svijetu. Šta te košta da budeš dobar?



Thursday, May 25, 2017

...na plaži joj na poklon izronih morskog puža

Provela sam dva sata sinoć u nagovaranju oko dobijanja poklona. Ja kažem neću, druga strana kaže hoćeš. I tako dva sata. Na kraju sam izgubila snagu i popustila. Evo me s novim skečersicama danas gdje zatičem sebe sa milion pitanja. Odakle toliki otpor prema poklonima...? Da li sam zaista toliko osakaćena?

Predugo se brinem sama o sebi. Radim za sebe, i sve što imam, sva moja imovina koju uglavnom čine knjige, ali da ne zalazimo u detalje, sve sam sa svojim radom kupila i ništa tu nema poklonjeno. Po neko parče garderobe možda, i to je to. Po neka plišana igračka koja je ostala u roditeljskoj kući da se sestrić igra s njima. To je sve. Za cijelih trideset godina to je sve. Naučila sam tako. Naučila sam da sama bijem svoje bitke, da iz njih sama izlazim sa plenom il bez njega, sa srcem il bez... Ne umijem da popustim. 

Kažu da je divno biti SAMostalan i nezavistan. Da je divno biti jak i snažan, i sposoban da se odupreš svim nedaćama koje ti život baci pod noge. Kažu da je stijena u koju sam stasala prava ponosna žena. I uvijek je tako. Vidi se samo ono spolja. Samo su korice važne. Samo je oblik bitan. A šta je sa ovim djetetom zarobljenim unutar mene, koje više nema snage da bude krokodil? 

Pojela me snaga. Pojela me snaga ovog gladijatora u meni. Naučena da se borim, naučena da nikad ne odustajem, da sam uvijek na litici iza koje ne postoji sigurna ruka. Naučena da uvijek mogu da ustanem. I ne umijem drugačije. Ne znam kako da pustim nekom da me pridrži ako se okliznem. Da li je to cijena samostalnosti? Da li je stvarno tako dobro biti SAMostalan? 

Nikad mi ništa nije servirano na tanjiru i za sve sam morala da zubima gulim kožu s tijela. Za sve sam morala da zagrizem u srce i u blato zagazim, i ponosna sam na to. I zbog tog ponosa sam toliki zid podigla da se svaka mogućnost poklona mora razbiti od opsade. Poklone ne primam. Ne znam kako. Zapletem se, zatupavim, i uporno govorim neću! To samo izlazi iz mene, kao da sam programirana. I ako bih i možda klimnula glavom, kažem neću. Kažem mogu sama. Kažem da mi ne treba. Nikad mi pokloni nisu bili važni. Važni su mi bili zagrljaji, i ljubav, i osmijesi i ono u grudima što se rodi, onaj roj zu-zu u stomaku. Sve je to važnije od parfema i knjiga i bilo kakvih drangulija koje novac može da kupi. 

I opet kažem da mogu sama. Ne znam kako da srušim zid ispred tih praznih polica rezervisanihza poklone i drangulije. Ne znam kako da kažem Hoću. Pokloni mi Pariz i Škotsku, i toplo ćebe za umorna stopala, i mir i ljubav upakovanu u bijelu posteljinu, i osmijeh raskrvavljen na njoj. Pokloni mi zvijezde na plafonu, iscrtaj mi srce na dlanu, pokloni mi svijet u ljusci od jajeta, al samo me voli. Voljela bih da nekad mogu to da kažem. Da pristanem na ljubav. Na još jedan dlan, ako ga nađem. 


Sunday, May 21, 2017

Vječnost se ne postiže ogradama, ona se zaslužuje djelima!

Tmurna nedelja, kišna. Uz prvu kafu koju cijedim već sat vremena, sređujem mozaik utisaka od prethodne noći. Danas je taj dan, neko slavlje bi trebalo biti, trebalo bi da budem ponosna zbog ove države u kojoj živim, a mene naprosto sramota izjeda. Rekla sam da neću da se bavim politikom, ne leži mi, previše je tu istine da bih mogla. Ne mogu da se otmem mišljenju da smo negdje grdno pobrkali i pogrešno skrenuli. 

Bila sam patriota, voljela ovaj kamen, i ovaj krš, i ovu domovinu u kojoj sam nikla. Bila sam ponosna na nju, na njene pobjede, na pobjede osvojene u njeno ime, na sve njeno. Zadojena sam ovim kamenom, napojena ovim mojim morem, čuvana u njenoj šumi i ljubav sam prosipala svim stazama kojim sam kročila. Prošlo vrijeme. 

Sinoć me bilo sramota. 

Znaš ono - koncert povodom proslave državnog praznika, dana nezavisnosti. Nije to mala stvar za nas koji smo svjesni, i koji smo se prije jedanaest godina odlučili za njenu nezavisnost. Nije to ono što smo zamišljali. Ni blizu. Bar nije ono što sam ja očekivala. Sreća i blagostanje u mojoj glavi izgledaju potpuno drugačije od ovog gdje danas živimo. Ja i moj narod, oni koje mogu zvati mojima. A moji su svi oni koji su se sinoć našli sa one strane ograde. 

Koncert Bijelog dugmeta. Koncert za nas koji smo bili (neki možda još jesu) puni ljubavi prema ovoj zemlji u kojoj smo rođeni. Koncert u zemlji (ne)jednakih. Koncert za sve nas (ne)jednake ljude. U zemlji u kojoj se slavi multi-kulti štatijaznam koja čuda i (ne)jednakost. Besplatan koncert legendarne grupe za narodnu masu koja je odrastala uz rock'n'roll i daleko od turbo folka. Koncert za nas koji smo voljeli Tifu, i Alena i Bebeka i Bregu. Bebek nije došao, Tifa je opravdano kasnio. Predgrupe Valentino i Regina. Euforija i ludilo. jedan od onih koncerata koje pamtiš. 

Jedan takav koncert bi trebao biti besprekoran, ali ona ograda... Dođavola sa ogradom. 

