Sunday, April 30, 2017

Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini

Ponovo je neko veče i ponovo ja pored nadgrobnih ploča izmaklih sjećanja. Ne znam šta opet tražim tu na zatvorenom polju koje sam opasala sopstvenm venama. Ne znam šta sam došla da iskopam. Možda sam se samo preplašila od svijeta. Možda sam samo umorna i došla sam leći na tu hladnu zemlju ugasllih emocija. Leći i pustiti da isteče iz mene sve blokirano, sve ono što sam zanemarila. A vjetrovi i dalje duvaju kroz mene. Nepopunjene praznine i dalje stoje, i vrište kroz mene odjeci nekih prošlih dana. 

Čega se imam i sjećati? Zašto? Zar bih imala još nešto da izgubim u životi? Čega se to toliko plašim da sam došla na ugašenu majsku vatru da tražim odgovore? 

Ne mogu biti rastrgnuta jednim poljupcem. Ne mogu biti ni više živa nego što sam. Znam šta leži u toj zemlji i ne smijem ni pokušati da se iskopam. Spuštam neko poljsko cvijeće na hladnu zemlju, tu na mjestu gdje su ogrebotine još sveže. Nisam ja tražila da se oživim.  Nisam tražila ni da čujem jeku u grudima. 
I dobro, sad je zaječalo sve, odzvonile su limene kante umjesto truba i dosta je. 
Shvatila sam poruku. I ne moram ništa dalje od toga da znam. 

Zatvorila sam se u svijet. U ljude. Tu sam se tako dobro sakrila, i nemam namjeru da se ponovo skinem pod suncem i da šetam bosa, puštene kose, raširenih krila. Ne mogu. Pusti mi krila moja, neka ih, dovoljno im je što su nikla, nisu još jaka za let. 

Znam, djelujem zastrašujuće u sjenci sopstvene iskrenosti. Plaše se od mene, plaše se biti pored mene jer osjećam, jer mi je srce ili bar ono što ja zovem srcem i što pokazujem drugima, otvoreno, izloženo. Šta bih ja i mogla da sakrijem? Zbog čega bih? Zato sam i pobjegla među ljude. Tu svi misle da je to samo fol. I onda me ne diraju, ne grizu me, ne pokušavaju da me slome. Ko bi slomio nekog od krpa spojenog, zakrpljenog.

Pitam se, koliko dugo možeš da budeš razvučen na dijelove i pokidan na sitne niti? Koliko dugo možeš tako razvejan da budeš, a da se ne sastaviš, da ne poželiš da pripadaš? 
Ležim na spečenoj zemlji svojih zenica jer kiše nema, ni boli nema. Samo prašina koja se širi. 
Ležim tu i pitam se koliko još dugo mogu ostati zakopana u sopstvenim alejama besmisla. Hoće li iko ikada umjeti da me pronađe, da mi srce presadi? 
Kao da sam zagrizla otrovnu jabuku koju su mi podvalili. 
Stoji mi tu u grlu parče srca i ne mogu da se probudim. 
Ni snage za snove nemam. Samo postojim. 
Ne sanjam. Samo jesam. 
A to je malo. Znam. To nije u redu. 
Ali ja bolje od toga sama ne umijem. 

Friday, April 28, 2017

Sve ređe se usuđujem da zaronim u sebe... Jer tamo zagluvim...

Sretneš nekog slučajno. 
Izblamiraš se sam, ili te možda pas obruka, možda te namjerno povede neka nevidljiva ruka ka tom parkingu. Sretneš i hipnotišeš se. 
Ne znaš ni kad si pristao da piješ bijelo vino ni kad si počeo jesti jagode, a ono već si poljubljen, i zgrče ti se prsti na nogama i trnu ti zubi. 
U očima ti sija neonski znak i iznad glave umjesto oreola piše "Bježi". 
Bježi u mrak. Zgrabi to malo što je ostalo od tebe, strpaj u džak, baci u podrum, ugasi svijeće i ćuti. 
Bježi. 

