Sunday, September 17, 2017

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...


Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.
Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 
Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 
Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 
Vidiš, ne treba mi spašavanje. 
To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 
Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 
Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 
Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 
Naučila sam kako da budem jaka. 
Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 
Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 
Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 
Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 
Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 
Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 
Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 
Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 
Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 
Čemu onda sve to... 

Thursday, September 14, 2017

U bjelini svi smo jednaki, svi smo prah postali



Dala sam otkaz.
Napustila sam siguran posao, lijepu platu, i malu kancelariju.
Dala sam otkaz stresu, i nervozi, i negativnoj energiji koja me grizla.
Otkaz neispenjim snovima, neostvarenim željama i umjetnom svjetlu.
Otkaz svakodnevnici, i strahu, i zarobljeništvu.
Otkaz šijuniranju, i zatočenim snovima u maloj staklenoj kutijici. Brižljivo čuvanim i njegovanim.
Obećala sam, tamo u bjelini, obećala sam da neću dozvoliti da mi život prođe a da ga ne osjetim.
Obećala sam da ću da zagrizem u život koliko god je moguće, da ću bar pokušati, jer ima ljudi koji mi nedostaju do bola, a koji nemaju šansu za život.
Nemam alternativu, ni novi plan. Prepuštam se u struje života, i znam, povoljan vjetar će me povesti tamo gdje je najbolje za mene. Vjerujem u to.
Jeste, zvuči kao izlizana priča nekog od ovih modernih učitelja, ali nije... Bar nije izlizana.
Jer vjerujem.
Ubila sam strah. Ubila sam ga vjerujući da život ima neki sjajan plan. Ima neku magiju.
A nije da se nisam plašila. I previše razmišljala. I brinula. Ali čemu sve to.
Bjelina me naučila.
Pokazala mi je put. Jer svi putevi ne vode u Rim. Svi vode u tu istu bjelinu jednog dana. Pitanje je samo šta želiš da pamtiš na kraju - brigu i stres, ili ljubav i osmijehe.
Ja sam odabrala ovo drugo jer dugujem toliko onima koji mi nedostaju, dugujem toliko sebi, svom srcu. Dugujem sebi da budem živa.
Najlakše je biti preplašen. Osušen. Tako živo mrtav. To je najlakše u današnjem vremenu ludila i besmisla. Na mojim mariginama čekaju me snovi. Neostavreni. Neki prerano ugašeni. Kako da ih ne zagrlim? Kao djeca koja stoje ispred izloga radnje sa omiljenim slatkišima. Ne mogu da ih se odreknem. Ne još uvijek. Još u meni ima toliko života za pokušaj, za let, pa makar se sunovratila sa sopstvenih visina.
Ne dam da mi snovi prah postanu. Ne dam da me uguše vulkani problema, da me zatrpaju pepelom, dok se i sama u prah ne pretvorim.
Skočila sam sa litice očekivanja i bacila se u more neizvjesnoti. Isplivati ili potonuti. Ustati, ili se prepustiti mraku i očaju. Dubinama straha.
Ne! Ubila sam strah!
Dala sam mu otkaz!
Šta ti čekaš?

Tuesday, September 5, 2017

...put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Ovih dana sam slomljena, kao porcelanska lutka u rukama trapave djevojčice koja je u pijesku izgubila cipelicu pa joj je lutka kriva. Iskopala joj je oko, i nažuljila trepavice, i otkinula jednu nogu. I mali prst na drugom, preostalom stopalu, pa sad tako ćopava grabi kroz gužvu i svijet. Eto, tako nekako. Slomljena sam. Kao pčela kojoj su počupali krila, najeli je kupina i pustili je da se napije i udavi u sopstvenom neznanju. I tako sakata, gmiže kroz ulice mračnog grada, pijana od sebe i svoje naivnosti. Zar je i važno gdje umiru snovi? 

Ovih sam dana nalik đavolu samom, bez repa, sa osmijehom razmazanim preko lica, i narušenim snovima. Ja sam ona što je uvijek žudila za slobodom. Ja sam ona koja je željela da leti, ali sam dozvolila da mi krila sputaju i od njih naprave ruke kojim ne umijem grliti ni sebe kad zatreba. Ušetala sam svjesno u zamku, i zatvorila vrata. I ostala tu. Previše dugo godina sam tu, kože blijede i prozirne kao paučina u koju će se svaki čas uhvatiti vuk. Zaboravila sam kako je rasplesti kosu, i zagrabiti zemlju, hodati po vodi i mirisati na jagode. Zaboravila sam kako sloboda zvuči poput hiljadu cvrčaka u njtužnijoj jesenjoj baladi. Zaboravila sam i svoje ime i svoj lik, jer to što viri s kraja ogledala nisam ja. To nikad nisam umjela biti ja. I zar je važno gdje život završava? 

Ja, koja sam slobodi pisala pjesme, i opjevala je ljepše nego Odisej svoju ljubav, ja sam dozvolila da mi isklizne iz znojavih ruku. Postala je suvišan teret, jedan san viška, i pustila sam je. Ne znam da li se razbila od stijene, ili je potonula na dno mojih ugašenih želja. Voljela bih da je preživjela. Da može sad da uzleti i da me naseli kao napušteno gnijezdo, da me oživi. Da me meni vrati. Zar je ikad bilo važno gdje izdah umire? 

Zatvorenoj u kuli u kojoj odrasli čuvaju duhove, ispred vrata sam postavila strah. Nacrtala sam mu rogove, i rekla mu da reži. Da me udari svaki put kad pokušam da izađem. Da mi zaprijeti sa novcem, da mi kaže kako ću umrijeti gladna i ostavljena, negdje u nekom jarku kao pijanac koji se razočarao u svijet. I uspjelo je. Bila sam zaplašena. I mala. Manja od gusjenice uvijene u sopstveni sram. Sad gumicom brišem rogove, i crtam leptire oko glave. Umjesto zuba crtam poljupce. Možda to i nije bio strah. Možda sam to bila ja. Osušili se snovi i uvele mi želje i tu sam, zatvorena u kuli u kojoj samo na vazduhu živim, listajući stranice knjiga koje nikad neću pročitati. Mašta me iskvarila, znam. Na kraju, zar je uopšte bitno gdje mrznu prsti u rano ljeto? 

Otvorila sam vrata i ubila strah. Sad samo čekam povoljan vjetar da mi pomiluje kosu i kaže da je u redu. Da napravim prvi korak, i upiškim se nesmotreno. Rizikovaću. Moram zbog sebe. Jer ako poludim ovde zatvorena, otpašće mi krila i ličiću na biljku u herbarijumu nekog trećerazrednog učenika, i neću nikad spoznati proljeće, ni sopstveni san. Ako dozvolim da ostanem ovde disaću ovaj užegli vazduh, i na kraju ću se i sama pretvoriti u buđ i možda će od mene napraviti lijek za umrle snove. Možda ću biti izložena u muzeju propalih nada, kao primjer djeci kako ne treba odrasti. Ne želim to. Vezujem patike. Skidam naočare. Ne plašim se sunca. Svijet mora biti tek nekakva iggračka. Pa stvarno, zar je i važno gdje nestaje more?




Sunday, September 3, 2017

moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pucini...

Zalutala sam još jednom u taj grad, u svoju postojbinu, u to mjesto u kojem samo tuga paradira. Grad mojih duhova. Grad nezagrnutih uspomena. Grad u kojem još samo može tuga da me dočeka, sa krezubim osmijesima, i da me zagrize svojim bezzubim ustima, kao trulu jabuku. Tamo, gdje me svi znaju, a niko me ne poznaje. 

Uvijek je isti osjećaj. Uvijek mi trebaju dani da se oporavim od izbjeglištva, jer tamo ja to i jesam. Izbjeglica. Neko bez krova, bez ognjišta, bez svojih ljudi, potpuni stranac u tuđem gradu koji je samo nekad, u snovima djetinjstva bio moj. I pamtiću ga kao takvog, prije nego su duhovi zagospodarili. 

Uvijek je isto. Uvijek je taj isti osjećaj kao da sam došla tu da narušim tuđi mir a ne svoj da nađem.  I ti trapavi zagrljaji, i nasilni osmijesi, i teret obaveze koju nosim sa sobom. I uvijek osjećaj krivice jer sam tu, jer remetim njihov teško stečeni mir sopstvenim nemirom. Pune ulice poznanika. Ljudi koje sam nekad poznavala, a kojima danas znam samo ime. Učitivo klimanje glavom. 
"Ćao, kako si?"
"Dobro sam. Ti?"
"Evo..."
Izvježbane fraze i klimanje glavom, nedovršeni dijalozi i ubrzan korak. 

Ništa nije isto. Mojih ljudi nema, ni ljubavi starih, ni mene nema odavno. Nemam ja šta tu među živima da tražim. 

Zađem na mjesta gdje mrtvi čekaju bezvremenski, a živi kao da tu traže izgovor da bi zaplakali, ovi prvi nepoljubljeni, ovi drugi nazubljeni. Parcela ta i ta, red taj i taj. Korak jedan i noge klecaju. Jecaj izbija i neisplakana tuga se otima poput aždaje. Sjedim tu i puštam da budem svoja, da budem ja koja sam nekad bila tu, pod tim nebom. Ništa moje tu više nema. Znam, nije to najveća tuga koju imam. Znam, nije to najteži gubitak koji sam osjetila. Gubila sam i teže, i važnije, ali njemu uvijek bar mogu da dođem. Ispričam mu sve, zaboli posred grudi, jer još nikako ne mogu da naviknem na taj hladni kamen. To je još jedino moje. Pomilujem hladni mermer, zagrnem bjelinu na sebe i odem, olakšana za brdo tuge, i osakaćena za komad srca. Na tren se sjetim djetinjstva i uprkos svemu, uzdahnem za srećom koja je prozujala pored nas. 

Odem, vratim se među mrtve koji nisu ni svjesni života, i opet taj osjećaj kao kad stranca upoznaš i sretneš, pa ne znaš ni šta da kažeš, dal da ga zagrliš, ili samo učlitivo pružiš ruku. Nije to više moje mjesto, moje utočište. Bojim se da ga nemam više. To je sad samo mjesto u koje svraćam da se rastužim, da pod jastuk stavim nostalgiju, a znam, taj grad još samo tuge za mene ima. Odavno je to prestala biti plodna zemlja za sreću. Bar ovu moju. 