Ispred bine postavljeni stolovi, bijelo prekriveni, satenski ili šta već. Na njima flaše vina, Jack-a, Pfaner sokova, Knjaza Miloša. I ta j*****a ograda posle njih. Za nas, narodnu masu. Za nas NEjednake ljude naše države. Okupljamo se, skupljamo se da smo što bliže bini, da upamtimo taj trenutak, da upamtimo Bregu kako šizi zbog ozvučenja, i osmijeh Aca Regine. Da smo bliže dok nas ograda ne zaustavi. Da se, ne daj Bože, pomiješamo sa tim odabranim maminim i tatinim sinovima, princezama, i novinarima. Jer smo NEjednaki. Jer mi, narod obični, mi živimo u državi u kojoj se slavi (ne)jednakost na svim poljima a evo opet su nekako uspjeli da nas podijele na obične i povlašćene. Na obične i bogate. Na nas koji smo srcem pjevali s Tifom i na njih koji su pijani skakali i slavili svoju posebnost i veze u sistemu. Na nas koji smo pokisli poput miševa dok smo se grčevito držali za tu ogradu i dok je obezbeđenje pazilo da, ne daj Bože, neko od nas običnih preskoči i "zarazi" njih tamo svojom običnošću. Ostavila sam glas tamo i pesnice zabijene u ogradi, u toj pregradi koja nam je govorila gdje nam je mjesto, kao da se nećemo kopati u istoj zemlji kad nam dođe kraj.

Meni je bilo lijepo. Nisam išla ništa da slavim, išla sam na koncert mojih dragih bendova. Išla sam pjevati iz duše dok kiša pada po meni. Išla sam voljeti život i slaviti svoju ličnu nezavisnot. 

Jer šta imam drugo da slavim? 

Koju to zemlju treba da poštujem? Geografije ima svuda. Svuda ima kamen, i nebo, i voda. Svijet je moja zemlja. Ljudi, oni koji su kao i ja sinoć ostali prikačeni na ogradi i vrištali hitove jedne mladosti, to su moji ljudi. Njih mogu da poštujem. Ovaj sistem koji postavlja ograde na koncertima i koji nas je tako podijelio na kumovu djecu i nas zaražene običnošću? Jedina razlika između nas je bila ta ograda sinoć. Možda ipak, možda se trebam zahvaliti na njoj. Čuvala nas je od tih princeza na zrnu graška i konja sa prinčevima. Čuvala nas je, nas obične, da se ne zarazimo njihovim egom, i njihovim materijalizmom. 

Ne znam, ne volEm ograde. granice su za mene samo linije nacrtane na mapi u atlasu. Ne volEm ih. Nemam ih kad su ljudi u pitanju. Obični ljudi.

I nemam ja stvarno šta tu da slavim. Nema tu ništa vrijedno mog poštovanja, i ljubavi. Razumijem, ljudi, razumijem. Svuda ima običnih i bogatih. Razumijem. Ali dođavola, ograda ispred ljudi znači ograda u sebi, u svom srcu. I šta tu treba da slavim? 

Ne. Ne slavim ja više ništa u ovoj izokrenutoj zemlji koju ovi sa ogradama vode u propast radi sopstvenog sebičnog srca i ega. Ja slavim ljubav, i slavim svijet, i one ljude koji su sinoć pokisli sa mnom s one strane. S prave strane. A ti se državo, ponosi svojim sistemom poremećenih vrijednosti, svojom NEjednakošću. I nek ti je na čast. 

A vječnost, ona se zaslužuje. Ali ne ovako! 


Monday, May 15, 2017

Oproštaj od srca koje nikad nije umjelo kucati

Ovo ti pišem jer osjećam da nećeš dočekati moju radost. Ni moje rođenje ponovno kroz druge oči. Ovo ti pišem jer je to jedini način na koji znam srcu udahnuti život. Udahnuti mu krv kroz svaku krivinu slova i pokušati reći ono što u glasno nikad nisam. I nikad neću.

Nisi me nikad držao za ruku. Nisi me nikad podigao kad sam pala. Nisi mi mazao krvava koljena pavlovićevovom kremom niti si me mazao bebi puderom kad sam imala bogunje. Nisi me vodio kod doktora, nisi dolazio u školu. Mnogo toga nisi, a ipak me jesi volio. Nikad opipljivo. Nikad za osjetiti ali znam da jesi. Na svoj način koji nisam razumjela. Ne znam da li i sada razumijem.

Boljela sam te. Nisam bila malo uzorno dresirano štene u leglu. Nisam bila poslušna, nisam ćutala, nisam bila nikad ničija osim svoja. Uvjek sam trčala za tobom a ti si me tako lako svaki put odgurnuo. I kad sam pravila greške bila sam ti najgora. I kad sam pobjeđivala bila sam ti najgora. Nisi umio da nađeš riječi u svom srcu izbušenom poput kafane u western filmu. Nisi umio da pružiš ruku. 

Plašila sam te. Plašila te moja ludost jer si u meni vidio sebe i sve svoje izgubljeno. Sve što nikad nisi mogao da budeš. Hranio si me čežnjom i učio da preživim. Plašilo te da me voliš jer si i sam vidio da me užasno teško voljeti, svu od ludila satkanu. Bio si ponosan na mene a stidio si se da to pokažeš jer bi to značilo da voliš, da ti je stalo. Bila sam sin tamo gdje je trebalo da budem ćerka i bila sam brat gdje je trebalo da okrenem leđa. 

Bolio si me. Cijeli moj život bili smo jedno drugom kamen za koji smo zapinjali. Grizao si me u svojoj nemoći da budeš bolji i ja sam grizla za uzvrat jer sam mislila da se tako voli a jedino tako si me naučio da budem jaka. Nesvjesno i nenamjerno ali me jesi naučio. Puno više. Nisi me naučio ljubavi. Ni prijateljstvu. Ni životu. Ali jesi borbi. I opstanku. I snazi.

Mrzila sam te ponekad. I ti si mene. Znam, ne smijem ni pomisliti na to ali jesi. I ne zamjeram ti više. Nekad sam. Nisi od mene nikad mogao da napraviš poslušnu lutkicu, i to te izluđivalo. Cijeli moj život sam ti pokušala dokazati da nisi pogriješio sa mnom, ali sam ipak tebi bila greška. Sad znam da si me na taj način volio jer drugačije nisi ni znao ni smio. Tako si me naučio da uvijek vjerujem da mogu bolje i više. Volio si me svim svojim strahom. 