Minirano je to polje, minirane su te zamke, nastradćeš a ni osjetiti nećeš. Nema mape, nema uputusva, i nema nazad. Kad zakoračiš jednom na obrušenu zemlju sve što možeš jeste da balansiraš stopalima i nadaš se da nećeš nagaziti na meko tlo i propasti. Ponovo. Bez krila, jer nisu u upotrebi. Stoje okačena na ulazu u stan, sa desne strane. Služe za ponekad obrisati prašinu sa tijela. I ne pomišljaš da ih uzmeš i možda da poletiš. 

Ne vjeruješ u slučajnosti. Ne vjeruješ u letove. I ne vjeruješ da može taj bezdan u tebi da se zatrpa. Srodna duša? Kako da znaš? Ne možeš nekom na parkingu otvoriti grudi, rascijepati košulju i početi da njuškaš i čačkaš tražeći znake prepoznavanja. Kako da znaš dođavola? Gdje se to osjeti? U koštanoj srži, u malom prstu, među trepavicama? Gdje ti ugrade taj kod raspoznavanja? Ja samo osjećam paniku kako odzvanja mojim prazninama. I potrebu da pobjegnem. Da se zavežem lancima za zid, da se upakujem u kartonski paket, da usta zalijepim i da ćutim. Hoću li tako biti sigurna? 

Gledaš čovjeka i u njemu ne vidiš ništa loše. 
Vidiš nekog ko je možda lud kao ti, iako se ti kriješ u kostimu dobrote. 
Vidiš nekog ko ne gubi vrijeme, iako je tvoje razbacano na nedostajanje i nesanicu. 
Vidiš nekog ko se ne plaši tvoje snage, ko te ćuti i procjenjuje, iako si ti zamršena u sopstvene snove, i ne možeš sakriti emociju ni strast ni magnetizam, ni sebe više ne umiješ kamuflirati u svijet. Zaražena iskrenošću i trapavošću. 
Vidiš nekog priordnog, i običnog a opet sve u tebi vrišti i ide ka nazad, kao u usporenom filmu. 
Ne znam kako vi osjećate, i kako vi pobjegnete. Miniraš li se željom? Lažeš li sebe da možeš sam? Da si srećan sam? 
Moj mali kaktus je sveo, obrastao u čičak i trn. Potpuno zakržljala zemlja, i nerodna. A opet je vazduh zamirisao na procvat nevolje.

Stojim i dalje vezana za stopalo. Ponekad sjednem na sasušenu zemlju, i dišem. Ne vjerujem u slučajnosti.  Vjerujem u ovo što odzvanja u meni. Nije ljubav nikad bila moj problem. Ni igra. Ni ples. Problem mi je što ne znam gdje su mi ključevi od sebe. 

Wednesday, April 26, 2017

I nisam kadar švindlati, za sobom skele paliti da silom steknem nekog kom ću faliti

Jutro, proljeće, i moja rasuta kosa po krevetu. Ne ustaje mi se danas, ali moram natrag u život. U posao koji sam na čudan način zavoljela, koji mi se primio u zemlji snova i tu sam gdje sam. Među ljude koji su mi na neobičan način postali dragi sa svojim spletkama, osmijesima, i iskrzanim licima. Sad sam tu. Sad konačno znam. 

Trebalo mi je trideset godina da naučim da u životu ne možeš uvijek da računaš na sve ljude koje upoznaš. Ja sam im vjerovala. Davala šanse. Govorila da sam možda ja pogriješila, sa svojom impulsivnom stranom koja eksplodira u naletu emocija. Možda je i moja tvrdoglavost negdje zakočila, ali srce me uvijek vodilo i nisam htjela protiv sebe. Dugo sam godina išla protiv onog što osjećam, silovala svoju dušu, mučila tijelo samo da ne povrijedim ljude. Moje ljude. Mislila sam da su moji. A ono se pokazalo da gledam u pogrešne zvijezde. Konačno sam juče shvatila. 