Vratila sam se kući. Ovoj mojoj za koju znam. Toplom krznu, i oštrim  kandžama koje miluju. Prozoru ispred kog pišem. Onom nečem mom pa makar to bio i samo vazduh koji me noću pokriva. Ovde bar imam sebe. Ovde bar ne miriše na tugu. 

Tuesday, August 29, 2017

Oprezno s tom violinom ona cezne za tisinom

Ćutim. Zaliju me tišine kao prastaru grobnicu da zadržim muk u sebi. Da zadržim oluju i more. Da zadržim sebe,ovakvu, novorođenu. Ovakvu kakva sam se i sopstvene kaljuge izdigla. Da zadržim ovo malo srca što je ostalo da kuca u grudima nakon svega. Zaćute usne, i smrzne mi krv. Ćutim i zavijem se u sebe. Zadrhtim kad se pogledam u ogledalo jer sve što vidim je strah. 

Oduvijek sam bila takva, rođena uplašena od svijeta, sakrivena u imaginarije knjiga, odvučena u svijet snova, nemoćna da se prilagodim sadašnjosti. Nije da nisam pokušala. Sadašnjost me grizla, mučila, i bila gora nego tamničar. Pokušala sam, jašta. Godinama silovala sopstveno biće u gromoroznim pokušajima da se uklopim, da se prilagodim, da budem sivilo, da budem kao svi ostali obični ljudi, pokušala i da lažem, i da volim, i da varam, i da plačem, sve sam probala.  Nikad nije išlo. 

Ovaj svijet, zatrovan stvarima i osakaćen u emocijama, i ja zatrovana srcem, i uskraćena za ljubav, nismo nikad umjeli da funkcionišemo zajedno u isto vrijeme. Meni su uvijek ostajale knjige, i snovi, a njima... Oni su svi kidali dio mene, i nosili sa sobom poput zimnice da im se nađe u teškim vremenima. 

I danas, toliko godina kasnije, kad više ni sebi nisam imala šta da dam, danas se otklapam od svijeta, i okrećem mu leđa. Jer ovaj svijet nikad nije bio za mene. Za mene su snovi, i more, i šuma, koliba jedna, skrivena, izolovana. Mjesto gdje mogu da ćutim, da se raspadnem, da budem ovo što znam da jesam. I ne fale mi ljudi. Nipošto. Ne fali mi civilizacija. I srce mi je čak počelo da kuca. 

I nije da ne znam za smijeh. I zore. I znam i za ljubav, i za bol. Znam teorijski i snovi kako mi zvuče. Al uplaši me gomila svitaca, i nježnost, i planovi prostrti pred moje noge poput kakvog iskopanog blaga iz egipatske zaboravljene grobnice. Uplaši me sjaj i milion zvijezda koje se zapale u srcu jer ta buktinja može da sagori sve što sam ikad bila. Jer nisam sigurna da znam biti išta drugo do ovo biće koje sam stvorila. Nisam sigurna da znam postojati u svijetu koji je drugačiji od ovog mog koji sam naselila njuškicama i knjigama. Nisam sigurna da znam ko mogu biti. I plaši me saznanje da na drugoj strani kreveta zakuca neko novo srce, koje nije moje raštrkano po ćoškovima. Ne plaši me budućnost, nikako, ni planovi, ni vukovi. Plaši me osakaćenost sopstvenog univerzuma, sve ono što nisam nikad imala, jer sam uporno pokušavala da se uklopim u pogrešnu stranu svijeta.

I zato zaćutim. Upletem se u sopstveno granje i pokušavam da predahnem, da udahnem. Pokušavam da vjerujem. Zaćutim i sklonim se u sebe dok oluja ne prođe. Treba naučiti ne biti sam. 

Friday, August 25, 2017

Kada sklopim oči, nebom promiču lica

Znaš li da postoje ljudi koji su me okrnjili svojom sebičnošću, koji su me razgrabili za sebe u nekim noćima razgovora, i od mene izmamili životne tajne kao da su mi krv samu ispili. Postojali su ti ljudi žedni i gladni i pokušali prokopati tajne tunele do ispod kože. Možda se i naseliti, ko zna. Šatore neke podići, napraviti čergu od svojih propalih emocija. 

Nikad nisam saznala zašto su odustajali od prijateljstva koje su željeli, koje su tako upotno tražli kao da prose mrvice hljeba od mene izmrvljene. Nikad nisam saznala gdje su nestale one priče, i oni razgovori, i one polutajne kojima sam svijetlila u njihovim mrakovima, i kad nisu imali kuda, i kad nisu znali kako. Ne znam gdje su nestala rukovanja i svi ti prosuti znakovi pitanja koji su se rojili u njihovim glavama. Ali jesu nestali. 

Da li su nailazili na minirana polja pod mojom kožom, ili neke zidove koji su odzvanjali gore nego limeni tanjir bačen niz stepenice. Ne znam na kakve su demoni nailazili, ali gotovo svi koje sam srela su tako lako odustajali od mene, možda čak i previše lako, posle samo jedne propijene zore u kojoj smo bili prijatelji. Mnoga prijateljstva i ne treba da traju više od toga. Mnogi ljudi ne smiju ni pomisiti na samo jedan gutljaj noći sa mnom. 

Možda je do moje krvi. Možda su podočnjaci krivi, jer nosim ih svakog dana, ne trudim se da ih sakrijem. Možda su osmijesi nazubljeni, i možda se zaista samo prepadnu od alagajske moći koja naprosto zna isijati iz mene kao zrak sunca kad pobjegne. Ne znam šta je to pa uplaši ljude, ali od mene je tako lako odustati. To ti dođe kao kad znaš da je nešto loše po tvoje zdravlje i kažeš samo "neću više". Odšetaš sporim korakom, ne okreneš se. 

Znaš li koliko je to ljudi uradilo do sad? Koliko im je bilo lako da kažu da sam ja to što je škodljivo, po srce najviše. Možda su pokušavali sebe da zaštite ne misleći kakav nered ostavljaju meni da čistim posle njih. Možda su pokušavali da to učine bezbolno, ali nikad nije. Uvijek te okrzne parče ma koliko imun na bol bio. I navikla sam. Ne pitam za razloge i ne začudim se kad ih jednostavno više nema. Nisu to ni bila prijateljstva za trajati. 

Navikla sam jer i važniji ljudi su odustajali, zašto ne bi i ti prolaznici, prosjaci za parče neba. Treba nekom tako malo pažnje da mu pružiš, malo da mu vratiš života u vene, i nema veze ako to mene ostavi uskraćenom za neku ruševinu ili procjep u venama. Nema veze, jer ja ću sebe zaliječiti ljubavlju, a oni će uvijek ostati tako osakaćeni, zavisni od tuđeg neba. Neka ih. Kad svoje nemaju. 

Ima tako ljudi koji te sakupe, dio po dio, kao da si granatom raznešen, od lego kockica sastavljen. I ti im budeš najdraža slagalica pred spavanje. Ima ih, sklope te a i ne osjetiš. Sretneš ih nehajno, ne traže ništa od tebe, a vrate te. I možda nekad, jednom, opet budem ličila na sebe. 

Monday, August 21, 2017

Hej budi jaka ti najlakše je plakati...

Možda je pomračenje sunca krivo. Horoskop, ili neki drugi položaj planeta, ili možda položaj srca u odnosu na ove dronjave ostatke duše. Možda je zaista vrijeme za promjene. Možda je zaista vrijeme za ljeto i sunce. Možda se univerzum izvrnuo naopako, napravio neki salto pa premetio ravnotežu mojih nadanja. Možda je... Ma dođavola i sa tim "Možda". 

Grize me danima neki osjećaj u stomaku i ne umijem da objasnim odakle potiče jeza i odakle potičem ja. Ne umijem da objasnim zašto mi plešu misli kao pijani prosjaci uz drvene plotove. Ne umijem da objasnim, i voljela bih da je ovaj otisak zuba na mojoj kičmi nešto potpuno pogrešno. Možda samo san. Možda samo nešto što mi se prividilo u snovima. Možda samo neki glupi osjećaj. Možda je... Ma dođavola sa možda, zar nisam već rekla. 

Znaš, ja imam svoj svijet u koji sam se lijepo sakrila od ostatka civilizacije. I lijepo mi je u njemu. Lijepo mi je biti otkačena kad poželim, i lijepo mi je prepustiti se sebi i zagrliti se i utonuti u mrak. Lijepo mi je znati da imam onaj jedan broj koji mogu uvijek da pozovem i taj neki dom kom uvijek mogu da se vratim. Plaše me aveti koje su se izdigle i koje mi prijete, koje me na silu tjeraju da brinem - jer šta ako taj jedan dom, kakav god da je bio, šta ako se jednom rasturi, šta ako prestane da postoji. Kome ću se vratiti? Koga ću moći pozvati? Kome ću moći prosuti ove neparne klikere mojjih suza, i rastresti dušu poput vrane kose na vjetru sjevernom? Ko će popuniti tu prazninu ako se taj moj dom od marcipana bar i malo nakrnji? 

Želim vjerovati da neće biti tako, želim vjerovati da je ta moja tvrđavica prepuna dječijeg maštanja nesavladiva, želim vjerovati da su moje ruske bajke koje su me trovale kad sam bila mala, da se njihova čarolija rasula i zidovima i podovima i da joj ne može biti ništa. Jer nisam još spremna na to. Jer ne želim da me ovaj osjećaj proganja kao da sam obula pogrešne cipele za maturu. Ne želim da me grize ovo što osjećam i da sutra pogledam sebe u ogledalo i kažem sebi ono što sam drugima toliko puta "Ja sam uvijek u pravu". Ovo je jedini put kad ne želim biti u pravu. Plaši me ta moja sposobnost da prepoznam istinu, da osjetim nevolju, da osjetim ljude i što je još gore - plaši me ova jeza koja mi paradira kičmom kao da je ratno stanje. 

Možda je do pomračenja sunca. Tako jako želim vjerovati da je sunce krivo za ove horde slutnji koje su mi naselile dušu. Nisam ja spremna na to da budem u pravu. Nisam, nije još moje vrijeme, još je previše rano razmišljati o pakovanju kutija i zatvaranju vrata, i još je rano misliti o kandžama kako grabe iz dubine. 
Još sam ono isto dijete zarobljeno u šatoru ispod trpezarijskog stola sa knjigom u ruci. 
Da li ikad preživiš oluje koje mi slute na rušenje? 
Da li ikad preživiš snove koji se otrgnu poput papirnog zmaja na vjetru? 
Da li ikad posle toga možeš biti svoj? 
Kako preživiš kad sebe izgubiš? Nije da nisam, ali možda... 
Dođavola! 
Ovo jednostavno nije taj dan!

