Monday, April 17, 2017

Neka se trnje plete gušće, nebo je tvoja prečica...

Kad jednom napustiš gnijezdo od trnja, kad te izbace na silu odatle, i okrenu ti leđa, ne pokušavaj nikad više da povratiš niti. Nećeš uspjeti. 
Tu više nikad nećeš pripadati. 
Uvijek ćeš biti samo prolaznik, gost, uljez. 
Bićeš neko ko remeti tuđe životne navike i raspored, neko ko upada u planove i uvijek ćeš biti jedno mjesto više za stolom na ručku. 
Mjesto koje drugi nisu tražili, mjesto koje su drugi popunili. Jer, izbacili su te. 
Odabrao si ostati živ uprkos svemu, boriti se za sebe, boriti se za svoje snove, odlučio si ne umrijeti na prašnjavoj poljani na kojoj su mislili da će kaktus od tebe nići. 
Ne znaju oni, nikad neće znati kako je lako biti svoj, i kako je teško biti sam. 
Ne znaju oni i nikad neće znati da ćeš uvijek znati put do gnijezda od trnja, ali da više nikad nećeš moći da zakoračiš u njega. 
Nevidljivi zidovi će stajati i spržiti tvoja krila ako pokušaš. 
Suze možeš proliti, rijeku od soli neisplakane napraviti, ali tamo više nema mjesta za tebe. 
Uvijek ćeš biti neko ko je samo tu u prolazu, ko ne pripada njihovim navikama, ko ne živi njihovim mehaničkim životima. 
Ti ćeš biti vrabac, goluždrav i pokisao i nećeš moći da se uklopiš u metalne slavuje u igrački na navijanje. 
Pjevaćeš svoju pjesmu, krvarićeš na trnju, kisnućeš ispod strehe, i boljeće te na kraju dana svako slomljeno perce. Ujutru, bićeš opet živ i nastavićeš da rasteš. 
Ti ćeš se u labuda pretvoriti, a oni će i dalje ostati sive metalne ptice sa kamenom u grudima. 
I svake godine u neko svoje vrijemem uželjećeš se da dođeš starim putem, da sletiš na obod i poželiš predah. Ništa neće biti isto. 
Uvijek ćeš biti gost, i uvijek ćeš biti čudan, i bićeš drugačiji, i to više nikad neće biti tvoj dom. 
Samoća će biti blagoslov, i ako nekad budeš imao svoje gnijezdo nećeš ga trnjem kititi. 
Sve će imati drugačiji ukus, i drugačiji miris, i sve će biti drugačije. 
I uveče, kad budeš tonuo u prve snove, vidjećeš na prozoru malog vrapca i znaćeš da si uvijek ostao željan onih koji ne znaju kako se voli. 
Oni se plaše drugačijeg. 
Oni žive po pravilima i stereotipima, oni nemaju grešku u genetskom kodu i na njih su se primili programi društva. 
Ti ćeš biti greška u sistemu, nećeš nigdje umjeti da pripadaš. 
Ti ćeš biti sve ono što drugi žele biti, ali se plaše. 
Plaše se jer lakše im je da žive programirani nego sami. 
Tužni su ti životi zarobljenih ljudi. 
Ja moja krila ne dam.