Znaš, kad u životu padneš, i kad ližeš svoje rane, nije ti mnogo važno da li će neko da te dodatno izgebe, ili će ti pomoći da se ušiješ i ustaneš. Lijepo je kad ti pomognu, ali je uvijek lakše suzama se isprati u tišini i samoći. Meni je tako bar bilo. Znala sam da imam par brojeva telefona onih koje mogu da pozovem, da im ispričam. Znala sam da bi razumjeli. Nikad nisam zvala. To su moje rane, i to je moja bol, i ne znam koliko vremena će mi trebati, ali ustaću. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da je puno važnije ko je pored tebe kad si radostan i ponosan. Dugo mi je trebalo. 

Prošlo je toliko toga u mom životu. Prošlo je pored mene a da ja nisam osjetila niti jedan radostan trenutak, zato jer mi je falilo prisustvo onih važnih ljudi, onih koji su rođeni sa mnom, zbog mene. Ili možda ja zbog njih. Kao da je važno. Rođendani, Nove godine, praznici, diplome, škole, promocije... Sve je to prošlo bez njih. Oni ne znaju kakav je to bio osjećaj, i ne želim da znaju, jer rekli bi "Ah, pa nije se moglo drugačije", a jeste se moglo da su samo ljudi manje mislili na sebe, i da sam im bila malo više bitna. Sve je moglo u životu, ali ne žalim što sam spoznala svoju snagu kroz sve te samostojeće trenutke. Kao bronzana statua napunjena krvlju. Ne  žalim. Ne jadikujem. Učim i dalje, i ne znam hoće li ikad prestati da odzvanja eho u meni, ali sam naučila da živim s njim. Iznaš, nisam tužna. Ni povrijeđena. Ni razočarana. Ljuta sam na sebe što mi je trebalo trideset godina da shvatim. 

Ja sam juče bila među svojima. Onima koje mogu nazvati svojima. Moj suncokret je prodisao juče na svojoj maloj promociji i desilo se sve čega sam se plašila. Desilo se sve ono što sam očekivala. I znala sam, ako se upustim u ovo, znala sam da ću pola sebe da srušim. Znala sam da ću podvući onu žutu liniju ispod stopala i prekoračiti preko nje i okrenuti leđa. Znala sam da će me oni moji raskomadati. Imala sam svaki razlog da se plašim. Otrgnuto srce i rupa u stomaku koju nikako da zakopam jer, dovraga, fali mi!

Radovala sam se juče, grlila sam te drage ljude koji su sa mnom podijelili srce, a u plućima mi ostalo zgrčeno sagorelo srce jer sam znala da sam sama. Jer sam uvijek stajala sama. Činjenica je da te ne može niko lakše ubiti nego oni koje voliš. Činjenica je da uvijek PREviše vjerujem u dobru stranu ljudi, i to se, bojim se, nikad neće promijeniti. Biću zauvijek bolesna od PREemotivnosti, jer ne umijem drugačije. Uvijek ću tražiti dobru stranu ljudi jer vjerujem da postoji, jer možda svijet jeste otišao dovraga, ali srca nisu. Vjerovaću jer sam se juče uvjerila da ti potpuni stranac može biti bliži od onog s kim te veže neki glupi DNK kod, neka najobičnija krvna veza.


Nisam plakala. Htjela sam. Nisam imala snage sinoć, a danas nema smisla. Htjela sam da tu gorčinu izbacim jer se plašim da me može otrovati. Kao da je preko noći isparila, ostala je garež svuda u meni. Ostao je divni buket suncokreta zbog kog sam zalepršala krilima. Ostali su mi osmijesi tih ljudi, i te divne djevojke čije su mi zvijezde zagolicale svijet. 

A ovi što se nazivaju mojim, i što misle da je DNK dovoljna za ljubav - oni mogu i dalje ostati u svojim pećinama od kamena i sa svojim šupljim srcima i njihovim uvjerenjima da su u pravu, Jesu. Za sebe su. Nema tu šta da se oprašta, a ni šta da se voli. Ja nemam ni snage da volim uzalud. 



Monday, April 24, 2017

... koju sam davno umio da lažem...