Thursday, August 17, 2017

Jutro me zatice opet u smisljanju bekstva cim malo usporim stignu me davna prokletstva

I ponovo neki rat. 
I ponovo neke bitke, i zastave, i proračuni, nacrti i geometrija srca. 
Ponovo neke aždaje i ponovo pružene ruke. 
Mjesec iznad glave, i trnje ispod stopala. 
Ponovo smijeh, i strah koji zvuči kao radost. 
Izgubljeni ljudi i pronađeni koraci. 
Ponovo sve neki vrtlozi i nigdje riječi da pronađem, da predahnem, da samo oči na trenutak sklopim, da se sa sobom od prije pozdravim, da se u dušu precrklu poljubim, i na dno položim. 
Stojim ispred svojih snova, i preplašeno gledam u njih, i preplašeno trepćem i grabim vazduh bez mogućnosti da udahnem, pa se noću zagrcnem, kad konačno sklopim oči, bez snova. 
Ne drhte mi ruke, i nije me strah drugog dlana. 
Zagrljena sam, i možda se zrak sunca izgubio pod mojim nogama, ali ni njega me nije strah. 
Navikla i previkla na svoje dane, i mir koji sam s toliko muke izgradila, uplašeno trepćem i zaćutim. 
Zaćutim u minuti u kojoj mi srce preskoči kad čuje da još neko srce kuca tu pored. 
Zaćutim i progutam strah. 
Ne plašim se pokušati živjeti. 
Ne plašim se ni voljeti. 
Oči me plaše. 
Mrak me plaši. 
Mrak koji nestaje i blijedi, i plašim se hoću li poput drevne legende na suncu izgoreti, svikla na tamu i noć i zvijezde. 
Hoću li znati zagrliti sunce, hoću li umjeti disati bez ovog grcaja, jer još u meni čuči ona bol. 
Jer ja sam svoje srce za večeru servirala, i svojom krvlju neko ime ispisala na mariginama kože, i ušila sam je tako dobro da više nikad ne izgovorim molitvu u predvečerje. 
Zaćutim ponekad. 
Uhvati me nedostajanje i zarije zube u krvave prste, i oduzme mi riječi. 
I zaćutim. 
Zaćutim jer mi zvijezde zapnu u grlu, zadave me. 
Trnje me počne golicati, i sve moje mi bude tužno. 
Zaćutim i zagrlim uzdah, i prekrijem se kožom, zaronim u sebe, i ne znam put za nazad. 
I uplaše me oči. 
Uplaši me sutra. 
Jer još uvijek nisam za sutra stasala. 
Još uvijek mi je danas dovoljno. 
Još uvijek me juče prati. 
Ustanem sa pločnika i okrenem se ka suncu. 
Ćutim dugo i gledam u zrake. 
Ćutim i pružim ruke. 
Još jedna zora u kojoj se nisam slomila. 


Friday, August 4, 2017

Nije to tamo neki stručak zumbula...

Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen. 
Trnje neko niklo, niotkud posađeno. Eto tako, vrijeme ga donijelo. 
Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila. 
I mislili ljudi od cvijeta korov, pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti. 
Mislili trnje a ono ruke bile. Probali iščupati ga iz suve zemlje. 
Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta. Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile, al kroz koju godinu cvijet opet nikne, svaki put za srce veći. 
Umislio cvijet da je srce, povjerovao ljudima, povjerovao svojima. 
To ti je kao priča o ružnom pačetu, samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.
To ti je kao kad gledaš zvijezde i misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su. 
Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili. 
Osušila se zemlja, zapeklo srce kao katranom zaliveno. Mali neparni cvijet. 
Brali su ga, mislili od jednog će dva nići, mislili možda buket napraviti, vijenac za neku tršavu glavu. 
Ali nije to bio maslačak. 
Nije to bio cvijet za lastavice, one iste koju su iznad prozora svile gnijezdo. Nije to bio ničiji par. 
Nosili su ga i na groblje, mislili ljudi tamo će mu biti ljepše, usamljenom među samima, među neniklim dušama, među hladnim zvijezdama. 
A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo. 
I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao. Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka. 
Dok jednog dana nije umro. 
Nije nikad vjerovao da može biti parna latica nekog buketa na vjenčanju. 
Znaš, sa njim su umrli i snovi. Sa njim i srce se u prah pretvorilo. 
I ja sam s njim u beskraj otišla. 

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli tumarajući od šatora do šatora, od pustinje do kamenoloma, koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili, nama nikako nije teško da budemo sami. 
Mi jedino takvi i umijemo biti. 
Izgubljeni u besmislu, zatvoreni u svoju kristalnu kuglu, jedini svitac na noćnom nebu. 
Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji. 
Ponekad se pitam hoću li ikad ponovo oživjeti do života, ne ovo kao sad. 
Hoću li znati da pružim ruku i da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame. 
Ponekad pomislim hoću li ikad više biti samo obični cvijet, bez boje, bez imena, bez odredišta, hoću li znati da pripadam ikom osim sebi, hoću li znati koračati uporedo sa nekim kome neće smetati moje trnje, i ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde. 
Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu, da predahnem, da se odmorim. 
Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem, ako me snaga napusti. 
Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo, i biti ništa onim koji su od mene sve tražili, i probala sam biti predstava, i cirkus, al jedino dramu sam umjela da odigram, jedino sam na suzama umjela plesati, i danas, kad sam posle svoje smrti prodisala, moram da crtam suze, da osmijehe lijepim preko trepavica. 
Ne znam hoću li znati biti množina, hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena još od prije rođenja. 
Ne znam, i plašim se saznati. 
Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer... 
Šta ako noć još nije prošla?

Saturday, July 29, 2017

Iz oluje ona će ustati, vatrom krštena i ognjem okupana...

Znaš, to je srce. Nije neka limena kanta koju ti možeš da popraviš. Nije to da je malo zarđalo po ivicama, i sa par poljubaca sve riješiš. Ne ide tako. 
To je srce, a ne neki sat na navijanje kojem je stardao mehanizam i ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš. Ne može. 
Nismo mi od istih legura krojeni, krv je moja korozija tijela. U meni čuče neke boli, samurajski mačevi isukani, svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam. 
Hodam onako kako znam, kako osjećam. I ptica leti na svoj način, ne možeš je naučiti da pleše. 
Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o glavu. 

Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila, nije me život zarobio tu i nisu mi vještice bile zavidne. 
Niko me nije osudio na samicu, ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola kovane. 
Ti, takvi poput tebe, što nisu ni omirisali isparenje očaja i koji nisu nikad ni prišli blizu pakla, ne možeš ti znati ko sam. Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u glavoj ulozi. 
Ja nisam za snove. 
Ja sam za let. 
Za nebo. Ne umijem da gazim po pločicama i mjerim sastojke za tvoje savršene kumove, i ne želim da sama mijenjam pelene i ne, nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog ko nije gorio i svoj pepeo po vodi rasuo. 
Ne znam kako bi ti, satkan od kapi vode, mogao mene uviti u kukuljicu gusjenice, i čekati da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao.  A ja sam sve osim nje. 

Iz mene oluje vrište, i krv mi ključa umjeso katrana, i kosa mi gori i kosti se rasipaju od ludila... Cijela jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš. 
Otrovaće te moje usne, udaviće te moja žeđ. 
Kako da zaspim pored nekog ko i ne zna da sam na drugoj strani kreveta, da sam brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila, dok si ti mirno snovima predao svoje bajke. 
Kako da zaspim pored nekog ko nikad nije spavao u olujama, i ko nije u oči smjestio gromove, i ko nije bar jednom bio najviše sam. 
Ja ne umijem ni pored sebe zaspati. Ni u svoje se ruke ne znam uviti a kako bih u tvoj polovičan zagrljaj. Ne možeš vrane konje tek tako u miševe pretvoriti, nije ti ovo bajka o Pepeljuzi. 

Znaš, ja sam svoje srce na rukama držala. U dlanu mi je kucalo. 
Ja sam ga svojim suzama utopila, i zato danas suza nemam. 
U so sam ga sahranila i ja sam tamo umrla. 
Kad sam ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena, znala sam da je život vrijedan življenja samo ako si lud, i ako znaš u kom pravcu jednorozi odlaze. I treba da piješ vino, da ti zatruje krv. I treba da pustiš da ti srce možda ponovo izraste. 
A ti, ti nikad nisi ni svoju krv liznuo, i ne možeš znati kako cvile napušteni psi, i kako plaču djeca u sirotištu. Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele jer ti nisi nikad letio. 
Ti samo želiš biti voda. 
A ja sam za oluje rođena. 