Plašila sam se za tebe. Ti za mene nisi jer si znao kakav si kamen stvorio. Trčala sam za tobom cijelog života, skupljala tvoje padove i slabosti i lijepila ih na tebe kao blato samo da budeš u mojim očima veći i jači. Trčala sam i tražila od tebe samo jedan znak ljubavi. Nikad ga nisam dobila a bilo ih je svuda. Lijepio si ih u svakoj skuvanoj kafi i svakoj svađi oko daljinskog i usvakom popijenom pivu. Gledala sam te krišom dok odsutno toneš kroz prozor plašeći se da izađeš. Plašeći se sebe. Odustajao si mi pred očima i nisam umjela ništa da uradim da te zaustavim od predaje. 

Predao si se. Samo dišeš i čekaš poslednji poziv. Predao si se i znam da nećeš dočekati moju radost ali si dočekao sve moje boli. Ćutao si i u sebe sahranjivao svaku moju suzu. Poplavila sam te njima i nije bilo mjesta tvojim. U tebe sam svoje suze sahranila i zato ih danas nemam. Ne brini. Neću te kriviti. Oprostila sam ti slabosti i odustajanje. Opraštam ti i predaju. Bolio si me. Možda sam tek sad naučila kako da te volim. A ti se predaješ. Ti više nemaš snage da me voliš polovičnu i neostvarenu. A zbog tebe sam takva. Rođena polovična. Fali mi tvoja polovina srca. 

Bolio si me ali sam oprostila. I ti si meni. Voljeću te ovako kako sad znam, i kad te ne bude. Hoću sigurno. Iskoristiću sve čemu si me naučio i biću jaka. Teško mi je što znam da si se predao. Ali sigurno ti je lakše tako. Razumijem te. 

Voljeću te. Uvijek sam. 
I ti si mene. 
Znam tata. 
Znam da jesi. 


Friday, May 12, 2017

"Groblje zaboravljenih knjiga", Karlos Ruis (Z)Safon

Pola kutije Medelinih štrudli kasnije, uz jednu od dragih pjesama i dok sam još pod utiscima. Prethodnih desetak dana sam provela družeći se sa Hulijanom Karašom, Davidom Martinom, Alisom Gris i nevjerovatnim Ferminom. Desetak predivnih dana ispunjennih pustolovinama i misterijom, potpuno prilijepljena za korice. 

Biblioteke su oduvijek bile moja slabost. Našu gradsku biblioteku sam pročitala par puta dok je nisu preselili na 2km od grada i dok se nisam iselila iz istog. Nikad mi se bviše nije dalo da se učlanim u neku od biblioteka u gradovima u kojima sam živjela. Željela sam imati svoju sopstvenu. Dok sam čitala serijal, poželjela sam baš jednu takvu izgubljenu biblioteku. Poželjela sam imati malo više vremena da stignem da pročitam cijelu onu listu "to read" na Goodreads-u koju sam napravila i koju iz dana u dan dopunjavam naslovima znajući da se većina od toga neće nikad prevesti na ovaj naš jezik i da ću morati da čitam na engleskom. Samo malo više vremena mi treba. 

Dosta dugo sam samostalna i prosto mi je draže da kupim par knjiga mjesečno nego patike ili parče garderobe. Možda to nije dobro, ali s patikama ne mogu nikad doživjeti ono što mogu dok čitam. A ovaj serijal je vrijedniji i od omiljenih Skečersica. 

Neću da prepričavam o čemu se radi u knigama, svi su to prije mene uradili toliko puta. Ja se uvijek baziram na osjećajima pa tako ni ovaj misteriozni triler neće biti drugačiji. Jer izazvao je u meni jezu i smijeh, i zavisnost. Jer vidiš, svaka porodica (posebno na Balkanu) ima svoje tajne koje ne želi nikom reći, koje se čuvaju ispod tepiha i ma koliko da je danas sve normalno, ipak se ćuti o tome, a kamo sreće da se još i piše. Da ima više hrabrih i sposobnih ljudi, iz svake porodične priče mogli bi naučiti nešto, nešto što bi nam pomoglo da se lakše izborimo sa životom. Valjda bi pomoglo. 

Kao i uvijek, ja koja nepopravljivo vjerujem i maštam o ljubavi ne mogu da ne primjetim koliko je i ovde protkano ljubavnih niti kroz cijelu priču. Ljubav kao ultimativini vodič za greške, ali i za hrabre stvari. Svaki oblik ljubavi. Možda ljubav zaista postoji samo u knjigama i ako je tako onda ću ostati vječni zaljubljenik u papirne sonete i satkane tajne između korica. 

Nije ovaj serijal ni malo drugačiji po tom pitanju. I ovde sam pročitala da je ljubav opasna stvar, da se zbog nje čine nemoguće stvari, ali da pogrešne ambicije mogu da nas odvedu u ambis, da pohlepa i podvala imaju svoju cijenu, i da niko, ali baš niko, nije imun na dobrotu i istinu. Kao i svuda, još jedna tajna između redova, a to je da je politika kučka koja te svakog trena može ujesti i da "nož nikad ne dolazi sprijeda, već uvijek u leđa i to uz zagrljaj". 

Biti pisac je umjetnost. Zanat koji se stalno uči i ne znam kako drugi mogu zamisliti svoj život bez knjiga, ali moj bi bio apsolutno besmislen. Možda je to moja sudbina, možda je to moja svrha na ovom svijetu. Da volim i čitam. Da vjerujem u ono što su svi zaboravili. 

Kad bi kod nas postojalo Groblje zaboravljenih knjiga tražila bih da me trajno presele u njega. Da me tu nastane, da tu boravim, da budem i sama papir i mastilo, i ko zna, možda se usudim objaviti svoju priču, možda osim stihova ispletem i ja neku paučinu unutar romana. Možda. Do tada, ipak, držim se serijala na koje sam totalno navučena. 

Još uvijek nisam nastavila Outlander-a a već sam počela Gospodstvenog nitkova. Hmmm biće ovo serijsko ljeto. 

Thursday, May 11, 2017

Umorni anđeli su samo malo rašminkani

"Zašto ćutiš?"
"Umorna sam."
"Od obaveza?"
"Od usamljenosti."
"Nisi umorna. Samo si sama."

