Tuesday, January 3, 2017

Biti živ je stvar hrabrosti. Najlakše je biti miš.

Ne, ne plašim se života. I ne plašim se da koračam naprijed dok svi gledaju iza sebe i preživaju o prošlosti. Koračam svjesna da me negdje naprijed čeka svijetla tačka, da me čeka radost i smijeh, i ljubav, i prijateljstva, i ljudi. Ne plašim se ni kroz mrak ići sa odsjajem svojih beonjača i svojih zuba. Nije me strah gdje ću biti za pet godina jer znam gdje bih željela biti. Ne plašim se godina što neumitno prolaze i odnose svakog dana po malo ljudskosti. 

Ne bojim se ni onih koji sebe nazivaju ljudima. Oni danima oštre svoje mačeve, i posmatraju, traže zgodnu priliku da jedan od njih zariju u mlado meso na samom pragu ostvarenja. Oni s njima sijeku naše tek rođene nade poput pšenice zrele za žetvu, sa njima sijeku naše snove, naše želje, pokušavaju da nam ostave u nasledstvo tamu i svijet bez nade i ljubavi. Ne plašim se takvih osoba koje koegzistiraju sa mnom na ovoj planeti. Nema tog mača koji oni  mogu da upotrijebe a zbog kojeg bih se odrekla svoje vjere u slobodu, istinu i ljubav. Nema ništa skuplje od prećutane istine. I ništa snažnije od ljubavi. I ništa ljepše od slobode. 

Ne bojim se biti sama, jer nikad nisam. Ne bojim se ni besparice, ni siromaštva, ni nemanja, Sve sam to prošla, sve je to moje srce preživjelo i nije me slomilo. Ne bojim se ni izdaje prijatelja, oni za to i postoje. Ponekad mi ih bude žao jer znam koliko sam bila iskrena, i znam koliko sam davala a koliko dobila. Ali mi nije žao, Nekad je bilo. Danas znam da sam dobila neprocjenjivo iskustvo, i znam da u stvari nisam ništa ni izgubila. Ne možeš izgubiti prijatelja koji ti nikad to nije bio. Niti ljubav koja to nije bila. 

Srećna sam što sam imala koga da volim, i što znam da sam bila voljena, na ovaj ili onaj način. Neko bi rekao da su to porazi, da su to izgubljene godine, i promašene ljubavi. Možda bih i ja mogla tako da ih nazovem. Ali danas sam malo pametnija, za jedno zrno soli iz mora znanja. Danas znam da ništa nije bilo promašeno i da nisu godine izgubljene. Ja nisam ništa izgubila. Ne možeš biti gubitnik ako si nešto poklonio. A ja jesam. Srce, dušu i gromade sebe, Iskopavala sam te gromade kao u kamenolomu i dijelila okolo kao da je to prirodna stvar. 

Ne brini. Nosila sam i ja nekad maske, i krila se pod očajem riječi, i utapala tugu u vinu. Znala sam dobro i ja šta je D moll i svaki drugi oblik tuge i suza. Znala sam sve to. I nije mi žao što znam. To me vodilo, to me učilo da znam šta je sreća, kad je konačno nađem. Danas ne prosipam suze, već dijelim osmijehe. Ne patim uz muziku već pjevam na sav glas zato što to volim, iako nije zvuk za slušanje. Pjevam jer se radujem životu, i radujem se divnim danima koji dolaze. I prijateljstvima, i ljubavima. Njima najviše. 

Ponekad me sjeta uvije u svoje skute, kao u dimije, i ne umijem se odbraniti. Možda i ne želim. Ponekad, i mene zaboli stara rana, stara bol, ali za razliku od nekad - danas se suzama liječim. I nasmijem se nakon toga jer znam koliko sam srećna, znam koga imam uz sebe, i znam koliko snage treba da shvatiš da se vrijedan ljubavi. A jesi. Svi smo. 

Prestala sam da trčim za ljudima, da ih vučem da me pogledaju, da me zagrle, da budu prisutni u mom životu. Zalud je nekog siliti na to. Nemaju svi potrebu da se daju. Umjesto toga sam naučila kako da pratim svoje snove, da gradim svoje staze i da gledam u zvijezde, da tumačim vjetrove i da letim sa galebovima. Gradim svoj svijet i ne postavljam kapije. Neko prođe, neko napravi pustoš, neko se nastani doživotno. Stanarina se plaća, da budemo jasni. Osmijesima, iskrenošću i ljubavlju. I srećna sam. Jesam. I zavalna. Neizrecivo zahvalna.

Ne plašim se mraka, ni šamara, ni smrti se ne bojim. 
Bojim se samo da mi život neće biti dovoljan da naučim da jače volim. 
Onog nekog, kad ga jednom sretnem.