Friday, July 21, 2017

I onda potonem u dubine sebe, i ne umijem izroniti...do jutra


Vidiš ima tako neka rupa u grudima kroz koju sam se naučila provlačiti svaki put kad mi zatreba mir.
Pećina neka unutar mene. 
Zaronim u nju, u tišinu i tamu, ne ustajem iz kreveta osim kad moram, ne oblačim se osim kad moram, i ne radim ništa. 
Samo postojim. 
Dišem na svaki treći otkuaj srca. 
Zaustavljam satove koje ne nosim, i maštam bajke koje ne vidim. 
Ispružim prazan dlan ruke, i ponekad mi izgleda kao da nikad neće postojati onaj drugi, veći, snažniji u koji se mogu moji prsti uklopiti poput oduvijek namijenjenog dijela života. 
I vratim ruku ispod glave, pridržavam snove da ne posipadaju, da se na razaspu, jer kako ih skupiti posle, ponovo naslagati u gomile i zatvoriti pećinu. 
Sa snovima bi ispali i otrgnuti komadi mene koje slažem uredno kao iscijepana pisma. 
Ako se ja raspem, ne bih se više mogla skupiti i sklopiti u cjelinu, i onda bi namjesto nosa došlo srce, namjesto očiju ruke i ne bih umjela više odrediti zašto mi treba toliko dugo da se vratim u stvarnost, među vrstu koja se zove ljudi. 
Nije da mi fale. 
Previše vremena sam provela među njima da bi mi ikad više nedostajali. 
Previše je sve jednostavno, i jeftino, previše je sve samo sex, a premalo ljubav. 
Previše je sve samo fizičko a niko dušu da dotakne ko plašljivo mače. 
Kao da će svakog trena srce da im proždere ako samo i pomisle na riječ ljubav. 
Previše je ovo surov svijet za mene od perja satkanu. 
Previše sam i ja za ovaj svijet, bojim se, neću se moći uklopiti u rutinu i ostaću svitac zarobljen na obali mora bez ikakve nade da se vratim u jato i otkrijem svoje sazvežđe. 
Prviše je svega a premalo snova, i osmijeha. 
Premalo je dječijih maštanja a previše ekrana da smo ogledalo zaboravili i sad kad se sretnem pogledam, i vidim te bore smijalice oko očiju, kojih nema ni na jednoj fotografiji. 
Ispeglani osmijesi, i čista koža, konture i rumenila, i sve to samo da se zamaskira prava tvorevina ljudska, da se srce ne vidi i da se ne bi vidjele one bijele vlasi koje su nikle jer si noćima vrišteći ustajao iz kreveta i košmara da se bojiš i zaspati pored nekog. 
Toliko me moja pećina utopila u sebe da sam i sama mrak postala, nesposobna da budem bilo šta drugo osim led, kamen, i kap rose na ivici usana. 
I preplaše me svjetla radoznalih ljudi koji zalutaju jer su negdje vidjeli moje fotografije iz nekog njima nepozatog ugla, i koji su pronašli negdje moje stihove ispisane i umjesto šavova korišćene da se zakrpi neko slomljeno srce. 
Previše me ima za ovaj sumanuti svjet koji samo otima i ujeda, i grabi, gazi preko svitaca i uništava maslačke. 
A ja se u čičak zaljubim, i meni je sasvim dobro kad mi neko izrecituje pjesmu, i ubaci leptira u moju tamu. 
I prije nego leptir sleti na moj dlan, pojede ga prva neman koju sam postavila kao stražu. 
Nažalost, zvijeri se hrane mrakom, i čak ni moje suve zenice ne umiju da ih pripitome jer, nisam sigurna da ću ikad više umjeti da budem dio tehnološki naprednog svijeta koji sve osim srca ima. Meni su važne noći, i vino, i snovi, i šaputanja, i ponekad neka divlja zora, a svijet i dalje brine o punim ormarima i klubovima, ne mareći za ljušturu u grudima. 
Ne mogu. meni je moja pećina sasvim lijepo sklonište. 
Otvorena za onog koji se ne bude plašio mraka.

Wednesday, July 12, 2017

Sve moje krvave bajke vodile su divljoj zemlji

Čekaj malo da do daha dođem. Da se osvrnem oko sebe, i krug oko noći da napravim. Da provjerim da nisam možda u Zemlju Čuda upala, u neku od mojih knjiga sa police zalutala a da nisam primjetila. Samo malo da sa trepavica sklonim inje i sa srca da otresem prašinu. Složila sam ga, znaš. Spakovala u fioku, lijepo i uredno, kao košulju za posebne prilike. Malo lavande da ga ne pojedu moljci. Malo soli da se održi ukus. Poljubila ga i zatvorila. Neka ga, može mi nekad koristiti, kad dođu drugačiji ljudi, i možda oni koji su čuli za ljubav.

Vidiš, ja pišem o ljubavi, pišem o životu, pišem o snovima od marmelade i o borbama, ratovima, krvi i kostima. Pišem ono što sam osjetila, i što sam vidjela, i o svim svojim smrtima pišem. O onome što sam naučila i o materijalima s kojima se najbolje možeš zalijepiti i skrojiti sebe ponovo u neku cjelinu koja samo na škrbuljke liči, al zna i dalje voljeti. Nisam uvijek znala puteve, nekad sam i kroz šume hodala bosa. Nekad sam i pored puta spavala. Ne vezuj moje krvave pjesme samo za muškarce koje sam birala. Ima toliko drugačijih smrti, i toliko drugačijih ostavljanja.

Jeste, krvare moji stihovi umjesto mene, i ne možeš razumjeti ako i sam nisi bio ostavljen pored puta kao pas bez repa, odbačen od strane svih koji nemaju nikakve veze sa romantičnom stranom svijeta. Ne možeš da znaš jer nisi nikad morao da sebe ostaviš na kraju kolone i da prvo svojim mesom nahraniš one gladne tvog srca, pijane od tvog bola, da ih napojiš svojim suzama tako da tebi ništa ne ostane. Samo so. Gadna, otvrdla, skorela so koja je od kože mi napravila ratište, i uklesala mi bore oko očiju. Peče gore nego hiljadu gelera iz svih drugih ratova. Nema to veze sa onim neizgovorenim Volim te, sa fantazijama i perverzijama. Ne lome se uvijek sva koplja na leđima. Neka ostanu zauvijek zarivena u srce.

Čekaj malo, da vidim ove zidove oko sebe, da pokušam bar jedan kamen izvući kako bi me to tvoje nebo bolje pogledalo. Ti misliš da su me muškarci slomili, da su mi srce ukrali pogrešnim snovima, a ja sam ih birala. Ja sam ih mojim zvala. Oni samo nisu znali pripadati i to je u redu. Nemam ja problem sa tom takvom vrstom ljubavi. Ne možeš ti znati zašto su moji stihovi puni vriskova u tami, i zašto u mi leđa izgrebana, i zašto sam se vratila mojim bedemima i kaktus pod srce stavila. Ja zato ćutim, i zato gutam kamenje ponekad. Zato ponekad uzdišem, i svijem se u svoj svijet. U svoju sigurnost. Jer ne znam za drugo.

Srećna sam. Danas jesam. Posle svih loših godina, posle svih ugriza i otrgnutog mesa, i kostiju koje sam skupljala pa uklapala, danas sam to što vidiš. To što čuješ. To što zapakujem u redove i napravim tekst koji te po srcu zagolica i oči ošamuti da trepavice zaplešu svoj ples. Danas sam slobodna i konačno onakva kakva sam trebala biti kad su me na ovaj svijet izvukli iz krvi. Danas sam sve svoje oprostila i tuđe šamare u priče pred spavanje pretvorila. Danas znam, vrijedilo je biti slomljen jer znam iz kamena izvući smijeh, i iz pustinje suzu za snove. Još samo zidove da srušim opet. I ne, nema to nikakve veze sa poljupcem u čelo pred spavanje.


Wednesday, July 5, 2017

"Prohujalo s vihorom", Margaret Mičel

Sutra je novi dan!

Sklopila sam korice knjiga sinoć pred ponoć, i nasmijala se sebi. Protegla sam se u krevetu, prevrnula se na leđa i rekla glasno "Kakva knjiga". 

Odgledati film "Prohujalo s vihorom" a ne pročitati knjigu danas mi je nezamislivo. 
To je kao da srce razdvojiš od tijela. Vidjeti i doživjeti su potpuno različite stvari. 

Postoje stvari koje u životu moraš bar jednom uraditi, a među njima je deifnitivno gledanje filma, ali sad, nakon 1000 stranica knjige... 

Gledati Skarlet i Reta na ekranu, i čitati o njihovim emocijama, i mislima, i drhtajima, čežnjama i strahovima - potpuno drugačiji doživljaj. Jer oni su simbol ljubavi koja uništava, koja razara i tijelo i srce i dušu. Rijetki mogu da potpuno osjete lik male razmažene bogatašice, njenu čežnju za slobodom, i želju za koketerijama, njenu taštinu i ego. Samo onaj ko je bio gladan poput nje i uplašen poput nje može da razumije njenu borbu i snagu dok kao ranjena vučica se bori za svoju zemlju, za svoju sigurnost. Da, mnogi će reći da je u stvari ona samo razmažena i da joj jedino stalo do novca, ali kad pročitaš knjigu shvatiš da smo sve mi žene po malo Skarlet, i da su rijetke velike kao Melani. 

Filmu se uvijek rado vraćam, uvijek mi je nov i zanimljiv, i jedan od najboljih ikada. Ali sad, posle knjige dobio je potpuno drugu dimenziju. Voljeti ženu kao Skarlet, jaku i nezavisnu, drsku i sebičnu, spremnu na sve da zaštiti ono najvažnije u životu, spremnu na sve zarad budućnosti, herojski je podvig. Ret mi je oduvijek bio fascinantan, a posebno sad, kad sam pročitala koliko je duboka bila njegova ljubav prema maloj razmaženoj djevojčici koja, čini mi se, nikad nije potpuno odrasla. Prema ženi koju je želio više nego ijednu drugu i koju je čekao duže nego ijednu drugu. Da li naši muškarci naju tako razarajuće da vole...

Koliko puta u životu ti se desilo da si sve ljude koje imaš u životu olako shvatao, da ti je bilo svejedno da li su prisutni u tvom životu misleći da uvijek postoji sutra, da će i sutra biti tu. Koliko samo porordicu uzimamo zdravo za gotovo, provodimo sate i sate radeći i propuštajući trenutke, sve dok na kraju, imajući i kuću i zavjese i tepihe, ne shvatimo da smo izgubili ono najvažnije - sebe i ljude koje smo voljeli. Sutra nekad ne postoji. 

Nesvjesna svoje ljubavi prema Retu, i zaluđena idealom koji je stvorila o Ešliju, Skarlet je idealan primjer i odraz svake od nas. Nemojte mi glumiti sad kako nikad niste bile bespovratno zaljubeljene u neki izgubljen slučaj jer ste vi od njega napravile antičkog ratnika. Jeste. I ja sam. Sve smo. A kad prođe ta zaljubljenost i kad sagledamo ljude bez pinki naočara, sve što vidimo je u stvari ljuštura od čovjeka zbog kojeg smo propustili, sigurna sam, mnoge prave i divne ljubavi. Jer sve su ljubavi prave iako mnoge od njih nisu naše. 

Još jedna stvar. Nikad nemoj da zaboraviš da se sve u životu mijenja, da sve prolazi, da moraš da budeš otvoren za sve nove avanture. Ne vrijedi grčevito se držati prošlosti, ne vrijedi razmišljati o njoj, vrijeme je poput rijeke koja se nikad ne zaustavlja. Ljudi se jako teško prilagođavaju promjenama, plaše se drugačijeg i to je u redu. U redu je biti uplašen, i snažan, i slab, i zaljubljen, i biti željan igre, i mladosti, i ljubavi. Zato mi je Skarlet još draža. Njena sposobnost prilagođavanja, njeno rušenje predrasuda i ravnodušnost na ono "šta će drugi reći" samo još jače me vezala za nju. Jer drugi će uvijek pričati. Njena hrabrost da u to vrijeme bude drugačija... Ljudi sve praštaju osim uspjeha, osim raznolikosti, osim ljubavi. 

