Monday, February 27, 2017

al' na srecu tu je mesec, svetionik vodi me kroz hladno more sna...

Jurim snove. Hvatam ih za repove i skupljam po džepovima, kao kad dječak skuplja klikere. Sav slinav i musav, razigran i nasmijan, sa bijelim zubima na umrljanom licu. Eto tako se osjećam. Dječije zaneseno i oslobođeno iradosno. Nema veze što je stan i dalje tiši od najtužnije samoće. Nema veze što je sunce pokrilo svoje rumene obraze oblacima. nema veze što su ljudi hladni, ne dotiče me. Samo znam da želim da uhvatim san i da otplovim. Što dalje. Što luđe. Da budem ono za šta sam rođena. Drugačija i svoja. 

Znam, do snova je teško doći. Do ostvarenih želja još teže, jer treba da grizeš i gaziš, i u blato da zaroniš, da se podigneš i da klecajući kreneš ka zvijezdama. Znam da treba. I kožu s leđa da skinem, i trnje da zagrlim, i žabu da poljubim, sve ću. Sve samo da dohvatim san. Da ga uzmem za ruku i odem. Srce da ispunim, dušu da prostrem na jarbole, i da budem vjetar. Toliko žudim za slobodom, da ovih dana dišem samo za nju. Kao da sam godinama bila rob, i moja sloboda je tako nadomak ruke, tako blizu. Kao gladijator kad se sprema za poslednju borbu, oslobađajuću. Toliko mi je dosta lanaca i okova društva i normi, okruženja i onoga "šta će ko reći".

Ljudi se ne usuđuju da se oslobode, ne usuđuju se biti svoji. Kloniraju se jedni u druge, i već je sve tako izlizana forma, da čak i ljubav zvuči kao daje od plastike. Plaši me to. Plaše me ti klonirani monstrumi koji su svoje srce pustili da istrune u materijalnom svijetu, i kojima je vrhunac intelektualnosti dobitak na kladionici. Plaše me tekavi ljudi jer osjećam da bi me prodali za novog Audija, i takve žene sigurno bi me zamijenile za prvi par cipela na sniženju. Ne mogu. To nije svijet za mene. Želim vjerovati da još ima onih koji me žele držati za ruku a ne za dupe, i koji me žele gledati u oči a ne u grudi. Zato želim da odem. Svim svojim srcem. Svakim atomom svog bića. Zato jurim san. Onaj jedan. 

Zvuči ludo, i zvuči naivno. Već osjećam krila kako se spremaju za let, i miris soli mi se već u kožu naselio. I ne mogu da odustanem. Ne smijem. Ne sada kad mi talasi pljuskaju stopala i mame me u dubine. Da potonem. 
Da i sama more postanem. 
Da se predam pjeni, i dubini, i slobodi. 
Mojoj slobodi. 
Da li je još neko ovako kao ja žudio da bude nebo? 
Da bude pjesma, sopstveni stih. 
So da budem. 
U školjku da se naselim, srce u biser da uvijem.