Friday, June 2, 2017

Svako nosi u sebi nekog svog malog boga kom se potajno moli...

Sjedim na terasi i gledam u nebo koje mijenja boju u teget mirnu. Gledam kako se dan završava, i kako se pretapa u noć. U meni roj emocija, ne znam odakle su se stvorile jer u poslednje vrijeme nisam sigurna da umijem bilo šta osjećati. Čak iako se Procjenitelj opet odnekud pojavio, i sigurna sam, opet će nestati. Tako je to u igrama mačke i miša. Neko ostane uskraćen za uho, neko za rep. Ja nekako uvijek za srce.

U danima posta mjeseca Ramazana, poslednjih sedam godina svaki put iskusim drugačija osjećanja. Kaže mi neko "to je patnja za organizam", A ja ne umijem da objasnim riječima. 

Vidiš, svi mi u sebi nosimo nekog svog malog Boga kojem se molimo i kojem smo zahvalni, kojeg zazivamo u usamljenim noćima, i kojem vjerujemo. Ja mog volim zvati Ljubavlju i nema to veze sa religijom. Neko će shvatiti na pravi način, neko me osuditi, neko reći da bogohulim, i sve je to u redu. Ja i dalje vjerujem u ovo što nosim u srcu, i dalje vjerujem u Istinu, Oproštaj, Ljubav, Humanost, Jednakost i Zahvalnost, kojim god redosledom išli. To su moja načela, To su moji pravci. 

Lako je odreći se hrane i pića. Lako je odreći se mesa i postati vegan. Lako je odreći se hladnog rose vina u toplim ljetnjim večerima. Nije suština posta u tome. Pročistiti tijelo je lako. Detoksikovati misli i srce i dušu... To mnogima teško polazi za rukom. Ostati smiren u situacijama kad bi vrištao, opraštati onda kad bi se naljutio, voljeti onda kad bi mrzio, i povrh svega biti zahvalan na svakom novom danu, na običnoj čaši vode, na lijepoj riječi i toplom pogledu - to je izazov koji se postavlja pred svakog od nas. Izazov - postati ono od čega smo se udaljili. Izazov - postati Čovjek. 

Dok sjedim na terasi sa čašom hladne vode nakon još jednog dana, preplavila me zavalnost mom ličnom Bogu kojeg nosim u srcu. 

Zahvalna sam na snazi koju imam da svakog dana ustanem sa osmijehom ma koliko da bih možda zaplakala pod teretom samoće. 
Zahvalna sam na svakom danu koji sam provlela gladna danas i u prošlosti, jer tako sam naučila da su nekad i mrvice dovoljne za sreću, 
Zahvalna sam na svakom razbijanju o hridi života, jer tako sam naučila da nemam kraj, da se uvijek mogu sastaviti i da uvijek samo bolja mogu biti. 
Zahvalna sam na svakom osmijehu koji primjetim u ljudima jer to mi govori da još uvijek postoji iskra radosti u ovim teškim vremenima. 
Zahvalna sam svima koji su otišli iz mog života jer su bili moji Učitelji pa danas znam da cijenim one koji su ostali uz mene tokom svih ovih godina.
Zahvalna sam na svima koji su me podržavali čak i kad je bilo uzaludno i meni jer su me naučili da ne postoje neosvojive litice. 
Zahvalna sam na svim ljubavima koje su mi se desile, na svim poljupcima, i zagrljajima jer danas znam kako se voli cijelom svojom apsolutnišću. 
Zahvalna sam svima kojima sam bila vudu lutkica za ispunjenje sopstvenih hirova jer sam samo tako mogla naučiti kako se prašta i kolika je snaga u tome.
Zahvalna sam na najtežim odlukama u životu koje sam morala da donesem jer su me naučile da, ma koliko puta da umrem u sebi, uvijek ću se ponovo roditi. Jer sve u životu prolazi i ponovo se rađa. 
Zahvalna sam na mojim mačkama jer su me naučile kako se voli i kako je za osmijeh dovoljan jedan pogled i njuška. 
Zahvalna sam na svemu što sam izgubila i čega sam se odrekla jer danas znam da samo bez srca ne mogu živjeti. 
Zahvalna sam na svemu što imam i još više na onom što nemam jer znam da materijalne stvari nisu uslov za sreću, da je sreća u meni samoj, i da čuda zaista postoje. 

I još na bezbroj stvari sam zahvalna, I to je ono što post čini predivnim. Kad se očistiš od ovozemaljskih pogodnosti, i prepustiš se duhovnom, i osjetiš energiju u sebi, i strujanje neke drugačije sile. Sile koju ja zovem Ljubav, i to nema veze sa religijom. Ljubav prema sebi, prema dušama sa kojima postojimo na ovom svijetu, prema šansama koje nam se ukazuju. ljubav prema životu. Naučiš da razumiješ da je sreća u tebi, da treba da poklanjaš drugima i osmijehe i radosti, i onima koji manje imaju od tebe da im pomogneš, makar lijepu riječ da im uputiš. Naučiš da je tako malo potrebno, i da nam ponekad baš taj jedan korak nedostaje do sreće. Korak koji se mnogi od nas plaše da naprave. Jer još nisu shvatili da je biti srećan samo stvar izbora. 

Toliko je mržnje i ratova i netrpeljivosti u svijetu. Šta te košta da budeš dobar?