Rušenje cijele jedne civilizacije mi je možda i najtužniji dio knjige. Priča o ratu, o uništavanju života, o rušenju mladosti, ne razmišljajući o posledicama, priča o bogaćenju zahvaljujući ratovima, samo podsjeća na ove naše trusne zemlje i na uništenje cijele jedne ere. Ostala su sjećanja, ostali su ljudi koji se i dalje grčevito drže za ta prošla vremena, stežuži i grabeći uspomene na njedra. A treba pustiti. Treba se okrenuti budućnosti. Uvijek se treba okrenuti ka novom danu. Ne moraš zaboraviti, i ne možeš, ali možeš pustiti. Možeš živjeti. I voli. Zaljubi se i voli dok nije kasno. Dok ne izgoriš živ. Dok te ne zakopaju. Posle već neće biti važno. 

Monday, July 3, 2017

Kako najlakše izgubiti prijatelja?

Otrovala sam moje dvije mačke. Nisam namjerno, dabome. Desilo se. Toksično trovanje nervnog sistema. Ne moram ti reći koliko je zaboljela greška koju sam napravila, i kako sam ih cijelu noć privijala na srce, i pokušavala da ih umirim šapatima, i poljupcima i zagrljajima. Vet je učinio svoje, a vjerujem da je i moja ljubav prema njima uradila još više. Danas su već van opasnosti, i bez posledica. 

Zbog čega pominjem ovo? 
Jer sam shvatila mnoge stvari kroz ovo iskustvo. Znaš, nije poenta samo imati kućnog ljubimca. To je ogromna odgovornost. Bukvalno, nečiji život zavisi od tebe. Ja se vezujem. Uvijek i svaki put. Za životinju, i za čovjeka jednako. Za prijatelja. I spremna sam uvijek učiniti više, pa makar se to kosilo sa svim mojim obavezama. Jer ja bih pojurila da budem ruka pomoći, bez obzira na sve. I jurila sam. Kad god je trebalo. I kad nije. 

Znaš li koliko je teško gledati svoju ljubimicu kako se bori za život, a ti si skoro pa nemoćan, jer koji god broj telefona okreneš i pomeneš životinju, osjetiš prevrtanje očiju, i izgovor. Jednostavno ga osjetiš. Svjesna sam da mnogi od mojih prijatelja i poznanika, i dušebrižnika, imaju predrasude o tome što u svojim tridesetim imam dvije mačke a ne dva djeteta i muža koji će imati bar dvije ljubimice (čitaj - ljubavnice). Znam da ne odobravaju moj način života sa mačkama, i knjigama, i večernjim šetnjama, i pogledom prikovanim za mjesec. Ja i ne tražim odobravanje. 

Nikad ne tražim usluge, ni pomoć. I to me čini jednom princezom iz bajke manje u ovom svijetu gdje se muževnost iskazuje kroz obim bicepsa, a ne snagu zagrljaja. Ako već moram da slomim ponos i pozovem nekog i kažem da mi treba usluga, znam unaprijed svaki servirani izgovor. Jer jeste izgovor. Jer kad te prijatelj treba ti odložiš i ručak, i kafu, i izdah, i pođeš. Pomogneš. Pružiš ruku, rame, nogu, štap...Bilo šta. Prijatelj je u nevolji. Možeš misliti kolika ta nevolja mora biti kad ja zovem za uslugu. Očigledno nisam zvala prave ljude. 

Ne znam, meni moja izolovanost od ovih zveri zvuči sasvim opravdana. Sasvim prigodna mom nježnom i drhtavom srcu satkanom od emocija. Možda ja vjerujem u ideale, možda i dalje živim napola izvučena iz neke bajke. Možda vjerujem da je svijet bolji nego što zaista jeste. Mene su mačke naučile da je ljubav blesava, i kudrava, i mekana, i da se radost iskazuje prevrtanjem na leđa i blagim ugrizom za nos, da je ljubav buđenje u neki sat tokom noći radi samo jednog poljupca. Naučile su me da je nekad sasvim dovoljno sklupčati se uz svoje ljudsko biće, dok svijet svakim trenom sve više ide stranputicom. Ja ne umijem drugačije. Ne umijem da se odreknem tog dijela sebe. Mozda nikad necu umjeti. 

Sigurna sam da negdje u ovoj zabiti svemira postoji neko kome mačka nije simbol usamljenosti, i kome prijateljstvo nije kaput koji okačiš kad ti ne treba. Sigurna sam da taj neko zna kako se voli, i kako se pripada. I kad ga sretnem, možda neću umjeti da mu kažem da su me moje mačke naučile kako se ljubav iz srca pretače kroz ruke, i ako vjeruješ, svedočićeš čudima. Ja imam već dva, živa i skakutava. 

Friday, June 23, 2017

Svi vaši hipnotisani strahovi i do vraga s njima

Ovih dana sam potonula u čitanje blogova o putovanjima, o tim divnim hrabrim ljudima koji se usuđuju ići dalje "od svoje livade", širiti svoje vidike, upoznavati ljude na najčudniji način i pitam se - zašto roditelji nas većine pokušavaju cijeli život da nas sačuvaju u kavezu od svojih strahova? 
Moja krila me svrbe cijeli život, otkad znam za sebe želim otići, lutati, razvezati sputane noge na koje su mi nakalemili neke lance i usadili mi "šta ako..." strahove. 
Priznajem, plašim se.
Plašim se napustiti siguran posao i rizikovati i kreirati sopstvene ideje, jer dođavola, ta finansijska sigurnost.
Plašim se kupiti kartu i otići tamo gdje nisam nikad bila, jer "šta ako..."
Plašim se jer imam već 32 godine i trebalo bio da imam muža i djecu, tepih i zavidan broj vanilica iza sebe. 
Plašim se da će mi mladost ostati obogaljena za cijeli svijet.
Plašim se da će mi oči ostati uskraćene za život.
Plašim se da će mi se hrabrost osušiti poput proklijale pšenice i onda će jednog dana od svega ostati samo uzdah.
Plašim se da ne mogu više da se plašim.
Vrišti u meni cijeli jedan let.
Vrište mi krila poput ranjene zveri, vape i mole da ih odvežem, da ih rastresem. 
Ne znam ko je kriv. Ne mogu da okrivim roditelja koji je samo brinuo za moju sigurnost i finansijsku stabilnost. 
Jer okolina je ta koja ti usadi u glavu da moraš da imaš stvari a ne osmijeh i sjećanje. 
Moraš da imaš pun ormar garderobe, jer se prašina ne može sama pokupiti. 
Moraš da imaš tv od kilometar ipo da ljepše vidiš sve te destinacije u milion boja. Ne daj Bože da se usudiš da pođeš da ih doživiš, kidnapovaće te, otrovaće te, uješće te neki komarac i umrijećeš. Kamo sreće.
Pristajem da me pojede i medved samo da nisam ovde, da nisam zarobljena stalno i uvijek, da nisam okovana preživljavanjem i plaćanjem računa.
Dođavola sa računima. 
Plaćeni su. 
Plašila sam se cijeli moj život da ću previše nedostajati roditelju da sam doživjela da sad previše nedostajem sebi. 
Kako vi živite sa tim? Kako vi patite za sobom? 
Ja nemam snage za prašinu u zenicama. Ni za strah. 
Pojeo me, oglodao me do kosti i kad već živim sama moram naučiti da živim sa svijetom. 
Ovo je Balkan. Privatnici koji su preuzeli uloge modernih robovlasnika su nam i krila potkratili. Jesu. 
Kako neko sa Balkana ko radi od šest dana u nedelji, osam sati, plaća stan i račune, kako može da se usudi da putuje, bez godišnjeg odmora, bez slobode koja mu je surovo istrgnuta iz srca. 
Ne znam. Ne znam ni ja kako ću da idem, ali znam da moram. Negdje, nekako, bilo kako. 
Plaši me strah jer su me naučili tako. 
Jer su me hipnotisali riječima "šta ako..."
Priznajem - uplašena rođena. Sa strahom ruku pod ruku u okrutnom Balkanu. Ne daj Bože da se pobuniš i uzjoguniš i otisneš se u svijet bez majčinog blagoslova. Da živiš kao nomad. 
Ovih dana, skupljam svu svoju hrabrost da kažem svima da se nose do vraga i da raširim krila.
Da ustanem sa osmijehom i željom, i pasošem na dohvat ruke. 
Hoću, evo svaki dan obećavam sebi da hoću. 
Da moram da završim obaveze koje sam dužna sebi, da obnovim sebe onako kako nisam umjela ranije, da se izlijepim na mjestima na kojima sam se pohabala, i polupala, i hoću. 
Usudiću se da kročim van svoje kutije. 
Ne pitaj me kako. Još nemam plan. 
Još mi se pomalo od straha tresu koljena. 


Monday, June 12, 2017

Šta ti je potrebno u životu? Jedno veliko Ništa!

Uselili se nemiri. Trnci neki, paradiraju mi kičmom i ne mare za sunce, ljeto, nebo i jagode. Grizu, kao termiti. Čak ni jučerašnje čišćenje stana nije pomoglo da ih izbacim iz zenica. Samo se bol u nogama produbila. Ništa više. Nemiri su ostali, i tražim novi insekticid da ih sve pobijem. 

Danima već razmišljam koliko imam stvari koje su mi nepotrebne, i kako mi servis čaša stoji u komodi jer mi "nešto žao" da ih upotrijebim, lijepe su, slomiće se. I kako imam 10 šolja za čaj, a samo jednu koristim. I čak imam i servis za kafu, divan, crno bijeli, kupljen kad sam upisala studije. Ne pijem kuvanu kafu. Gotovo je nikom i ne pravim, jer ne kupujem šećer. Ni mlijeko. I onda svi uvijek završimo sa nes kafom. Imam i modlu za tortu, koju nikad nemam vremena da napravim. I modlice za mafine, koje neću napraviti jer moj struk to ne bi podnio. Imam i troje patika, od kojih su dvoje za penziju, ali "neka ih, mogu koristiti". Imam i neke visoke štikle, koje ne nosim od studentskih dana, ali "žao mi"... Imam i jelku jer me u napadu emocija i nedostajanja ponijela želja da je kupim. Preko cijele godine paradira u odjeljku ispod francuskog ležaja. Sumnjam da ću je opet okititi jer moje mačke neće dozvoliti njeno postojanje. Isto tako i još neke gluposti, na koje sam zaboravila. Imam četiri šešira, koje obožavam, ali ih ne nosim, jer se negdje izgubila ta želja za modnim frikovima. I par haljina koje nikad nisam obukla. Sigurno i nikad neću. Kupujem uvijek više povrća i voća nego što stignem da pojedem. Pa bacim. I bude mi krivo. Imam desetak vrsta čajeva, i nigdje vremena da ih popijem. Imam 150 naslova knjiga i još uvijek ih kupujem iz opsesivne ljubavi prema njima i dječijom željom da nekad, u poznim godinama imam biblioteku u kući. Imam i kožni mantil, do peta dugačak, i vučem ga sa sobom godinama, i nosila sam ga gotovo nikad; "žao mi" da ga skratim, i napravim kaputić koji ću nositi. Do juče sam imala i štampač, crno bijeli laserski, koji je stajao u stolu, i nije uključen već par godina. Od juče stoji na ormaru. I tako se lista proteže u nedogled. 