Jutro aprilsko, koje ne osjećam. I ne znam kako se te emocije tako vrate, i razbiju me. Bukvalno me razbiju do atoma. Jer vidiš, ja vjerujem ljudima. Nije dobro, znam. Ali i dalje im vjerujem. Previše je licemjerja i laži među svijetom, da bih bila jedna od njih. Ne mogu. Vjerujem i ne mogu protiv toga. Dok me ne potroše. Dok me ne pregaze. Dok mi srce ne iščupaju kad ne vidim i pojedu ga sa prilogom od izgubljenih nadanja. Ne očekujem ja ništa od drugih. Nemam pravo na to. Ali vjerujem da postoji u nama nešto genetsko od praotaca, poštovanje i data riječ. Jer ko si ako pogaziš svoju riječ? Ko si ako izdaš sebe? 

Uvijek se značajne stvari u životu dešavaju kad oko tebe nema nikog. Kad nemaš s kim da podijeliš tremu, i radost, i iščekivanja, i kad nemaš s kim da se zagrliš u zoru. Oni misle da si Ok, misle da će sve da bude Ok, i meni bude zlo kad čujem i pročitam podršku u vidu ta dva slova. Jer meni nikad nije bilo Ok da budem samo to. Dva slova. Ljudi ne znaju ni kad je nastalo ni zašto je to nastalo. Ne znaju da je to još iz pustošenja i da to znači - nema žrtvi. Niko nije poginuo. Jesam ja! Srce mi je minirano i oni ne razumiju. 

Bojim se. Danas se plašim sebe, plaši me moja sjena na zidu i ova koja me prati ulicom, krije se iza drveta i špijunira me. Plaši me nebo zatvoreno i sunce okrnjeno. Plaše me ljudi, i plaši me da će mi srce ponovo tražiti put ka glasnim žicama, da grca, da vrišti, da jeca. Plašim se da ću popustiti pred tuđim očima i raspasti se. Jer ko ću onda biti pred njima? Samo žena. Bez stijene, bez snage. Biću obični pjesnik koji je pojeo otrovnu jabuku i sad pred svima izvrće džepove, rasipa stihove i kad pogleda oko sebe vidi samo nebo. Tišinu. Monodrama na sceni. 

Plakala bih. Ne mogu. Nemam suza. Ne vjeruju ljudi kad kažem. Film o psima me može rasplakati. Ali ne i život. Ne i moj film. So samo ključa. Kad ono bješe zadnji put da sam plakala? 

Prekinula sam nit. Prekinula sam je i još uvijek držim krajeve, jedan u ruci drugi u zubima i ako zaplačem pustiću ih i nikad ih više neću spojiti. Već sam jednom metak primila, već sam toliko puta sjekla i lijepila. Ima li smisla ponovo da čekam da se pepeo zapali i da mi pod nogama gori, i da mi srce ogrezne u začađenoj pećini. Ima li smisla i dalje vjerovati da ljudima kuca srce u grudima. Bar ovim mojim, koje znam. 

A jutro je aprilsko mirisalo na Beograd, i na snove, na uspomene i na zore. Jutro je mirisalo na sreću. 

Kad ti prvi čičak zamiriše umjsto jorgovana
znaćeš da je došlo proljeće 
i da će srce ponovo da okopni, 
znaćeš da te opet čekam na istom mjestu
gdje su mi prsti zalutali u tvoje oči
i neću otići brzo. 
Biću trava i korov i vijenac od sjete za tvoje sunce.
Kad jednom ponovo sunce postanem 
jedino ti ćeš znati 
da umjesto kaktusa u meni srce kuca. 

