Monday, April 24, 2017

... koju sam davno umio da lažem...

Jutro aprilsko, koje ne osjećam. I ne znam kako se te emocije tako vrate, i razbiju me. Bukvalno me razbiju do atoma. Jer vidiš, ja vjerujem ljudima. Nije dobro, znam. Ali i dalje im vjerujem. Previše je licemjerja i laži među svijetom, da bih bila jedna od njih. Ne mogu. Vjerujem i ne mogu protiv toga. Dok me ne potroše. Dok me ne pregaze. Dok mi srce ne iščupaju kad ne vidim i pojedu ga sa prilogom od izgubljenih nadanja. Ne očekujem ja ništa od drugih. Nemam pravo na to. Ali vjerujem da postoji u nama nešto genetsko od praotaca, poštovanje i data riječ. Jer ko si ako pogaziš svoju riječ? Ko si ako izdaš sebe? 

Uvijek se značajne stvari u životu dešavaju kad oko tebe nema nikog. Kad nemaš s kim da podijeliš tremu, i radost, i iščekivanja, i kad nemaš s kim da se zagrliš u zoru. Oni misle da si Ok, misle da će sve da bude Ok, i meni bude zlo kad čujem i pročitam podršku u vidu ta dva slova. Jer meni nikad nije bilo Ok da budem samo to. Dva slova. Ljudi ne znaju ni kad je nastalo ni zašto je to nastalo. Ne znaju da je to još iz pustošenja i da to znači - nema žrtvi. Niko nije poginuo. Jesam ja! Srce mi je minirano i oni ne razumiju. 

Bojim se. Danas se plašim sebe, plaši me moja sjena na zidu i ova koja me prati ulicom, krije se iza drveta i špijunira me. Plaši me nebo zatvoreno i sunce okrnjeno. Plaše me ljudi, i plaši me da će mi srce ponovo tražiti put ka glasnim žicama, da grca, da vrišti, da jeca. Plašim se da ću popustiti pred tuđim očima i raspasti se. Jer ko ću onda biti pred njima? Samo žena. Bez stijene, bez snage. Biću obični pjesnik koji je pojeo otrovnu jabuku i sad pred svima izvrće džepove, rasipa stihove i kad pogleda oko sebe vidi samo nebo. Tišinu. Monodrama na sceni. 

Plakala bih. Ne mogu. Nemam suza. Ne vjeruju ljudi kad kažem. Film o psima me može rasplakati. Ali ne i život. Ne i moj film. So samo ključa. Kad ono bješe zadnji put da sam plakala? 

Prekinula sam nit. Prekinula sam je i još uvijek držim krajeve, jedan u ruci drugi u zubima i ako zaplačem pustiću ih i nikad ih više neću spojiti. Već sam jednom metak primila, već sam toliko puta sjekla i lijepila. Ima li smisla ponovo da čekam da se pepeo zapali i da mi pod nogama gori, i da mi srce ogrezne u začađenoj pećini. Ima li smisla i dalje vjerovati da ljudima kuca srce u grudima. Bar ovim mojim, koje znam. 

A jutro je aprilsko mirisalo na Beograd, i na snove, na uspomene i na zore. Jutro je mirisalo na sreću. 

Kad ti prvi čičak zamiriše umjsto jorgovana
znaćeš da je došlo proljeće 
i da će srce ponovo da okopni, 
znaćeš da te opet čekam na istom mjestu
gdje su mi prsti zalutali u tvoje oči
i neću otići brzo. 
Biću trava i korov i vijenac od sjete za tvoje sunce.
Kad jednom ponovo sunce postanem 
jedino ti ćeš znati 
da umjesto kaktusa u meni srce kuca.