Wednesday, July 12, 2017

Sve moje krvave bajke vodile su divljoj zemlji

Čekaj malo da do daha dođem. Da se osvrnem oko sebe, i krug oko noći da napravim. Da provjerim da nisam možda u Zemlju Čuda upala, u neku od mojih knjiga sa police zalutala a da nisam primjetila. Samo malo da sa trepavica sklonim inje i sa srca da otresem prašinu. Složila sam ga, znaš. Spakovala u fioku, lijepo i uredno, kao košulju za posebne prilike. Malo lavande da ga ne pojedu moljci. Malo soli da se održi ukus. Poljubila ga i zatvorila. Neka ga, može mi nekad koristiti, kad dođu drugačiji ljudi, i možda oni koji su čuli za ljubav.

Vidiš, ja pišem o ljubavi, pišem o životu, pišem o snovima od marmelade i o borbama, ratovima, krvi i kostima. Pišem ono što sam osjetila, i što sam vidjela, i o svim svojim smrtima pišem. O onome što sam naučila i o materijalima s kojima se najbolje možeš zalijepiti i skrojiti sebe ponovo u neku cjelinu koja samo na škrbuljke liči, al zna i dalje voljeti. Nisam uvijek znala puteve, nekad sam i kroz šume hodala bosa. Nekad sam i pored puta spavala. Ne vezuj moje krvave pjesme samo za muškarce koje sam birala. Ima toliko drugačijih smrti, i toliko drugačijih ostavljanja.

Jeste, krvare moji stihovi umjesto mene, i ne možeš razumjeti ako i sam nisi bio ostavljen pored puta kao pas bez repa, odbačen od strane svih koji nemaju nikakve veze sa romantičnom stranom svijeta. Ne možeš da znaš jer nisi nikad morao da sebe ostaviš na kraju kolone i da prvo svojim mesom nahraniš one gladne tvog srca, pijane od tvog bola, da ih napojiš svojim suzama tako da tebi ništa ne ostane. Samo so. Gadna, otvrdla, skorela so koja je od kože mi napravila ratište, i uklesala mi bore oko očiju. Peče gore nego hiljadu gelera iz svih drugih ratova. Nema to veze sa onim neizgovorenim Volim te, sa fantazijama i perverzijama. Ne lome se uvijek sva koplja na leđima. Neka ostanu zauvijek zarivena u srce.

Čekaj malo, da vidim ove zidove oko sebe, da pokušam bar jedan kamen izvući kako bi me to tvoje nebo bolje pogledalo. Ti misliš da su me muškarci slomili, da su mi srce ukrali pogrešnim snovima, a ja sam ih birala. Ja sam ih mojim zvala. Oni samo nisu znali pripadati i to je u redu. Nemam ja problem sa tom takvom vrstom ljubavi. Ne možeš ti znati zašto su moji stihovi puni vriskova u tami, i zašto u mi leđa izgrebana, i zašto sam se vratila mojim bedemima i kaktus pod srce stavila. Ja zato ćutim, i zato gutam kamenje ponekad. Zato ponekad uzdišem, i svijem se u svoj svijet. U svoju sigurnost. Jer ne znam za drugo.

Srećna sam. Danas jesam. Posle svih loših godina, posle svih ugriza i otrgnutog mesa, i kostiju koje sam skupljala pa uklapala, danas sam to što vidiš. To što čuješ. To što zapakujem u redove i napravim tekst koji te po srcu zagolica i oči ošamuti da trepavice zaplešu svoj ples. Danas sam slobodna i konačno onakva kakva sam trebala biti kad su me na ovaj svijet izvukli iz krvi. Danas sam sve svoje oprostila i tuđe šamare u priče pred spavanje pretvorila. Danas znam, vrijedilo je biti slomljen jer znam iz kamena izvući smijeh, i iz pustinje suzu za snove. Još samo zidove da srušim opet. I ne, nema to nikakve veze sa poljupcem u čelo pred spavanje.