Sad kad ovo pročitaš, premećeš li u glavi spisak stvari koje imaš, a koje ti ne trebaju, koje ti troše prostor i novac i energiju i koje samo prebacuješ sa police na policu, iz fioke u fioku? Da li bi se lako odrekao svega toga? Čine li te srećnim sve te stvari koje sakupljaju prašinu u tvom stanu, a onda kažeš da ti nedostaje finansija za ljetovanje, i mrziš sistem i šefa i podne, i noć? Šta pamtiš više - trenutke radosti i smijeha, ili par cipela koje si bacio prije par godina? Šta ti je važnije - da imaš pun ormar garderobe koju nemaš vremena da nosiš, ni prilike, ni volje. ili da možeš obići prijatelja u drugom gradu jer ko je ikad rekao da moraš imati drugu maicu za svaki dan u mjesecu?



Ne znam kako vi, ali meni već odavno nije važno šta imam, i ne marim što je moj krug prijatelja toliko mali i tanak. Ne marim da odem sa knjigom i psom u park, da sama svratim na espresso ili sendvič. Ne marim da sama pođem na trčanje, i nije mi teško da odem na more ili na jezero. Ne posjedujem automobil, jer smatram to bespotrebnim trošenjem novca kad taj isti mogu da preusmjerim na putovanje. Razmisli malo... Jeste, živimo na Balkanu gdje su plate ispod ljudske vrijednosti, i rente za stan su visočije od prosječne penzije, i jeste, sve je korupcija, mit, veze i šund. Ali ako samo napraviš jedan korak unazad, izmakneš se i sagledaš cijelu situaciju iz drugog ugla vidjećeš i sam koliko bespotrebno trošiš novac i vrijeme na gluposti. Jer jesu gluposti. Jer svi ti servisi čaša i zdjelica i tanjira u komodama koje žude za slobodom nsiu radost. Možda ne želiš da priznaš, možda si dovoljno lijen (iako ti je izgovor da si umoran) pa provedeš popodne uz televiziju umjesto u parku ili sa prijateljima, ili sa porodicom. Ne brini, i ja sam sve to bila. 

Ove nedelje planiram da počistim sve ovo gore navedeno. Sve osim knjiga. Njih ne dam. Odavno sam preboljela materijalno, i odavno već mi nije potrebno da imam servis plitkih i dubokih tanjira. Emotivno se vežemo za stvari a udaljavamo se od ljudi. To nije život za mene. Nikad nije ni bio. Kupujemo gomilu jeftinih stvari samo da bi dobili na raznolikosti, i žalimo se da nemamo novca za skupe stvari. 

Ja znam gdje me moji nemiri vode. Šta ćeš ti da uradiš sa svojim životom? 

Sunday, June 11, 2017

Da su žene odlučivale o nekim stvarima, svijet bi izgledao ljepši.

Mi žene, smo mnogo razmažene. Jesmo. I nismo ni svjesne koliko smo srećne. 
Danas, bila sam žena. Ona od prije koju deceniju. Sa krpom u ruci, pajalicom, sredstvima za čišćenje, naoružana voljom za čišćenjem. Dobro, nije da mi je volja, ali nisam znala šta drugo da radim. 
Otkako sam vegan, imam taj nenormalan višak energije. Budim se u sitne sate, naspavana pred zoru, i mučim se da odspavam još koji sat da ne ustajem s pijetlovima. Ja, koja sam mogla da spavam 48h, sad jedva izdržim šest. A s obzirom da je vrijeme posta, nije baš da sam mogla da krenem sa željama u džepovima i otisnem se put mora. Tako, ostale ja i volja u kući, spremne jedna drugu da izludimo. Da prevrnemo kuću naopačke i da vidim šta je ženama zanimljivo da svake nedelje čiste prozore i tresu tepihe koje ja nemam, da peru zavjese koje meni mačke tako divno dekorišu noktima i šta je tako zanimljivo u izmicanju kuhinje i zavlačenja u svaki ćošak stana. Sve sam završila do pola osam večeras, čišćenje i nabavku, i što je trebalo i što nije. 

I drage žene... Dal ste vi normalne? 

Dal su naše majke i bake bile normalne sa onim silnim štirkanjem kragni i i posteljinam i peglanjem gaća i svake sitnice? I kako su samo imale vremena da spreme tri redovna obroka, umjese najukusniju pogaču, zakrpe sve što treba, poprave krov, poprave muža, iskopaju baštu, skinu mjesec i probude sunce ujutru opet nasmijane? Kako su uspijevale sve to? I još važnije, odakle im volja?! Ili je sve to bilo moranje, mirenje sa sudbinom žene. 

Svaki dan kad dođem s posla moram srediti stan zahvaljujući mojim neumornim dekoraterkama, Uredno izdžogiram patos, sitresem krevet i dvosjed, operem suđe, i dosta. Nemam puno stvari pa nemam puno ni prašine. Ne volEm kad moram generalno stan da čistim jer znam koliko sam detaljna i danas sam još dodatno poludjela jer sam pod Čišćenjem podrazumjevala "izbaci sve što ti ne treba, ne koristiš, smeta ti, ne radi, istekao rok, istekla moda i uljepšale mačke". Nije mi bilo zabavno. Ali morala sam. 

Jesu li naše majke o one prije njih koju deceniju morale puno više nego mi današnje razmažene prizneceze tehnologije? I opet nismo srećne. Ili samo ne umijemo da cijenimo to što smo danas u mogućnosti da biramo šta moramo, a ne moramo ništa. Šta da i dalje žene moraju da peru brdo pelena na ruke, u hladnoj vodi. I da se kupaju u kazanu. I da peru mužu noge, I još da uveče budu raspoložene za njegove dodire. Ma idi bre... 

Hvala nebesima pa sam danas to što jesam, i nije mi stalo da svaki ćošak stana bude kao apoteka. Koliko su samo naše majke bile uskraćene za sopstvene snove i želje jer su bile prezauzete čiššćenjem kuće i sađenjem bašte i izvođenjem čuda da bi danas bile princeze sa manikiranim noktima i ispeglanim kosama. Koliko su samo bile uskraćene za sopstveno uživanje i mir jer su morale da ispraćaju i dočekuju goste, udovoljavaju muževima, i pri tome da uvijek budu nasmijani tihi makovi naših snova. Bože, koliko su samo snažne bile te žene. 

Ponekad, i treba da nam se desi neki kvar u kući, neprijatna situacija, ili ovako neko generalno čišćenje. Treba jer drugačije ne bi znale da cijenimo ono što imamo, i ovo danas što jesmo. Ove žene danas, koje mogu da kupe svaki obrok, i kojima su važni ispolirani nokti, i kojima je važno da ne mirišu na krofne... Zapitajte se ponekad zaista da li ste srećne. Ja mirišem na hranu često. Nisam neka kuvarica, al mirišem na začine. I znam kako je prati odjeću na ruke. I znam kako je polivati se lončetom. I znam kako je "usisavati" metlicom. Ne provodim previše vremena u čišćenju i glansacnju jer ne vjerujem da je to važno za sreću. Naše majke nisu imale drugog izbora. One nisu imale slobodu da budu princeze. 

I zato ne smijemo nikad zaboraviti da smo na njihovim žuljevima naša glatka stopala podigle. Ne smijemo zaboraviti čega su se one odrekle da mi danas ne bi morale. Mi, male slatke lažljivice i tvrdoglave kurtizane koje i ne znaju zašiti dugme na košulji. Znamo ih iskidati, to i te kako znamo. 

I ne smijemo zaboraviti kakvi su to heroji bili, naše majke, kakve su to stijene bile, i planian bi se postidjela pred njima. Ne smijemo zaboraviti koliko smo mi srećne što ne moramo ništa osim onog što želimo. A ni to ne moramo. Pucnemo prstima i kliknemo na dugme i sve je već sređeno. Sve uredno i čisto . Hendikepirano. 

Zastani svakog dana, ženo, i zahvali se. Pogladi svoju kosu, i svoje nenaborano lice, pljesni se po zategnutoj zadnjici, obuci se najljepše i zahvali se ženama prošlih decenija. Jer mi nikad nećemo biti tako snažne. I sve slabije ćemo biti. Bićemo sve manje žene a sve više lutkice od porcelanskih pogleda. 

Hmmm, vidiš, lako je očistiti stan. Možeš li sebe? 

Wednesday, June 7, 2017

Isijeci riječi i udahni sebe u život

Šta radiš kad ti se u život obruši mir? Fizički. A i duševni.
Pobjegneš li? 
Sakriješ li se iza prvog kaktusa i zaliješ li ga svojim strahom? Smiješ li živjeti u miru?
Znaš li uopšte kakvog je ukusa mir koji te prelije kao fina čokoladna glazura, u prvi sumrak?
Smiješ li utonuti u njegove dubine, zaroniti i disati pod vodom sopstvenih bivstvovanja, isplesti pletenice u grivama divljih vila svoje mladosti? 
Smiješ li zbaciti sa sebe ono što te čini savremenim proizvodom, i zakopati stopala u pijesak? 
Bojiš li se živjeti po svojim nametima, ne po tuđim programima? 
Znaš li reći ne?
Ne maskama.
Ne izgovorima. 
Ne lažima.
Ne komšiijama.
Ne mužu. 
Ne ponedeljku.
Ne šefu.
Ne skučenosti.
Ne školjkama i zidovima.
Ne štiklama. 
Ne igrama i taktikama.
Ne lažnom braku.
Znaš li?
Smiješ li reći ne svemu onome što su pokušali da nakaleme na tebe kao da si hibrid njihovih želja i sopstvenih strahova?
Jesu li te uspjeli ukrotiti u paukovu mrežu, staviti novac u ruke, okrenuti te tri puta oko sopstvene ose i srce ti prikovati za petu?
Jesu li te uspjeli gurnuti kroz vrata života i osakatiti dijete koje si bio?
Jesi li se prepustio prljavoj kiši licemjernih suza ljudi koji nariču svakog dana za drugima, osim za sobom? Koji sebe nemaju?
Imaš li se ti? 

