Saturday, January 14, 2017

Rajska su vrata od srca skovana...

Znaš li šta je raj? To ti je ono mjesto u srcu gdje si svoj. Potpuno svoj. Kad znaš gdje pripadaš i kome. Kad znaš gdje ti je mjesto pod suncem i gdje želiš prah svoj rasuti. Zemlja zemlji. Pepeo pepelu. A duša... Duša nebu. Raj je u tebi rekli bi. I ja se slažem. Al ako ti moram opisati kako izgleda raj rekla bih ti idi na Lovćen. Znaš već gdje je? 

Kreni sredinom ljeta, u avgustu, kad nebo je boje mora, i još za nijansu ima više srebra nego ikad. Kad se sve zvijezde zapale na nebu, a i one u tvojim očima, tad kreni. Kreni kroz Ivanova korita, i nemoj da staješ u podivljale šume. Nemoj, pomrsiće ti sve misli, opiće te šuma, upiće te u sebe. Staneš li na tu stazu, u tebi će se krila roditi. I nećeš imati kud. Moraćeš da nađeš mjesto da letiš. 

Ti možda nećeš znati ali naći će se neko da ti ispriča legende starog kraja. Ako svratiš ljudima. Možda ćeš čuti mitraljez i bombe, možda poj ptica, možda vidiš medvjeda, ili vuka. Možda i sebe vidiš kako trčiš sa orlovim perom zataknutim u kosu. Čudesna je to šuma. Čudesno je to mjesto. A ljudi... E o ljudima tek valja pričati. Krenula sam i ja tamo. Pod nogama krcka prošlost, iznad mene otvoreno nebo budućnosti. Ljepota i krasota. I miris... Ne možeš se nadisati vazduha, ne možeš se nagledati ptica, svega ti je malo. I sam postaneš nekako mali u toj šumi okićenoj snovima. 

Ako se tu ne zaustaviš, ako te led ne okuje od radosti, nastavićeš dalje. Ka planini. Ka onome što vječnu stražu nad morem čuva. Ka raju. Jer Ivanova korita, to ti je kao predvorje. Kao da si tek ušao u hodnike i lavirinte. Opijen lutaš, i ne znaš ni sam gdje bi da oči zadržiš. To vile te gorske dozivaju da srce tu nastaniš. Ne slušaj ih. Pođi dalje. Gore uz kamen. Poput vjetra. 

Stala sam i ja na ta vrata. Prošla silne stepenice, i mislila da sam poput Alise upala u potpuno drugačiji svijet iza očiju. Ne možeš biti svjestan dok sam ne doživiš. Dok sam ne osjetiš kako se u tebi budi divlja radost, ponos, strah, snaga. Sve što je vjekovma bilo uspavano u tebi. Pogledaš oko sebe, i sve je plavo. Nebo, i more, i planine, i srce, i krv tvoja plava ključa. Podignu se duhovi, i vladike, i vladari, svi oni koji su krv lili za slobodu, svi oni koji su uspravno hodali. Sad su i sami dio te planine sazdane od istorije. 

Probudi se neki gorostas u meni, ustade žena jaka, ustade srce, probudi se svaka misao i gleda. Gledam oko sebe i da mi je krila da se ispruže moja, da uzletim još više iznad sebe. Obučem se u istoriju, u haljine i boje, pogledam oko sebe kad tamo jato ptica salutira mojim imenom. Zatvorim oči i čujem krik orla dok se obrušava na plen, na zemlju. I vidim, vidim do mora, vidim do sjevera, vidim čini mi se i majku dok ručak sprema. Zavirim u svako srce, i sve oči i ne mogu zaustaviti erupciju sopstvenog srca. Tonem u njega k’o Atlantida, nestajem u sopstvenoj istoriji. 

Odeš u mauzolej, i tamo pred spomenikom se pokloniš, bude ti malo sve što si vidio, bude ti malo sve što si udahnuo. Stepeništem uđeš u srce, u eho svojih misli. Potoneš u hladnoću, i jedino što čuješ je tupo lupanje srca. Zanemari sve što su ti pričali, istorijske činjenice i legende prenosive. Zanemari očekivanja, i pokušaj da udahneš u sebe što više možeš. Zatvori oči, i otvori srce. Ledena jeza zarije zube u kičmu i ne znaš da li bi kleknuo pred grobnicom, ili bi pogledao u nebo. Ne znaš da li bi sjedio i sit se ispričao sa vladikom, ili bi se pomolio za duše oko sebe. A mogo ih je. Tu su, kao na vječnoj straži.

Kad izađeš iz akustike svojih misli, i prođeš tamo gdje more i nebo vode ljubav u vječnom orgazmu i eksploziji čistote, znaćeš da si stigao do raja. Jer kud god okreneš zenice vidiš čistotu. Vidiš bjelinu. Plavetnilo. Tad možeš raširiti svoja krila i vinuti se nebu pod oblake, pustiti suncu da te okupa i da te vodi. Tad možeš zanti šta je sloboda i naučićeš da cijeniš ono što imaš. Jer to nebo i to more koje ja ovde imam – nema cijenu. Tu je moje mjesto. 

Možeš poći da vidiš okean, možeš se ispeti na najveći vrh svijeta, možda i zvijezdu dodirnuti. Zaboga, možeš i na Mjesec nogu spustiti. Al ništa od toga nema vrijednost ako srce ne otvoriš i ako ne osjetiš divljinu u sebi. To možeš na Lovćenu. Prepusti se unutršnjem miru, i spoji nespojive niti svog života, udahni u sebe snagu krša oko sebe, i pođi. Sa grumenom duše u džepu. 

I kad kreneš nazad, putem u civilizaciju, u sadašnji trenutak, obavezno svrati u kolibu pored puta. Mi mislili kafana, a ono kuća domaćniska.  I ljudi. Pravi ljudi. Istorijski. Pitomi. Mi mislili popiti čašu hladne vode, a tamo dušu razgalismo. Vidjećeš tu dva konja kako mirno pasu travu, i psa koji laje od radosti zbog svakog posjetioca. Vidjećeš mačku kako se spretno i vragolasto igra među cvijećem i popij jedno hladno pivo. Nikšićko. Naše. Nećeš ni osjetiti a bićeš drugačiji. Pratiće te svuda, gdje god da kreneš, miris šume sa korita, sloboda sa Lovćena i pitomost i zajednica iz te male kolibe. 

Sa sobom ponesi fotografije, i ponesi poglede, ali najvažnije – tog novog sebe nemoj nikad da izgubiš. Sloboda nema cijenu. Sloboda da letiš i budeš sve što želiš, da budeš ono ko jesi, ono za šta si rođen. Nema cijenu. Znam, pričaće ti priče, pričaće ti bajke, slušaćeš o vidikovcu, i planini, ali ti još niko nije rekao šta možeš osjetiti. 

Još ti niko nije rekao šta možeš pronaći. Jer, vidiš, ja sam svoj raj pronašla. A gdje ćeš ti?