Tuesday, April 18, 2017

Zašto želim da učestvujem na Spark.me 2017. konferenciji

Stvarno - zašto? 
Ja nikad nisam znala šta tačno želim, ali oduvijek sam znala šta neću. 
Neću da sam društveno programirana i nije mi stereotip kompas.
Neću da crtam granice između ljudi i djece i država, već da ih brišem i da vjerujem u nemoguće. 
Neću da budem prosječna domaćica sa apotekom umjesto doma, već da mi srce bude u haosu i neredu od ljubavi.
Neću da sjedim nedeljom u kući i da čistim prozore, već da osvajam nepokorene šume i da srce izlivam u jezera. 
Neću da se udam radi reda i ne zanima me ničiji rang, ni tetke, ni komšije, ni bogatstvo  ni porodično stablo. Samo je srce važno. A moje korijena nema. 
Neću da budem dio poslovnog svijeta u kojem su najvažniji profit i osvojeno prvo mjesto na trci tržišta. Hoću da budem dio zdravog tima, dio ljudi koji se rukuju i gledaju te u oči. 

Nikad nisam mogla da radim nešto bez osjećaja, i bez srca. Zato jer to neko traži od mene. Jer mi je neko rekaa da tako moram. Jer neko očekuje od mene. Samo zbog toga nisam nikad dizala graju i nisam nikad pokušavala da dobijem nešto po svaku cijenu. Ni ovaj ne umijem napisati profesionalno i tehnološki. Ja sam ti od one "tiha voda brijeg roni" sorte ljudi. Sve bude u svoje vrijeme. I ja budem. 

Konferencije nikad nisu bile moja tačka zanimanja. Popularnost još manje. Tehnologiju možda i ne znam, ali pisanje - pisanje i te kako znam. Ne treba meni Nobelova nagrada da bih znala da ti opišem ono što je važno. Trebalo mi je dosta knjiga i dosta propuštenih izlazaka u klub i propuštenih dojč kafa da bih danas znala to što znam, i da bih umjela da ti jedan tako obični nepotkupljivi maslačak opišem tako da pomisliš da ga nikad nisi ni vidio. Tu malu paperjastu bombu od želja, od otkucaja, od čežnje satkana. Ne obraćaš pažnju na njega, ali je svuda oko tebe. Kakve veze ima konferencija sa maslačkom? Nema. Ali ima sa mnom. Jer moje su želje i moji snovi baš tu. 

Zašto bih ja bila među tim obrazovanim ljudima koji su u potpuno drugačijim svijetovima od mene? Jer ne vjerujem u različite svijetove. 
Zašto bih ja bila ta koja bi trebala drugima da opiše onaj "prije/tokom/poslije" efekat? 
Hoću li se zaista promijeniti s tim ljudima koji žive u Frenklinovoj kući, imaju mačke, izvode potpuno drugačiji nastup, vjeruju u kulturu i poštovanje, i vjeruju u promjenu i bolji svijet? Ne znam. Imam i ja mačku. Dvije. Znam osjećaj. 
Voljela bih da čujem kako su oni ostvarili svoje snove, koje zvijezde su oni markirali kao svoje srećnice. 
Voljela bih da mi neko od njih kaže da nisam ludak koji vjeruje da svijet može da se promijeni, da je edukacja, posle osmijeha i dobrote, ono najvažnije, da mi kažu da je sasvim u redu biti običan i drugačiji. 

Tehnologija je svakog dana naprednija, a društvo svakim danom korača unazad. Ratovi, nemaštna, siva ekonomija, korupcija, krađa, ubistva... Svijet nam nestaje pred očima a tako malo je potrebno da se to zaustavi. Bile su nam potrebne godine da sletimo na Mjesec, a samo jedan pritisak dugmeta može cijelu planetu da dovede do uništenja. Ne želim to. Kakve veze ima konferencija sa tim? Nikakve. Ali ima sa mnom. Jer sigurna sam da od tih ljudi mogu da naučim više nego od tehnologije. I sigurna sam da od njih mogu da svoja krila raširim još više. A ništa nema teže od stajanja na zemlji a misliš da letiš. Oni mogu biti moj vjetar. 