Smiješ li se sam pojaviti ispod kišnog oblaka, i osmijehnuti mu se široko?
Ne zgrčeno kao kad zagrizeš krišku luka, već odistinski, široko, iskreno. Sebe upakovati u taj osmijeh.
Smiješ li pružiti ruku svakom ko je traži bez straha da će je zubima odgristi i ponijeti sa sobom?
Usudiš li se voljeti i vjerovati da ljubav postoji i da nije samo čarobni prah iz vilinske priče?
Usudiš li se biti ljubav? 
Ako ne vjeruješ, smiješ li reći da si ikad živio? 
Bio voljen i ostavljen? 
Bio ljut i praštao?
Volio i davao bez veresije?
Znaš li uopšte šta si bio? 
U šta si izdžikljao kao puzavica?
U šta su te upsjeli pretvoriti?

Udahni. Potoni u mir u prvom sumraku. Pogledaj svoju kožu, svoje ruke, svoje prste. Izađi iz zidova, obuci se najljepše, ispleti pletenice i budi žena. 
Stavi šešir na glavu i crvenu leptir mašnu i prošetaj svoju mladost muškarca.
Budi živ. 
Toliko da drugima bude neprijatno što su mrtvi. 
Budi svoj.
Toliko da drugima trnu zubi jer su tuđi.

Friday, June 2, 2017

Svako nosi u sebi nekog svog malog boga kom se potajno moli...

Sjedim na terasi i gledam u nebo koje mijenja boju u teget mirnu. Gledam kako se dan završava, i kako se pretapa u noć. U meni roj emocija, ne znam odakle su se stvorile jer u poslednje vrijeme nisam sigurna da umijem bilo šta osjećati. Čak iako se Procjenitelj opet odnekud pojavio, i sigurna sam, opet će nestati. Tako je to u igrama mačke i miša. Neko ostane uskraćen za uho, neko za rep. Ja nekako uvijek za srce.

U danima posta mjeseca Ramazana, poslednjih sedam godina svaki put iskusim drugačija osjećanja. Kaže mi neko "to je patnja za organizam", A ja ne umijem da objasnim riječima. 

Vidiš, svi mi u sebi nosimo nekog svog malog Boga kojem se molimo i kojem smo zahvalni, kojeg zazivamo u usamljenim noćima, i kojem vjerujemo. Ja mog volim zvati Ljubavlju i nema to veze sa religijom. Neko će shvatiti na pravi način, neko me osuditi, neko reći da bogohulim, i sve je to u redu. Ja i dalje vjerujem u ovo što nosim u srcu, i dalje vjerujem u Istinu, Oproštaj, Ljubav, Humanost, Jednakost i Zahvalnost, kojim god redosledom išli. To su moja načela, To su moji pravci. 

Lako je odreći se hrane i pića. Lako je odreći se mesa i postati vegan. Lako je odreći se hladnog rose vina u toplim ljetnjim večerima. Nije suština posta u tome. Pročistiti tijelo je lako. Detoksikovati misli i srce i dušu... To mnogima teško polazi za rukom. Ostati smiren u situacijama kad bi vrištao, opraštati onda kad bi se naljutio, voljeti onda kad bi mrzio, i povrh svega biti zahvalan na svakom novom danu, na običnoj čaši vode, na lijepoj riječi i toplom pogledu - to je izazov koji se postavlja pred svakog od nas. Izazov - postati ono od čega smo se udaljili. Izazov - postati Čovjek. 

Dok sjedim na terasi sa čašom hladne vode nakon još jednog dana, preplavila me zavalnost mom ličnom Bogu kojeg nosim u srcu. 

Zahvalna sam na snazi koju imam da svakog dana ustanem sa osmijehom ma koliko da bih možda zaplakala pod teretom samoće. 
Zahvalna sam na svakom danu koji sam provlela gladna danas i u prošlosti, jer tako sam naučila da su nekad i mrvice dovoljne za sreću, 
Zahvalna sam na svakom razbijanju o hridi života, jer tako sam naučila da nemam kraj, da se uvijek mogu sastaviti i da uvijek samo bolja mogu biti. 
Zahvalna sam na svakom osmijehu koji primjetim u ljudima jer to mi govori da još uvijek postoji iskra radosti u ovim teškim vremenima. 
Zahvalna sam svima koji su otišli iz mog života jer su bili moji Učitelji pa danas znam da cijenim one koji su ostali uz mene tokom svih ovih godina.
Zahvalna sam na svima koji su me podržavali čak i kad je bilo uzaludno i meni jer su me naučili da ne postoje neosvojive litice. 
Zahvalna sam na svim ljubavima koje su mi se desile, na svim poljupcima, i zagrljajima jer danas znam kako se voli cijelom svojom apsolutnišću. 
Zahvalna sam svima kojima sam bila vudu lutkica za ispunjenje sopstvenih hirova jer sam samo tako mogla naučiti kako se prašta i kolika je snaga u tome.
Zahvalna sam na najtežim odlukama u životu koje sam morala da donesem jer su me naučile da, ma koliko puta da umrem u sebi, uvijek ću se ponovo roditi. Jer sve u životu prolazi i ponovo se rađa. 
Zahvalna sam na mojim mačkama jer su me naučile kako se voli i kako je za osmijeh dovoljan jedan pogled i njuška. 
Zahvalna sam na svemu što sam izgubila i čega sam se odrekla jer danas znam da samo bez srca ne mogu živjeti. 
Zahvalna sam na svemu što imam i još više na onom što nemam jer znam da materijalne stvari nisu uslov za sreću, da je sreća u meni samoj, i da čuda zaista postoje. 

I još na bezbroj stvari sam zahvalna, I to je ono što post čini predivnim. Kad se očistiš od ovozemaljskih pogodnosti, i prepustiš se duhovnom, i osjetiš energiju u sebi, i strujanje neke drugačije sile. Sile koju ja zovem Ljubav, i to nema veze sa religijom. Ljubav prema sebi, prema dušama sa kojima postojimo na ovom svijetu, prema šansama koje nam se ukazuju. ljubav prema životu. Naučiš da razumiješ da je sreća u tebi, da treba da poklanjaš drugima i osmijehe i radosti, i onima koji manje imaju od tebe da im pomogneš, makar lijepu riječ da im uputiš. Naučiš da je tako malo potrebno, i da nam ponekad baš taj jedan korak nedostaje do sreće. Korak koji se mnogi od nas plaše da naprave. Jer još nisu shvatili da je biti srećan samo stvar izbora. 

Toliko je mržnje i ratova i netrpeljivosti u svijetu. Šta te košta da budeš dobar?



Thursday, May 25, 2017

...na plaži joj na poklon izronih morskog puža

Provela sam dva sata sinoć u nagovaranju oko dobijanja poklona. Ja kažem neću, druga strana kaže hoćeš. I tako dva sata. Na kraju sam izgubila snagu i popustila. Evo me s novim skečersicama danas gdje zatičem sebe sa milion pitanja. Odakle toliki otpor prema poklonima...? Da li sam zaista toliko osakaćena?

Predugo se brinem sama o sebi. Radim za sebe, i sve što imam, sva moja imovina koju uglavnom čine knjige, ali da ne zalazimo u detalje, sve sam sa svojim radom kupila i ništa tu nema poklonjeno. Po neko parče garderobe možda, i to je to. Po neka plišana igračka koja je ostala u roditeljskoj kući da se sestrić igra s njima. To je sve. Za cijelih trideset godina to je sve. Naučila sam tako. Naučila sam da sama bijem svoje bitke, da iz njih sama izlazim sa plenom il bez njega, sa srcem il bez... Ne umijem da popustim. 

Kažu da je divno biti SAMostalan i nezavistan. Da je divno biti jak i snažan, i sposoban da se odupreš svim nedaćama koje ti život baci pod noge. Kažu da je stijena u koju sam stasala prava ponosna žena. I uvijek je tako. Vidi se samo ono spolja. Samo su korice važne. Samo je oblik bitan. A šta je sa ovim djetetom zarobljenim unutar mene, koje više nema snage da bude krokodil? 

Pojela me snaga. Pojela me snaga ovog gladijatora u meni. Naučena da se borim, naučena da nikad ne odustajem, da sam uvijek na litici iza koje ne postoji sigurna ruka. Naučena da uvijek mogu da ustanem. I ne umijem drugačije. Ne znam kako da pustim nekom da me pridrži ako se okliznem. Da li je to cijena samostalnosti? Da li je stvarno tako dobro biti SAMostalan? 

Nikad mi ništa nije servirano na tanjiru i za sve sam morala da zubima gulim kožu s tijela. Za sve sam morala da zagrizem u srce i u blato zagazim, i ponosna sam na to. I zbog tog ponosa sam toliki zid podigla da se svaka mogućnost poklona mora razbiti od opsade. Poklone ne primam. Ne znam kako. Zapletem se, zatupavim, i uporno govorim neću! To samo izlazi iz mene, kao da sam programirana. I ako bih i možda klimnula glavom, kažem neću. Kažem mogu sama. Kažem da mi ne treba. Nikad mi pokloni nisu bili važni. Važni su mi bili zagrljaji, i ljubav, i osmijesi i ono u grudima što se rodi, onaj roj zu-zu u stomaku. Sve je to važnije od parfema i knjiga i bilo kakvih drangulija koje novac može da kupi. 

I opet kažem da mogu sama. Ne znam kako da srušim zid ispred tih praznih polica rezervisanihza poklone i drangulije. Ne znam kako da kažem Hoću. Pokloni mi Pariz i Škotsku, i toplo ćebe za umorna stopala, i mir i ljubav upakovanu u bijelu posteljinu, i osmijeh raskrvavljen na njoj. Pokloni mi zvijezde na plafonu, iscrtaj mi srce na dlanu, pokloni mi svijet u ljusci od jajeta, al samo me voli. Voljela bih da nekad mogu to da kažem. Da pristanem na ljubav. Na još jedan dlan, ako ga nađem. 


Sunday, May 21, 2017

Vječnost se ne postiže ogradama, ona se zaslužuje djelima!

