Monday, June 12, 2017

Šta ti je potrebno u životu? Jedno veliko Ništa!

Uselili se nemiri. Trnci neki, paradiraju mi kičmom i ne mare za sunce, ljeto, nebo i jagode. Grizu, kao termiti. Čak ni jučerašnje čišćenje stana nije pomoglo da ih izbacim iz zenica. Samo se bol u nogama produbila. Ništa više. Nemiri su ostali, i tražim novi insekticid da ih sve pobijem. 

Danima već razmišljam koliko imam stvari koje su mi nepotrebne, i kako mi servis čaša stoji u komodi jer mi "nešto žao" da ih upotrijebim, lijepe su, slomiće se. I kako imam 10 šolja za čaj, a samo jednu koristim. I čak imam i servis za kafu, divan, crno bijeli, kupljen kad sam upisala studije. Ne pijem kuvanu kafu. Gotovo je nikom i ne pravim, jer ne kupujem šećer. Ni mlijeko. I onda svi uvijek završimo sa nes kafom. Imam i modlu za tortu, koju nikad nemam vremena da napravim. I modlice za mafine, koje neću napraviti jer moj struk to ne bi podnio. Imam i troje patika, od kojih su dvoje za penziju, ali "neka ih, mogu koristiti". Imam i neke visoke štikle, koje ne nosim od studentskih dana, ali "žao mi"... Imam i jelku jer me u napadu emocija i nedostajanja ponijela želja da je kupim. Preko cijele godine paradira u odjeljku ispod francuskog ležaja. Sumnjam da ću je opet okititi jer moje mačke neće dozvoliti njeno postojanje. Isto tako i još neke gluposti, na koje sam zaboravila. Imam četiri šešira, koje obožavam, ali ih ne nosim, jer se negdje izgubila ta želja za modnim frikovima. I par haljina koje nikad nisam obukla. Sigurno i nikad neću. Kupujem uvijek više povrća i voća nego što stignem da pojedem. Pa bacim. I bude mi krivo. Imam desetak vrsta čajeva, i nigdje vremena da ih popijem. Imam 150 naslova knjiga i još uvijek ih kupujem iz opsesivne ljubavi prema njima i dječijom željom da nekad, u poznim godinama imam biblioteku u kući. Imam i kožni mantil, do peta dugačak, i vučem ga sa sobom godinama, i nosila sam ga gotovo nikad; "žao mi" da ga skratim, i napravim kaputić koji ću nositi. Do juče sam imala i štampač, crno bijeli laserski, koji je stajao u stolu, i nije uključen već par godina. Od juče stoji na ormaru. I tako se lista proteže u nedogled. 

Sad kad ovo pročitaš, premećeš li u glavi spisak stvari koje imaš, a koje ti ne trebaju, koje ti troše prostor i novac i energiju i koje samo prebacuješ sa police na policu, iz fioke u fioku? Da li bi se lako odrekao svega toga? Čine li te srećnim sve te stvari koje sakupljaju prašinu u tvom stanu, a onda kažeš da ti nedostaje finansija za ljetovanje, i mrziš sistem i šefa i podne, i noć? Šta pamtiš više - trenutke radosti i smijeha, ili par cipela koje si bacio prije par godina? Šta ti je važnije - da imaš pun ormar garderobe koju nemaš vremena da nosiš, ni prilike, ni volje. ili da možeš obići prijatelja u drugom gradu jer ko je ikad rekao da moraš imati drugu maicu za svaki dan u mjesecu?



Ne znam kako vi, ali meni već odavno nije važno šta imam, i ne marim što je moj krug prijatelja toliko mali i tanak. Ne marim da odem sa knjigom i psom u park, da sama svratim na espresso ili sendvič. Ne marim da sama pođem na trčanje, i nije mi teško da odem na more ili na jezero. Ne posjedujem automobil, jer smatram to bespotrebnim trošenjem novca kad taj isti mogu da preusmjerim na putovanje. Razmisli malo... Jeste, živimo na Balkanu gdje su plate ispod ljudske vrijednosti, i rente za stan su visočije od prosječne penzije, i jeste, sve je korupcija, mit, veze i šund. Ali ako samo napraviš jedan korak unazad, izmakneš se i sagledaš cijelu situaciju iz drugog ugla vidjećeš i sam koliko bespotrebno trošiš novac i vrijeme na gluposti. Jer jesu gluposti. Jer svi ti servisi čaša i zdjelica i tanjira u komodama koje žude za slobodom nsiu radost. Možda ne želiš da priznaš, možda si dovoljno lijen (iako ti je izgovor da si umoran) pa provedeš popodne uz televiziju umjesto u parku ili sa prijateljima, ili sa porodicom. Ne brini, i ja sam sve to bila. 

Ove nedelje planiram da počistim sve ovo gore navedeno. Sve osim knjiga. Njih ne dam. Odavno sam preboljela materijalno, i odavno već mi nije potrebno da imam servis plitkih i dubokih tanjira. Emotivno se vežemo za stvari a udaljavamo se od ljudi. To nije život za mene. Nikad nije ni bio. Kupujemo gomilu jeftinih stvari samo da bi dobili na raznolikosti, i žalimo se da nemamo novca za skupe stvari. 

Ja znam gdje me moji nemiri vode. Šta ćeš ti da uradiš sa svojim životom?