Možda se ne razumijem u tehnologiju, ali u emocije - u njih se razumijem. 
Nikad nisam umjela da pišem postove o događajima koje nisam posjetila i na kojima nisam ništa osjetila. Nisam nikad umjela da monetizujem blog i da zarađujem od kurseva jer kako srce da patentiram i kako da te naučim da voliš na kursu? Ne znam kako drugi, ali ja ne umijem. I ne želim da naučim kako se prave kursevi, ni kako se zgrće lova, ali želim da sretnem ljude koji će promijeniti moj život, i koji će me usavršiti kao čovjeka. Vjeurjem da će ovo biti takav događaj. 
Nije to samo konferencija, ni priča o marketingu i prodaji. Nije to samo priča o inovaciji i tehnologiji. I ne želim da sačuvam sve za sebe. Ne bih ni mogla, ne umijem. 

Stvarno - zašto bih ja bila dio te fenomenalne priče? 
Zato što znam šta želim, šta mogu i koliko to znači. Ne mogu ja biti zbog toga bolji pisac ni poslovna žena, ali mogu biti bolji čovjek, i sigurna sam da mogu tu emociju i tu želju prenijeti još nekom. Jer ne znaju svi šta znači rasti i ne znaju svi šta je more crnogorsko, ni šta je so u vazduhu ni kako maslačak zna da leti. Samo od želje. Bez krila.
A ovo...Ovo je moja želja. Ovo je moja iskra.


Monday, April 17, 2017

Neka se trnje plete gušće, nebo je tvoja prečica...

Kad jednom napustiš gnijezdo od trnja, kad te izbace na silu odatle, i okrenu ti leđa, ne pokušavaj nikad više da povratiš niti. Nećeš uspjeti. 
Tu više nikad nećeš pripadati. 
Uvijek ćeš biti samo prolaznik, gost, uljez. 
Bićeš neko ko remeti tuđe životne navike i raspored, neko ko upada u planove i uvijek ćeš biti jedno mjesto više za stolom na ručku. 
Mjesto koje drugi nisu tražili, mjesto koje su drugi popunili. Jer, izbacili su te. 
Odabrao si ostati živ uprkos svemu, boriti se za sebe, boriti se za svoje snove, odlučio si ne umrijeti na prašnjavoj poljani na kojoj su mislili da će kaktus od tebe nići. 
Ne znaju oni, nikad neće znati kako je lako biti svoj, i kako je teško biti sam. 
Ne znaju oni i nikad neće znati da ćeš uvijek znati put do gnijezda od trnja, ali da više nikad nećeš moći da zakoračiš u njega. 
Nevidljivi zidovi će stajati i spržiti tvoja krila ako pokušaš. 
Suze možeš proliti, rijeku od soli neisplakane napraviti, ali tamo više nema mjesta za tebe. 
Uvijek ćeš biti neko ko je samo tu u prolazu, ko ne pripada njihovim navikama, ko ne živi njihovim mehaničkim životima. 
Ti ćeš biti vrabac, goluždrav i pokisao i nećeš moći da se uklopiš u metalne slavuje u igrački na navijanje. 
Pjevaćeš svoju pjesmu, krvarićeš na trnju, kisnućeš ispod strehe, i boljeće te na kraju dana svako slomljeno perce. Ujutru, bićeš opet živ i nastavićeš da rasteš. 
Ti ćeš se u labuda pretvoriti, a oni će i dalje ostati sive metalne ptice sa kamenom u grudima. 
I svake godine u neko svoje vrijemem uželjećeš se da dođeš starim putem, da sletiš na obod i poželiš predah. Ništa neće biti isto. 
Uvijek ćeš biti gost, i uvijek ćeš biti čudan, i bićeš drugačiji, i to više nikad neće biti tvoj dom. 
Samoća će biti blagoslov, i ako nekad budeš imao svoje gnijezdo nećeš ga trnjem kititi. 
Sve će imati drugačiji ukus, i drugačiji miris, i sve će biti drugačije. 
I uveče, kad budeš tonuo u prve snove, vidjećeš na prozoru malog vrapca i znaćeš da si uvijek ostao željan onih koji ne znaju kako se voli. 
Oni se plaše drugačijeg. 
Oni žive po pravilima i stereotipima, oni nemaju grešku u genetskom kodu i na njih su se primili programi društva. 
Ti ćeš biti greška u sistemu, nećeš nigdje umjeti da pripadaš. 
Ti ćeš biti sve ono što drugi žele biti, ali se plaše. 
Plaše se jer lakše im je da žive programirani nego sami. 
Tužni su ti životi zarobljenih ljudi. 
Ja moja krila ne dam.