Odjeknuše riječi i sudarih se sa sopstvenim zidom. Sama sam. Kako se to dođavola desilo? I zašto se desilo? Jesam li zaista umorna od spavanja na pola kreveta, od ručka za jedno, jedne šolje kafe ujutro? Da li sam zaista toliko sama da sam umorna od disanja?
Ja sam to izabrala. Između dva zla odabrala sam ovo manje,i gledajući u taj zid sa kojeg se mrtve suze slivaju poput crnog meda, nisam sigurna da li sam izabrala dobro. Jesam li mogla da se rasparam i da budem ono što su očekivali od mene? Ili sam se u šatoru ispod stola oblikovala po knjigama koje sam tako gladno čitala. Za koji korijen otrovnog bršljana sam zapela pa danas izgubljeno lutam bez ikakve šanse da se vratim nazad, da pokupam ponovo. Da li bih i htjela?

Šator sam zamijenila iznajmljenim stanom, koji miriše na mene, na kuhinju i začine, na dvije potpuno iščašene i razmažene mačke. Godine su prozujale i umjesto trogodišnjeg djeteta, sad imam trideset i nešto, ali i dalje u meni tinja vatra djeteta. Grad sam promijenila. Jedino što je ostalo isto su knjige. Srce poraslo za koji broj, žulja me često u grudima, sputano i umotano u trn. Sa jedne strane kaktus, sa druge čičak, dva telohranitelja koja me podsjećaju svojim bockanjem da sam živa. Pored srca kovčeg koji preliva od emocija i ljubavi. Sehara mojih snova. 

Hoću li je ikad više otvoriti? Hoću li umjeti nekom pokloniti sve to što tu čuvam kao djevojačku spremu, lični ručni rad i sitan vez na okovratniku. Bez rukava košulje, i bijeli čaršavi uvezani crvenim nitima moje krvi. Jer bez krvi ništa ne vrijedi. Jer bez nje sam samo porcelansak marioneta u pozorištu uplašenih. 

Sama sam. Odzvanja eho u stanu. Jer tako sam odabrala. jer ne mogu da se trošim uzalud na sve one koji za ljubav nisu čuli, na sve one koji je nisu osjetili, na sve one koji nikad nisu voljeli. Odabrala sam kvalitetnu samoću, prije nego ubuđale cipele koje stoje ipred vrata čekajući dame odvedu dalje od površnih ljudi, od onih kojima je važno ispeglano lice. Meni su važniji oni izgužvani čaršavi. 

Umorna sam, jesam. Iscrpljena od činjenice da sam zastrašujuća i da se od mene pobjegne na sam pomen knjiga i mački. To je postao sinonim za ovakve kao ja, za nas koji ne pristajemo na manje od ljubavi, ludila, strasti i vriska. I tako zaćutim. Jer sam umorna od objašnjavanja zašto nemam tv, zašto kupujem knjige, zašto sam vegan, zašto imam mačke, zašto nosim baletanke, zašto se kupam vrućom vodom, zašto i zašto i zašto i zašto... Dosta mi je onih koji su puni predrasuda kao da postoji generisan kod za normalno. I zato sam zaćutala.

Izgleda da sam pronašla i otrovno trnje. Pa i mogla bih prespavati ove ljude, ako je od njih išta i ostalo. 

Wednesday, May 3, 2017

Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti..

Znam jednog čovjeka. U mnogim mojim pričama zvala sam ga MrRight. U svim mojim pjesmama je on moje nedostajanje. Onaj koji me obilježio svojim postojanjem. Kao čovjek. Kao prijatelj. Kao muškarac. On, u kog ću vječno ostati zaljubljena, ili bar u sjećanje na njega. Na nas. Moja čežnja koju čuvam ispod kože, u jednom tajnom pretincu, i ne otvaram. Ćutim ga i nedostajem ga stihovima. 

Pustio me da budem svoja, da budem nečija, da budem bilo čija samo ne njegova. Jer lakše je voljeti me tuđu nego obožavati kao svoju. Vezao me svojim prijateljstvom, da od njega nikad ne mogu ozdraviti. Bio je moja snaga kad je nisam imala. Bio je moj dom kad ga nisam imala nigdje. Bio je čovjek uprkos mojim suzama zbog njega. Bila sam i ostala ime njegovog straha. Bila sam želja i ostala sam uzdah. Neko ko se svakog dana moli za njegovu sreću. Važna mi je. 

Važno mi je da je njegova silueta prisutna u životu makar i kao jedan jedini otkucaj srca, makar i kao pogled, makar i tuđi. Mi najbolje znamo šta smo u neizgovorenim osmijesima. Danas nije srećan. I znam da to boli iako mi kažu da ja ne mogu znati jer šta ja znam o gubitku, šta ja znam koja sam svoje srce i svoj život iz sebe krvavim rukama iščupala i zgazila u istu tu lokvu krvi. Šta mogu ja znati o praznini koja ostane nakon toga, koja te zagrli ko vrata i ne da ti da pričaš. Samo poželiš da ćutiš, da dišeš, da ne odumreš jer drugima trebaš. A tako bi lako legao na površinu mora i pustio se da utoneš u mir. Šta znam ja o tome? 

Možda ništa, ali znam da bih taj njegov bezdan u sebe preselila. Kod mene bi se lako nastanio, kod mene bi iščezao u crnilu, samo da On bude dobro. Samo da njemu ne trnu prsti od stegnute pesnice kojom bi razbio zid. Jer boli me njegova bol. Jer se nakačila na ovu moju. Jer ga poznajem. Jer ga znam. Jer ga osjećam. Danima već pokušavam da ga pozovem, da me nemir u stopalima pusti, jer osjećam. I bilo je dovoljno da čujem glas koji se davi u vrtlogu mraka. Znam ja i te kako. 

Kažu mi da moje srce nije ni bilo živo kad sam ga pregrizla ali zar to čini bol manjom? Zar to čini presudu lakšom? Zar to nije srce satkano od mojih suza i želja, od snoviđenja, i na kraju nožem iskidano? Zar ima razlike? Ta će bol uvijek da boli. Ta će bol i njemu da postavi živu ogradu oko srca. Ta potisnuta jeka će i njemu da podvali amneziju. Ako mu dozvolim. 

Toliko bih mu toga rekla, ali ne smijem da oskrnavim tišinu u koju se zatvorio. Izrecitovala bih mu hiljadu stihova o patnji i suzama natopila svaku njegovu poru na vratu. Samo da njega ne boli. Samo da zna da ima svoju stijenu. Jer tolika je ljubav kojom ga volim i toliko je nedostajanje kojim ga čeznem. Ta ljubav koja me označila. Taj čovjek koji me žigosao. 

