Wednesday, April 26, 2017

I nisam kadar švindlati, za sobom skele paliti da silom steknem nekog kom ću faliti

Jutro, proljeće, i moja rasuta kosa po krevetu. Ne ustaje mi se danas, ali moram natrag u život. U posao koji sam na čudan način zavoljela, koji mi se primio u zemlji snova i tu sam gdje sam. Među ljude koji su mi na neobičan način postali dragi sa svojim spletkama, osmijesima, i iskrzanim licima. Sad sam tu. Sad konačno znam. 

Trebalo mi je trideset godina da naučim da u životu ne možeš uvijek da računaš na sve ljude koje upoznaš. Ja sam im vjerovala. Davala šanse. Govorila da sam možda ja pogriješila, sa svojom impulsivnom stranom koja eksplodira u naletu emocija. Možda je i moja tvrdoglavost negdje zakočila, ali srce me uvijek vodilo i nisam htjela protiv sebe. Dugo sam godina išla protiv onog što osjećam, silovala svoju dušu, mučila tijelo samo da ne povrijedim ljude. Moje ljude. Mislila sam da su moji. A ono se pokazalo da gledam u pogrešne zvijezde. Konačno sam juče shvatila. 

Znaš, kad u životu padneš, i kad ližeš svoje rane, nije ti mnogo važno da li će neko da te dodatno izgebe, ili će ti pomoći da se ušiješ i ustaneš. Lijepo je kad ti pomognu, ali je uvijek lakše suzama se isprati u tišini i samoći. Meni je tako bar bilo. Znala sam da imam par brojeva telefona onih koje mogu da pozovem, da im ispričam. Znala sam da bi razumjeli. Nikad nisam zvala. To su moje rane, i to je moja bol, i ne znam koliko vremena će mi trebati, ali ustaću. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da je puno važnije ko je pored tebe kad si radostan i ponosan. Dugo mi je trebalo. 

Prošlo je toliko toga u mom životu. Prošlo je pored mene a da ja nisam osjetila niti jedan radostan trenutak, zato jer mi je falilo prisustvo onih važnih ljudi, onih koji su rođeni sa mnom, zbog mene. Ili možda ja zbog njih. Kao da je važno. Rođendani, Nove godine, praznici, diplome, škole, promocije... Sve je to prošlo bez njih. Oni ne znaju kakav je to bio osjećaj, i ne želim da znaju, jer rekli bi "Ah, pa nije se moglo drugačije", a jeste se moglo da su samo ljudi manje mislili na sebe, i da sam im bila malo više bitna. Sve je moglo u životu, ali ne žalim što sam spoznala svoju snagu kroz sve te samostojeće trenutke. Kao bronzana statua napunjena krvlju. Ne  žalim. Ne jadikujem. Učim i dalje, i ne znam hoće li ikad prestati da odzvanja eho u meni, ali sam naučila da živim s njim. Iznaš, nisam tužna. Ni povrijeđena. Ni razočarana. Ljuta sam na sebe što mi je trebalo trideset godina da shvatim. 

Ja sam juče bila među svojima. Onima koje mogu nazvati svojima. Moj suncokret je prodisao juče na svojoj maloj promociji i desilo se sve čega sam se plašila. Desilo se sve ono što sam očekivala. I znala sam, ako se upustim u ovo, znala sam da ću pola sebe da srušim. Znala sam da ću podvući onu žutu liniju ispod stopala i prekoračiti preko nje i okrenuti leđa. Znala sam da će me oni moji raskomadati. Imala sam svaki razlog da se plašim. Otrgnuto srce i rupa u stomaku koju nikako da zakopam jer, dovraga, fali mi!

Radovala sam se juče, grlila sam te drage ljude koji su sa mnom podijelili srce, a u plućima mi ostalo zgrčeno sagorelo srce jer sam znala da sam sama. Jer sam uvijek stajala sama. Činjenica je da te ne može niko lakše ubiti nego oni koje voliš. Činjenica je da uvijek PREviše vjerujem u dobru stranu ljudi, i to se, bojim se, nikad neće promijeniti. Biću zauvijek bolesna od PREemotivnosti, jer ne umijem drugačije. Uvijek ću tražiti dobru stranu ljudi jer vjerujem da postoji, jer možda svijet jeste otišao dovraga, ali srca nisu. Vjerovaću jer sam se juče uvjerila da ti potpuni stranac može biti bliži od onog s kim te veže neki glupi DNK kod, neka najobičnija krvna veza.


Nisam plakala. Htjela sam. Nisam imala snage sinoć, a danas nema smisla. Htjela sam da tu gorčinu izbacim jer se plašim da me može otrovati. Kao da je preko noći isparila, ostala je garež svuda u meni. Ostao je divni buket suncokreta zbog kog sam zalepršala krilima. Ostali su mi osmijesi tih ljudi, i te divne djevojke čije su mi zvijezde zagolicale svijet. 

A ovi što se nazivaju mojim, i što misle da je DNK dovoljna za ljubav - oni mogu i dalje ostati u svojim pećinama od kamena i sa svojim šupljim srcima i njihovim uvjerenjima da su u pravu, Jesu. Za sebe su. Nema tu šta da se oprašta, a ni šta da se voli. Ja nemam ni snage da volim uzalud.