Tuesday, April 11, 2017

I da znas, tri sam banke potrosio a da nisam ni slutio da sve to tek prohuji s vihorom jednom zauvek

Šetam večeras podgoričkim ulicama i posmatram sva ta lica usamljenih ljudi starije generacije, onako gospodski sa šeširom na glavi šetaju svoje stare umorne misli od penzije do penzije, izvrću džepove pune prašine i nasmiju se svakom djetetu u prolazu. 
Kakvu li priču pričaju njihove bore i pjege na licu? 
Koliko li je bilo borbe? 
Da li su sami ostali sa djecom rasutom po Evropi i Americi, ostavljeni da zaudaraju na starost dok mi našu mladost besomučno raspiamo na rate. 
Miriše mi bol za njima. 
I tuga. 
I usamljenost, 
Ili to miriše za mnom patetika dok šetam psa, ili on mene. 
Ne znam gdje je ljubav nestala u ovim ulicama, 
Posmatram razigranu djecu i neke kobajagi parove kako se drže za ruke ozbiljnih lica i pretpostavljam da misle o stambenom kreditu i kolicima za bebu od hiljadu evra. 
Ja sam porasla u nekim polovnim sigurno, ako sam ikad i imala kolica. 
Ne postoje na slikama a nigdje nije ostao kostur od te uspomene, 
Ne znam. Nije ni važno. 
Na njihovim licima ne vidim ljubav i patetika raste iza mene. 
Prešla sam osam, devet kilometara i nigdje je nisam srela. 
Dok ovo kuckam u telefon (kasnije ću prekucati na blog) ispred muzeja umjetnosti, razara me pomisao da ću jednog dana i sama biti smežurana sa flekicama na licu i brkovima koje neću moći izdepilirati, možda mi neće biti ni važni. 
Biću i ja jedna od seniora koja će da živi od penzije i možda ču imati pedeset pet mački, možda neku djecu rasutu po svijetu iza kojih će mi ostati samo čežnja i pune ruke nostalgije. 
Biću i ja jedna od ovih usamljeni koje koračaju nekim neznanim ulicama, i pitam se - hoću li se sjećati ukusa ljubavi tada? 
Jer danas, ona mi miriše na belgijske vafle, miriše na čokoladu i oreo i san. 
Miriše na palačinke i traove ljubavi koja je izgleda bespovratno zbrisala iz grada i ostavila mi pregršt emocija i nepopunjenih praznina da pišem stihove i romane i u trideset drugoj budem senior u duši. 
Samo mi nedostaje paunovo pero da stavim  na šešir, i paukov miris uvučen u pamuk. 
Hoću li tada, kad budem isprana vremenom, i pohabana po uglovima, hoću li imati kome da pružim ruku, da se svađam s nekim zbog hladnih nogu i visokog pritiska. 
Hoću li imati svoj smežurani par u zoru? 
Ljudi prolaze, vidim površna prijateljstva, kolonu automobila, namrštena lica i robote koji ne znaju da je večeras pun mjesec, i da je idealno vrijeme za zanemariti probleme i rate i stanarinu. 
Proljeće je i vrijeme je za ljubav. 
Ako se nije i ona smjestila u starački dom.

Wednesday, April 5, 2017

Ja još uvijek umijem da poljubim nebo

Ućutala sam se. Zbog kiše. Zbog datuma. Zbog godine. Vidiš kako mi je lako da nađem izgovor za sve. Kao da mi je ikad bilo teško naći izgovor za živjeti. Za voljeti. Sad je strah u trendu. Ponovo se plašim. Pokušala sam toliko puta. Možda zaista ne umijem voljeti. Možda zaista očekujem previše. Kako da znam da je previše? Kako da znam koliko neko može da ti pruži? Koliko hoće da se da? Ima li neki tajni znak?