Tuesday, May 2, 2017

Isprale me suze i ostala je trava, neke ptice i glatki kamen namjesto zenica

Provela sam tri dana uživajući u knjigama (S)Zafona, gutajući jednu priču od 450 stranica u 24h, i prelazeći odmah na sledeći dio. Tri dana u donjem vešu, pospana i opčinjena slobodnim vremenom koje sam posvetila sebi. I ljudima s kojim mi je prijatno pričati iako ne znaju razumjeti moje postupke i stavove koji proizilaze isključivo iz mog samostalnog života. Tri dana slušajući samo muziku od koje mi krv ključa i evo me sada, sa čašom vina i poluotvorenom knjigom "Igra anđela", sa jednom mačkom na terasi, a drugom na krilu, sa blaženim osmijehom na usnama i shvatam...

Slobodna sam. Slobodna od one očajničke potrebe i želje koja me tako dugo progonila. Slobodna od pitanja šta je ispravno a šta pogrešno. Postoji li uopšte nešto takvo? Ko može da mi kaže da je pogrešno to što sam srećna i kad sam sama? Svi biramo svoje. Ko sam ja da sudim drugima na njihovim izborima? Možda je bolesno, možda je očajno, možda je poziv u pomoć... Moji su krici bili takvi. Moje su stranputice bile samo pokušaji pronalaženja sebe ili bar ostataka koji su se krunili od mene dok sam koračala putevima. Možda su bile greške, možda su bile prave stvari. Sad je to samo dobra priča za logorsku vatru srca. 

Danas, posle ovog mini odmora, mogu da kažem da nisam mislila na Procjenitelja. Ni na potrebu da me neko razumije, ovakvu zapetljanu da me odmrsi, ni da saosjeća sa mojom patetikom dok se i sam u nju ne pretvori. Možda je zbog sunca koje je cijela tri dana vodilo ljubav sa mojom kožom. Ko zna, ali možda sam konačno sazrela i procvjetala u ovom maju koji je mnogima samo usamljeni potez četkice na platnu vremena. Možda je neki cvijet mog kaktusa procvjetao. Maslačak odnio neke želje. Zar je i važno? Šta tebe pokreće? Šta tebe ispunjava? Da li smiješ biti sam? Tri dana, sam sa sobom, sa svojim zidovima u svojoj samici, u svojoj tvrđavi. Smiješ li se pogledati u ogledalo i konačno vidjeti avet koja te posmatra sa druge strane. Smiješ li joj reći da ide?

Usudila sam se. Ne pitaj me kako, ne znam. Vidjela sam sebe, sa srcem krvavim pod nogama dok mi drugo niče u grudima. I znala sam - koliko god puta ga istrgla iz grudi, koliko god puta ljudske zvijeri nahranila sa njim, meni će uvijek novo srce nići. Jer sam čovjek. Jer vjerujem. Jer volim. I ne plašim se više. 

Shvatila sam da se ne plašim ćutanja telefona, ni praznog dlana ruke, ni praznog mjesta pored mene u bioskopu. Ne plaše me predrasude onih kojima se tijelo pretvorilo u namještaj, i kojima je život samo obaveza, robovanje kreditima i bankama. Ja sam svoj život pretvorila u let. Ne plaši me samoća, ona nije simbol za tugu. Treba biti hrabar pa biti srećan sa sobom. 

Nisam nigdje putovala u ova tri dana osim u maštu. A i to je neki put. Bila sam u zagrljajima sa svojim emocijama. tražila sam ih po hridima koje su se obrušile na mene. Mislila sam da sam i ja izgorela i nestala poput prvomajskih vatri. Ali ako i jesam bila pepeo, iz njega sam se opet rodila i nisam se ni jednog trenutka uplašila zidova oko sebe. Nisam ih ni srušila, jer to je moje utočište. Mjesto na kom mogu ostati danima u donjem vešu i rasute kose poput behara na travi. Tu mogu da se okupam u svojoj soli, da istrljam sve te rane koje su boljele, da zagladim ožiljke i onda opet da poletim. Smiješ li ti skinuti maske? Smiješ li reći da se ne plašiš? Priznajem, ostali su tragovi straha po ćoškovima i još uvijek mašem metlom ka njima i plašim ih, polivam ih nekom vodom nad kojom sam izgovorila bajalicu i nasmijala se iznad nje. Možda se uplaše ti miševi moje slabosti i pobjegnu. Nisam nikad odustala od borbe sa sobom. Jesi li se ti predao? Posustaješ li? Gdje si se tješio ovih dana?

Sunday, April 30, 2017

Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini

Ponovo je neko veče i ponovo ja pored nadgrobnih ploča izmaklih sjećanja. Ne znam šta opet tražim tu na zatvorenom polju koje sam opasala sopstvenm venama. Ne znam šta sam došla da iskopam. Možda sam se samo preplašila od svijeta. Možda sam samo umorna i došla sam leći na tu hladnu zemlju ugasllih emocija. Leći i pustiti da isteče iz mene sve blokirano, sve ono što sam zanemarila. A vjetrovi i dalje duvaju kroz mene. Nepopunjene praznine i dalje stoje, i vrište kroz mene odjeci nekih prošlih dana. 

Čega se imam i sjećati? Zašto? Zar bih imala još nešto da izgubim u životi? Čega se to toliko plašim da sam došla na ugašenu majsku vatru da tražim odgovore? 

Ne mogu biti rastrgnuta jednim poljupcem. Ne mogu biti ni više živa nego što sam. Znam šta leži u toj zemlji i ne smijem ni pokušati da se iskopam. Spuštam neko poljsko cvijeće na hladnu zemlju, tu na mjestu gdje su ogrebotine još sveže. Nisam ja tražila da se oživim.  Nisam tražila ni da čujem jeku u grudima. 
I dobro, sad je zaječalo sve, odzvonile su limene kante umjesto truba i dosta je. 
Shvatila sam poruku. I ne moram ništa dalje od toga da znam. 

Zatvorila sam se u svijet. U ljude. Tu sam se tako dobro sakrila, i nemam namjeru da se ponovo skinem pod suncem i da šetam bosa, puštene kose, raširenih krila. Ne mogu. Pusti mi krila moja, neka ih, dovoljno im je što su nikla, nisu još jaka za let. 