Tmurna nedelja, kišna. Uz prvu kafu koju cijedim već sat vremena, sređujem mozaik utisaka od prethodne noći. Danas je taj dan, neko slavlje bi trebalo biti, trebalo bi da budem ponosna zbog ove države u kojoj živim, a mene naprosto sramota izjeda. Rekla sam da neću da se bavim politikom, ne leži mi, previše je tu istine da bih mogla. Ne mogu da se otmem mišljenju da smo negdje grdno pobrkali i pogrešno skrenuli. 

Bila sam patriota, voljela ovaj kamen, i ovaj krš, i ovu domovinu u kojoj sam nikla. Bila sam ponosna na nju, na njene pobjede, na pobjede osvojene u njeno ime, na sve njeno. Zadojena sam ovim kamenom, napojena ovim mojim morem, čuvana u njenoj šumi i ljubav sam prosipala svim stazama kojim sam kročila. Prošlo vrijeme. 

Sinoć me bilo sramota. 

Znaš ono - koncert povodom proslave državnog praznika, dana nezavisnosti. Nije to mala stvar za nas koji smo svjesni, i koji smo se prije jedanaest godina odlučili za njenu nezavisnost. Nije to ono što smo zamišljali. Ni blizu. Bar nije ono što sam ja očekivala. Sreća i blagostanje u mojoj glavi izgledaju potpuno drugačije od ovog gdje danas živimo. Ja i moj narod, oni koje mogu zvati mojima. A moji su svi oni koji su se sinoć našli sa one strane ograde. 

Koncert Bijelog dugmeta. Koncert za nas koji smo bili (neki možda još jesu) puni ljubavi prema ovoj zemlji u kojoj smo rođeni. Koncert u zemlji (ne)jednakih. Koncert za sve nas (ne)jednake ljude. U zemlji u kojoj se slavi multi-kulti štatijaznam koja čuda i (ne)jednakost. Besplatan koncert legendarne grupe za narodnu masu koja je odrastala uz rock'n'roll i daleko od turbo folka. Koncert za nas koji smo voljeli Tifu, i Alena i Bebeka i Bregu. Bebek nije došao, Tifa je opravdano kasnio. Predgrupe Valentino i Regina. Euforija i ludilo. jedan od onih koncerata koje pamtiš. 

Jedan takav koncert bi trebao biti besprekoran, ali ona ograda... Dođavola sa ogradom. 

Ispred bine postavljeni stolovi, bijelo prekriveni, satenski ili šta već. Na njima flaše vina, Jack-a, Pfaner sokova, Knjaza Miloša. I ta j*****a ograda posle njih. Za nas, narodnu masu. Za nas NEjednake ljude naše države. Okupljamo se, skupljamo se da smo što bliže bini, da upamtimo taj trenutak, da upamtimo Bregu kako šizi zbog ozvučenja, i osmijeh Aca Regine. Da smo bliže dok nas ograda ne zaustavi. Da se, ne daj Bože, pomiješamo sa tim odabranim maminim i tatinim sinovima, princezama, i novinarima. Jer smo NEjednaki. Jer mi, narod obični, mi živimo u državi u kojoj se slavi (ne)jednakost na svim poljima a evo opet su nekako uspjeli da nas podijele na obične i povlašćene. Na obične i bogate. Na nas koji smo srcem pjevali s Tifom i na njih koji su pijani skakali i slavili svoju posebnost i veze u sistemu. Na nas koji smo pokisli poput miševa dok smo se grčevito držali za tu ogradu i dok je obezbeđenje pazilo da, ne daj Bože, neko od nas običnih preskoči i "zarazi" njih tamo svojom običnošću. Ostavila sam glas tamo i pesnice zabijene u ogradi, u toj pregradi koja nam je govorila gdje nam je mjesto, kao da se nećemo kopati u istoj zemlji kad nam dođe kraj.

Meni je bilo lijepo. Nisam išla ništa da slavim, išla sam na koncert mojih dragih bendova. Išla sam pjevati iz duše dok kiša pada po meni. Išla sam voljeti život i slaviti svoju ličnu nezavisnot. 

Jer šta imam drugo da slavim? 

Koju to zemlju treba da poštujem? Geografije ima svuda. Svuda ima kamen, i nebo, i voda. Svijet je moja zemlja. Ljudi, oni koji su kao i ja sinoć ostali prikačeni na ogradi i vrištali hitove jedne mladosti, to su moji ljudi. Njih mogu da poštujem. Ovaj sistem koji postavlja ograde na koncertima i koji nas je tako podijelio na kumovu djecu i nas zaražene običnošću? Jedina razlika između nas je bila ta ograda sinoć. Možda ipak, možda se trebam zahvaliti na njoj. Čuvala nas je od tih princeza na zrnu graška i konja sa prinčevima. Čuvala nas je, nas obične, da se ne zarazimo njihovim egom, i njihovim materijalizmom. 

Ne znam, ne volEm ograde. granice su za mene samo linije nacrtane na mapi u atlasu. Ne volEm ih. Nemam ih kad su ljudi u pitanju. Obični ljudi.

I nemam ja stvarno šta tu da slavim. Nema tu ništa vrijedno mog poštovanja, i ljubavi. Razumijem, ljudi, razumijem. Svuda ima običnih i bogatih. Razumijem. Ali dođavola, ograda ispred ljudi znači ograda u sebi, u svom srcu. I šta tu treba da slavim? 

Ne. Ne slavim ja više ništa u ovoj izokrenutoj zemlji koju ovi sa ogradama vode u propast radi sopstvenog sebičnog srca i ega. Ja slavim ljubav, i slavim svijet, i one ljude koji su sinoć pokisli sa mnom s one strane. S prave strane. A ti se državo, ponosi svojim sistemom poremećenih vrijednosti, svojom NEjednakošću. I nek ti je na čast. 

A vječnost, ona se zaslužuje. Ali ne ovako! 


Monday, May 15, 2017

Oproštaj od srca koje nikad nije umjelo kucati

Ovo ti pišem jer osjećam da nećeš dočekati moju radost. Ni moje rođenje ponovno kroz druge oči. Ovo ti pišem jer je to jedini način na koji znam srcu udahnuti život. Udahnuti mu krv kroz svaku krivinu slova i pokušati reći ono što u glasno nikad nisam. I nikad neću.

Nisi me nikad držao za ruku. Nisi me nikad podigao kad sam pala. Nisi mi mazao krvava koljena pavlovićevovom kremom niti si me mazao bebi puderom kad sam imala bogunje. Nisi me vodio kod doktora, nisi dolazio u školu. Mnogo toga nisi, a ipak me jesi volio. Nikad opipljivo. Nikad za osjetiti ali znam da jesi. Na svoj način koji nisam razumjela. Ne znam da li i sada razumijem.

Boljela sam te. Nisam bila malo uzorno dresirano štene u leglu. Nisam bila poslušna, nisam ćutala, nisam bila nikad ničija osim svoja. Uvjek sam trčala za tobom a ti si me tako lako svaki put odgurnuo. I kad sam pravila greške bila sam ti najgora. I kad sam pobjeđivala bila sam ti najgora. Nisi umio da nađeš riječi u svom srcu izbušenom poput kafane u western filmu. Nisi umio da pružiš ruku. 

Plašila sam te. Plašila te moja ludost jer si u meni vidio sebe i sve svoje izgubljeno. Sve što nikad nisi mogao da budeš. Hranio si me čežnjom i učio da preživim. Plašilo te da me voliš jer si i sam vidio da me užasno teško voljeti, svu od ludila satkanu. Bio si ponosan na mene a stidio si se da to pokažeš jer bi to značilo da voliš, da ti je stalo. Bila sam sin tamo gdje je trebalo da budem ćerka i bila sam brat gdje je trebalo da okrenem leđa. 

Bolio si me. Cijeli moj život bili smo jedno drugom kamen za koji smo zapinjali. Grizao si me u svojoj nemoći da budeš bolji i ja sam grizla za uzvrat jer sam mislila da se tako voli a jedino tako si me naučio da budem jaka. Nesvjesno i nenamjerno ali me jesi naučio. Puno više. Nisi me naučio ljubavi. Ni prijateljstvu. Ni životu. Ali jesi borbi. I opstanku. I snazi.

Mrzila sam te ponekad. I ti si mene. Znam, ne smijem ni pomisliti na to ali jesi. I ne zamjeram ti više. Nekad sam. Nisi od mene nikad mogao da napraviš poslušnu lutkicu, i to te izluđivalo. Cijeli moj život sam ti pokušala dokazati da nisi pogriješio sa mnom, ali sam ipak tebi bila greška. Sad znam da si me na taj način volio jer drugačije nisi ni znao ni smio. Tako si me naučio da uvijek vjerujem da mogu bolje i više. Volio si me svim svojim strahom. 

Plašila sam se za tebe. Ti za mene nisi jer si znao kakav si kamen stvorio. Trčala sam za tobom cijelog života, skupljala tvoje padove i slabosti i lijepila ih na tebe kao blato samo da budeš u mojim očima veći i jači. Trčala sam i tražila od tebe samo jedan znak ljubavi. Nikad ga nisam dobila a bilo ih je svuda. Lijepio si ih u svakoj skuvanoj kafi i svakoj svađi oko daljinskog i usvakom popijenom pivu. Gledala sam te krišom dok odsutno toneš kroz prozor plašeći se da izađeš. Plašeći se sebe. Odustajao si mi pred očima i nisam umjela ništa da uradim da te zaustavim od predaje. 

Predao si se. Samo dišeš i čekaš poslednji poziv. Predao si se i znam da nećeš dočekati moju radost ali si dočekao sve moje boli. Ćutao si i u sebe sahranjivao svaku moju suzu. Poplavila sam te njima i nije bilo mjesta tvojim. U tebe sam svoje suze sahranila i zato ih danas nemam. Ne brini. Neću te kriviti. Oprostila sam ti slabosti i odustajanje. Opraštam ti i predaju. Bolio si me. Možda sam tek sad naučila kako da te volim. A ti se predaješ. Ti više nemaš snage da me voliš polovičnu i neostvarenu. A zbog tebe sam takva. Rođena polovična. Fali mi tvoja polovina srca. 

Bolio si me ali sam oprostila. I ti si meni. Voljeću te ovako kako sad znam, i kad te ne bude. Hoću sigurno. Iskoristiću sve čemu si me naučio i biću jaka. Teško mi je što znam da si se predao. Ali sigurno ti je lakše tako. Razumijem te. 

Voljeću te. Uvijek sam. 
I ti si mene. 
Znam tata. 
Znam da jesi.