Thursday, May 11, 2017

Umorni anđeli su samo malo rašminkani

"Zašto ćutiš?"
"Umorna sam."
"Od obaveza?"
"Od usamljenosti."
"Nisi umorna. Samo si sama."

Odjeknuše riječi i sudarih se sa sopstvenim zidom. Sama sam. Kako se to dođavola desilo? I zašto se desilo? Jesam li zaista umorna od spavanja na pola kreveta, od ručka za jedno, jedne šolje kafe ujutro? Da li sam zaista toliko sama da sam umorna od disanja?
Ja sam to izabrala. Između dva zla odabrala sam ovo manje,i gledajući u taj zid sa kojeg se mrtve suze slivaju poput crnog meda, nisam sigurna da li sam izabrala dobro. Jesam li mogla da se rasparam i da budem ono što su očekivali od mene? Ili sam se u šatoru ispod stola oblikovala po knjigama koje sam tako gladno čitala. Za koji korijen otrovnog bršljana sam zapela pa danas izgubljeno lutam bez ikakve šanse da se vratim nazad, da pokupam ponovo. Da li bih i htjela?

Šator sam zamijenila iznajmljenim stanom, koji miriše na mene, na kuhinju i začine, na dvije potpuno iščašene i razmažene mačke. Godine su prozujale i umjesto trogodišnjeg djeteta, sad imam trideset i nešto, ali i dalje u meni tinja vatra djeteta. Grad sam promijenila. Jedino što je ostalo isto su knjige. Srce poraslo za koji broj, žulja me često u grudima, sputano i umotano u trn. Sa jedne strane kaktus, sa druge čičak, dva telohranitelja koja me podsjećaju svojim bockanjem da sam živa. Pored srca kovčeg koji preliva od emocija i ljubavi. Sehara mojih snova. 

Hoću li je ikad više otvoriti? Hoću li umjeti nekom pokloniti sve to što tu čuvam kao djevojačku spremu, lični ručni rad i sitan vez na okovratniku. Bez rukava košulje, i bijeli čaršavi uvezani crvenim nitima moje krvi. Jer bez krvi ništa ne vrijedi. Jer bez nje sam samo porcelansak marioneta u pozorištu uplašenih. 

Sama sam. Odzvanja eho u stanu. Jer tako sam odabrala. jer ne mogu da se trošim uzalud na sve one koji za ljubav nisu čuli, na sve one koji je nisu osjetili, na sve one koji nikad nisu voljeli. Odabrala sam kvalitetnu samoću, prije nego ubuđale cipele koje stoje ipred vrata čekajući dame odvedu dalje od površnih ljudi, od onih kojima je važno ispeglano lice. Meni su važniji oni izgužvani čaršavi. 

Umorna sam, jesam. Iscrpljena od činjenice da sam zastrašujuća i da se od mene pobjegne na sam pomen knjiga i mački. To je postao sinonim za ovakve kao ja, za nas koji ne pristajemo na manje od ljubavi, ludila, strasti i vriska. I tako zaćutim. Jer sam umorna od objašnjavanja zašto nemam tv, zašto kupujem knjige, zašto sam vegan, zašto imam mačke, zašto nosim baletanke, zašto se kupam vrućom vodom, zašto i zašto i zašto i zašto... Dosta mi je onih koji su puni predrasuda kao da postoji generisan kod za normalno. I zato sam zaćutala.

Izgleda da sam pronašla i otrovno trnje. Pa i mogla bih prespavati ove ljude, ako je od njih išta i ostalo.