Znam, djelujem zastrašujuće u sjenci sopstvene iskrenosti. Plaše se od mene, plaše se biti pored mene jer osjećam, jer mi je srce ili bar ono što ja zovem srcem i što pokazujem drugima, otvoreno, izloženo. Šta bih ja i mogla da sakrijem? Zbog čega bih? Zato sam i pobjegla među ljude. Tu svi misle da je to samo fol. I onda me ne diraju, ne grizu me, ne pokušavaju da me slome. Ko bi slomio nekog od krpa spojenog, zakrpljenog.

Pitam se, koliko dugo možeš da budeš razvučen na dijelove i pokidan na sitne niti? Koliko dugo možeš tako razvejan da budeš, a da se ne sastaviš, da ne poželiš da pripadaš? 
Ležim na spečenoj zemlji svojih zenica jer kiše nema, ni boli nema. Samo prašina koja se širi. 
Ležim tu i pitam se koliko još dugo mogu ostati zakopana u sopstvenim alejama besmisla. Hoće li iko ikada umjeti da me pronađe, da mi srce presadi? 
Kao da sam zagrizla otrovnu jabuku koju su mi podvalili. 
Stoji mi tu u grlu parče srca i ne mogu da se probudim. 
Ni snage za snove nemam. Samo postojim. 
Ne sanjam. Samo jesam. 
A to je malo. Znam. To nije u redu. 
Ali ja bolje od toga sama ne umijem. 

Friday, April 28, 2017

Sve ređe se usuđujem da zaronim u sebe... Jer tamo zagluvim...

Sretneš nekog slučajno. 
Izblamiraš se sam, ili te možda pas obruka, možda te namjerno povede neka nevidljiva ruka ka tom parkingu. Sretneš i hipnotišeš se. 
Ne znaš ni kad si pristao da piješ bijelo vino ni kad si počeo jesti jagode, a ono već si poljubljen, i zgrče ti se prsti na nogama i trnu ti zubi. 
U očima ti sija neonski znak i iznad glave umjesto oreola piše "Bježi". 
Bježi u mrak. Zgrabi to malo što je ostalo od tebe, strpaj u džak, baci u podrum, ugasi svijeće i ćuti. 
Bježi. 

Minirano je to polje, minirane su te zamke, nastradćeš a ni osjetiti nećeš. Nema mape, nema uputusva, i nema nazad. Kad zakoračiš jednom na obrušenu zemlju sve što možeš jeste da balansiraš stopalima i nadaš se da nećeš nagaziti na meko tlo i propasti. Ponovo. Bez krila, jer nisu u upotrebi. Stoje okačena na ulazu u stan, sa desne strane. Služe za ponekad obrisati prašinu sa tijela. I ne pomišljaš da ih uzmeš i možda da poletiš. 

Ne vjeruješ u slučajnosti. Ne vjeruješ u letove. I ne vjeruješ da može taj bezdan u tebi da se zatrpa. Srodna duša? Kako da znaš? Ne možeš nekom na parkingu otvoriti grudi, rascijepati košulju i početi da njuškaš i čačkaš tražeći znake prepoznavanja. Kako da znaš dođavola? Gdje se to osjeti? U koštanoj srži, u malom prstu, među trepavicama? Gdje ti ugrade taj kod raspoznavanja? Ja samo osjećam paniku kako odzvanja mojim prazninama. I potrebu da pobjegnem. Da se zavežem lancima za zid, da se upakujem u kartonski paket, da usta zalijepim i da ćutim. Hoću li tako biti sigurna? 

Gledaš čovjeka i u njemu ne vidiš ništa loše. 
Vidiš nekog ko je možda lud kao ti, iako se ti kriješ u kostimu dobrote. 
Vidiš nekog ko ne gubi vrijeme, iako je tvoje razbacano na nedostajanje i nesanicu. 
Vidiš nekog ko se ne plaši tvoje snage, ko te ćuti i procjenjuje, iako si ti zamršena u sopstvene snove, i ne možeš sakriti emociju ni strast ni magnetizam, ni sebe više ne umiješ kamuflirati u svijet. Zaražena iskrenošću i trapavošću. 
Vidiš nekog priordnog, i običnog a opet sve u tebi vrišti i ide ka nazad, kao u usporenom filmu. 
Ne znam kako vi osjećate, i kako vi pobjegnete. Miniraš li se željom? Lažeš li sebe da možeš sam? Da si srećan sam? 
Moj mali kaktus je sveo, obrastao u čičak i trn. Potpuno zakržljala zemlja, i nerodna. A opet je vazduh zamirisao na procvat nevolje.

Stojim i dalje vezana za stopalo. Ponekad sjednem na sasušenu zemlju, i dišem. Ne vjerujem u slučajnosti.  Vjerujem u ovo što odzvanja u meni. Nije ljubav nikad bila moj problem. Ni igra. Ni ples. Problem mi je što ne znam gdje su mi ključevi od sebe. 

Wednesday, April 26, 2017

I nisam kadar švindlati, za sobom skele paliti da silom steknem nekog kom ću faliti

Jutro, proljeće, i moja rasuta kosa po krevetu. Ne ustaje mi se danas, ali moram natrag u život. U posao koji sam na čudan način zavoljela, koji mi se primio u zemlji snova i tu sam gdje sam. Među ljude koji su mi na neobičan način postali dragi sa svojim spletkama, osmijesima, i iskrzanim licima. Sad sam tu. Sad konačno znam. 

Trebalo mi je trideset godina da naučim da u životu ne možeš uvijek da računaš na sve ljude koje upoznaš. Ja sam im vjerovala. Davala šanse. Govorila da sam možda ja pogriješila, sa svojom impulsivnom stranom koja eksplodira u naletu emocija. Možda je i moja tvrdoglavost negdje zakočila, ali srce me uvijek vodilo i nisam htjela protiv sebe. Dugo sam godina išla protiv onog što osjećam, silovala svoju dušu, mučila tijelo samo da ne povrijedim ljude. Moje ljude. Mislila sam da su moji. A ono se pokazalo da gledam u pogrešne zvijezde. Konačno sam juče shvatila. 

Znaš, kad u životu padneš, i kad ližeš svoje rane, nije ti mnogo važno da li će neko da te dodatno izgebe, ili će ti pomoći da se ušiješ i ustaneš. Lijepo je kad ti pomognu, ali je uvijek lakše suzama se isprati u tišini i samoći. Meni je tako bar bilo. Znala sam da imam par brojeva telefona onih koje mogu da pozovem, da im ispričam. Znala sam da bi razumjeli. Nikad nisam zvala. To su moje rane, i to je moja bol, i ne znam koliko vremena će mi trebati, ali ustaću. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da je puno važnije ko je pored tebe kad si radostan i ponosan. Dugo mi je trebalo. 