Umorile su me otrcane fraze, i tehnologija koja nas je sve zbližila a puno više razdvojila. I ta savremenost, ravnopravnost, ta jednakost sa muškarcima. Umorila su me dokazivanja drugima, i objašnjavanja zašto ne puštam ljude da mi priđu. Ljude puštam, ne i zveri. Kako da dozvolim opet da me rastrgnu? Ja još u sunce gledam i radujem se kad duga zaiskri na nebu, i još uvijek brojim zvijezde i sanjam. Ne znam kako da budem drugačija. Ne znam kako da budem kao ostali ljudi. Ni oni ne umiju da budu kao ja.
Još uvijek zaneseno lutam i sanjam. Još uvijek volim ničije pse. Još uvijek čitam i pišem. Meni je tako jednostavno reći "Idemo...". Drugi moraju da igraju igrice, da se testiraju, da se probaju, da traže sniženja i rasprodaje. Zakomplikovali su sve što je lijepo i napravili od toga strategiju i biznis. Ne umijem da se snađem. I izgubila sam se. I podigla zidove. Minirala puteve iza sebe. Da li je moguće da je romantika zbrisala iz grada, da je možda negdje usput umrla, sama, u prašini, pored puta? Da li je moguće da smo svi toliko polupani da smo zaboravili i kako je izgledala? Pamtiš li je ti?

Potpuno odrvenili, okamenjenih emocija, koračamo kroz ovaj život trošeći ga na provode, alkohol, zadimljene kafane, i kupovinu stvari koje nam nisu potrebne. Trošimo se na pogrešne ljude dok nam oni pravi ostaju željni pažnje. Trošimo dane i godine i uvijek "Imamo još vremena" sve dok ga ne bude bilo i već smo u nekom staračkom domu, ostavljeni od ostatka svijeta. Zamijeniće nas neke nove generacije koje smo sami odgajili, praznije i hladnije od nas samih. I kad budemo prah, neće biti važno što smo imali original cipele i gomilu nakita. Kome će to da pripadne? Ja ću moje knjige u nasledstvo da dam, ali kome ćeš ti iznošeni par cipela u kojima si đuskala do zore, i tu Armani košulju u kojoj si nekad tako dobro izgledao? Da li je to bilo važnije od držanja za ruke, od zagrljaja, od topline tijela, od plesa? 

Plašim se. Priznajem ti, zaista se plašim biti u blizini ljudi. Tražim skrivene poruke iza riječi, analiziram rečenice, pokrete, poglede. Sve rastavim u komadiće i pod mikroskopom moram da pregledam. Nestalo je spontanosti, i nestalo je želje da budem živa. Jer se plašim da će mi neko opet otkinuti parče srca, i odnijeti ga sa sobom i nikad se neće vratiti. Plaše me i oni kojima sama dam parče, i nikad mi ga ne vrate. Plaše me ovi grabljivci i krvoločne zveri od ljudi da nisam sigurna da smijem ikad više i pomisliti da volim. Da li postoje oni koji nisu zaraženi ovim ludilom? Postoje li oni koji romantiku održavaju na aparatima reanimirajući je poezijom, i nježnošću? Bojim se... Bojim se da ću i ja izumrijeti poput nje i neće imati ko da me spasi, neće imati ko da me ljubavlju vrati u život. Da li je to uopšte moguće?

Ne umijem voditi pregovore, i ne umijem praviti ugovore, i ne znam kako da pristanem da se uklopim u ovaj sumanuti svijet nastanjen predatorima. 
Ja još uvijek zvijezdama šapućem snove, i golicam ih maštom u toplim noćima, ali zna li još neko to? 
Zna li još neko da šeta bosonog po travi? 
Da pjeva radostan, da voli do iznemoglosti, da leži na krevetu i zamišlja nebo i crta sazvežđa po leđima... 
Zna li još neko da bude živ?