Prošlo je toliko toga u mom životu. Prošlo je pored mene a da ja nisam osjetila niti jedan radostan trenutak, zato jer mi je falilo prisustvo onih važnih ljudi, onih koji su rođeni sa mnom, zbog mene. Ili možda ja zbog njih. Kao da je važno. Rođendani, Nove godine, praznici, diplome, škole, promocije... Sve je to prošlo bez njih. Oni ne znaju kakav je to bio osjećaj, i ne želim da znaju, jer rekli bi "Ah, pa nije se moglo drugačije", a jeste se moglo da su samo ljudi manje mislili na sebe, i da sam im bila malo više bitna. Sve je moglo u životu, ali ne žalim što sam spoznala svoju snagu kroz sve te samostojeće trenutke. Kao bronzana statua napunjena krvlju. Ne  žalim. Ne jadikujem. Učim i dalje, i ne znam hoće li ikad prestati da odzvanja eho u meni, ali sam naučila da živim s njim. Iznaš, nisam tužna. Ni povrijeđena. Ni razočarana. Ljuta sam na sebe što mi je trebalo trideset godina da shvatim. 

Ja sam juče bila među svojima. Onima koje mogu nazvati svojima. Moj suncokret je prodisao juče na svojoj maloj promociji i desilo se sve čega sam se plašila. Desilo se sve ono što sam očekivala. I znala sam, ako se upustim u ovo, znala sam da ću pola sebe da srušim. Znala sam da ću podvući onu žutu liniju ispod stopala i prekoračiti preko nje i okrenuti leđa. Znala sam da će me oni moji raskomadati. Imala sam svaki razlog da se plašim. Otrgnuto srce i rupa u stomaku koju nikako da zakopam jer, dovraga, fali mi!

Radovala sam se juče, grlila sam te drage ljude koji su sa mnom podijelili srce, a u plućima mi ostalo zgrčeno sagorelo srce jer sam znala da sam sama. Jer sam uvijek stajala sama. Činjenica je da te ne može niko lakše ubiti nego oni koje voliš. Činjenica je da uvijek PREviše vjerujem u dobru stranu ljudi, i to se, bojim se, nikad neće promijeniti. Biću zauvijek bolesna od PREemotivnosti, jer ne umijem drugačije. Uvijek ću tražiti dobru stranu ljudi jer vjerujem da postoji, jer možda svijet jeste otišao dovraga, ali srca nisu. Vjerovaću jer sam se juče uvjerila da ti potpuni stranac može biti bliži od onog s kim te veže neki glupi DNK kod, neka najobičnija krvna veza.


Nisam plakala. Htjela sam. Nisam imala snage sinoć, a danas nema smisla. Htjela sam da tu gorčinu izbacim jer se plašim da me može otrovati. Kao da je preko noći isparila, ostala je garež svuda u meni. Ostao je divni buket suncokreta zbog kog sam zalepršala krilima. Ostali su mi osmijesi tih ljudi, i te divne djevojke čije su mi zvijezde zagolicale svijet. 

A ovi što se nazivaju mojim, i što misle da je DNK dovoljna za ljubav - oni mogu i dalje ostati u svojim pećinama od kamena i sa svojim šupljim srcima i njihovim uvjerenjima da su u pravu, Jesu. Za sebe su. Nema tu šta da se oprašta, a ni šta da se voli. Ja nemam ni snage da volim uzalud. 



Monday, April 24, 2017

... koju sam davno umio da lažem...

Jutro aprilsko, koje ne osjećam. I ne znam kako se te emocije tako vrate, i razbiju me. Bukvalno me razbiju do atoma. Jer vidiš, ja vjerujem ljudima. Nije dobro, znam. Ali i dalje im vjerujem. Previše je licemjerja i laži među svijetom, da bih bila jedna od njih. Ne mogu. Vjerujem i ne mogu protiv toga. Dok me ne potroše. Dok me ne pregaze. Dok mi srce ne iščupaju kad ne vidim i pojedu ga sa prilogom od izgubljenih nadanja. Ne očekujem ja ništa od drugih. Nemam pravo na to. Ali vjerujem da postoji u nama nešto genetsko od praotaca, poštovanje i data riječ. Jer ko si ako pogaziš svoju riječ? Ko si ako izdaš sebe? 

Uvijek se značajne stvari u životu dešavaju kad oko tebe nema nikog. Kad nemaš s kim da podijeliš tremu, i radost, i iščekivanja, i kad nemaš s kim da se zagrliš u zoru. Oni misle da si Ok, misle da će sve da bude Ok, i meni bude zlo kad čujem i pročitam podršku u vidu ta dva slova. Jer meni nikad nije bilo Ok da budem samo to. Dva slova. Ljudi ne znaju ni kad je nastalo ni zašto je to nastalo. Ne znaju da je to još iz pustošenja i da to znači - nema žrtvi. Niko nije poginuo. Jesam ja! Srce mi je minirano i oni ne razumiju. 

Bojim se. Danas se plašim sebe, plaši me moja sjena na zidu i ova koja me prati ulicom, krije se iza drveta i špijunira me. Plaši me nebo zatvoreno i sunce okrnjeno. Plaše me ljudi, i plaši me da će mi srce ponovo tražiti put ka glasnim žicama, da grca, da vrišti, da jeca. Plašim se da ću popustiti pred tuđim očima i raspasti se. Jer ko ću onda biti pred njima? Samo žena. Bez stijene, bez snage. Biću obični pjesnik koji je pojeo otrovnu jabuku i sad pred svima izvrće džepove, rasipa stihove i kad pogleda oko sebe vidi samo nebo. Tišinu. Monodrama na sceni. 

Plakala bih. Ne mogu. Nemam suza. Ne vjeruju ljudi kad kažem. Film o psima me može rasplakati. Ali ne i život. Ne i moj film. So samo ključa. Kad ono bješe zadnji put da sam plakala? 

Prekinula sam nit. Prekinula sam je i još uvijek držim krajeve, jedan u ruci drugi u zubima i ako zaplačem pustiću ih i nikad ih više neću spojiti. Već sam jednom metak primila, već sam toliko puta sjekla i lijepila. Ima li smisla ponovo da čekam da se pepeo zapali i da mi pod nogama gori, i da mi srce ogrezne u začađenoj pećini. Ima li smisla i dalje vjerovati da ljudima kuca srce u grudima. Bar ovim mojim, koje znam. 

A jutro je aprilsko mirisalo na Beograd, i na snove, na uspomene i na zore. Jutro je mirisalo na sreću. 

Kad ti prvi čičak zamiriše umjsto jorgovana
znaćeš da je došlo proljeće 
i da će srce ponovo da okopni, 
znaćeš da te opet čekam na istom mjestu
gdje su mi prsti zalutali u tvoje oči
i neću otići brzo. 
Biću trava i korov i vijenac od sjete za tvoje sunce.
Kad jednom ponovo sunce postanem 
jedino ti ćeš znati 
da umjesto kaktusa u meni srce kuca. 

Tuesday, April 18, 2017

Zašto želim da učestvujem na Spark.me 2017. konferenciji

Stvarno - zašto? 
Ja nikad nisam znala šta tačno želim, ali oduvijek sam znala šta neću. 
Neću da sam društveno programirana i nije mi stereotip kompas.
Neću da crtam granice između ljudi i djece i država, već da ih brišem i da vjerujem u nemoguće. 
Neću da budem prosječna domaćica sa apotekom umjesto doma, već da mi srce bude u haosu i neredu od ljubavi.
Neću da sjedim nedeljom u kući i da čistim prozore, već da osvajam nepokorene šume i da srce izlivam u jezera. 
Neću da se udam radi reda i ne zanima me ničiji rang, ni tetke, ni komšije, ni bogatstvo  ni porodično stablo. Samo je srce važno. A moje korijena nema. 
Neću da budem dio poslovnog svijeta u kojem su najvažniji profit i osvojeno prvo mjesto na trci tržišta. Hoću da budem dio zdravog tima, dio ljudi koji se rukuju i gledaju te u oči. 

Nikad nisam mogla da radim nešto bez osjećaja, i bez srca. Zato jer to neko traži od mene. Jer mi je neko rekaa da tako moram. Jer neko očekuje od mene. Samo zbog toga nisam nikad dizala graju i nisam nikad pokušavala da dobijem nešto po svaku cijenu. Ni ovaj ne umijem napisati profesionalno i tehnološki. Ja sam ti od one "tiha voda brijeg roni" sorte ljudi. Sve bude u svoje vrijeme. I ja budem. 

Konferencije nikad nisu bile moja tačka zanimanja. Popularnost još manje. Tehnologiju možda i ne znam, ali pisanje - pisanje i te kako znam. Ne treba meni Nobelova nagrada da bih znala da ti opišem ono što je važno. Trebalo mi je dosta knjiga i dosta propuštenih izlazaka u klub i propuštenih dojč kafa da bih danas znala to što znam, i da bih umjela da ti jedan tako obični nepotkupljivi maslačak opišem tako da pomisliš da ga nikad nisi ni vidio. Tu malu paperjastu bombu od želja, od otkucaja, od čežnje satkana. Ne obraćaš pažnju na njega, ali je svuda oko tebe. Kakve veze ima konferencija sa maslačkom? Nema. Ali ima sa mnom. Jer moje su želje i moji snovi baš tu. 

Zašto bih ja bila među tim obrazovanim ljudima koji su u potpuno drugačijim svijetovima od mene? Jer ne vjerujem u različite svijetove. 
Zašto bih ja bila ta koja bi trebala drugima da opiše onaj "prije/tokom/poslije" efekat? 
Hoću li se zaista promijeniti s tim ljudima koji žive u Frenklinovoj kući, imaju mačke, izvode potpuno drugačiji nastup, vjeruju u kulturu i poštovanje, i vjeruju u promjenu i bolji svijet? Ne znam. Imam i ja mačku. Dvije. Znam osjećaj. 
Voljela bih da čujem kako su oni ostvarili svoje snove, koje zvijezde su oni markirali kao svoje srećnice. 
Voljela bih da mi neko od njih kaže da nisam ludak koji vjeruje da svijet može da se promijeni, da je edukacja, posle osmijeha i dobrote, ono najvažnije, da mi kažu da je sasvim u redu biti običan i drugačiji. 

Tehnologija je svakog dana naprednija, a društvo svakim danom korača unazad. Ratovi, nemaštna, siva ekonomija, korupcija, krađa, ubistva... Svijet nam nestaje pred očima a tako malo je potrebno da se to zaustavi. Bile su nam potrebne godine da sletimo na Mjesec, a samo jedan pritisak dugmeta može cijelu planetu da dovede do uništenja. Ne želim to. Kakve veze ima konferencija sa tim? Nikakve. Ali ima sa mnom. Jer sigurna sam da od tih ljudi mogu da naučim više nego od tehnologije. I sigurna sam da od njih mogu da svoja krila raširim još više. A ništa nema teže od stajanja na zemlji a misliš da letiš. Oni mogu biti moj vjetar. 

Možda se ne razumijem u tehnologiju, ali u emocije - u njih se razumijem. 
Nikad nisam umjela da pišem postove o događajima koje nisam posjetila i na kojima nisam ništa osjetila. Nisam nikad umjela da monetizujem blog i da zarađujem od kurseva jer kako srce da patentiram i kako da te naučim da voliš na kursu? Ne znam kako drugi, ali ja ne umijem. I ne želim da naučim kako se prave kursevi, ni kako se zgrće lova, ali želim da sretnem ljude koji će promijeniti moj život, i koji će me usavršiti kao čovjeka. Vjeurjem da će ovo biti takav događaj. 
Nije to samo konferencija, ni priča o marketingu i prodaji. Nije to samo priča o inovaciji i tehnologiji. I ne želim da sačuvam sve za sebe. Ne bih ni mogla, ne umijem. 

Stvarno - zašto bih ja bila dio te fenomenalne priče? 
Zato što znam šta želim, šta mogu i koliko to znači. Ne mogu ja biti zbog toga bolji pisac ni poslovna žena, ali mogu biti bolji čovjek, i sigurna sam da mogu tu emociju i tu želju prenijeti još nekom. Jer ne znaju svi šta znači rasti i ne znaju svi šta je more crnogorsko, ni šta je so u vazduhu ni kako maslačak zna da leti. Samo od želje. Bez krila.
A ovo...Ovo je moja želja. Ovo je moja iskra.