Friday, August 4, 2017

Nije to tamo neki stručak zumbula...

Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen. 
Trnje neko niklo, niotkud posađeno. Eto tako, vrijeme ga donijelo. 
Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila. 
I mislili ljudi od cvijeta korov, pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti. 
Mislili trnje a ono ruke bile. Probali iščupati ga iz suve zemlje. 
Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta. Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile, al kroz koju godinu cvijet opet nikne, svaki put za srce veći. 
Umislio cvijet da je srce, povjerovao ljudima, povjerovao svojima. 
To ti je kao priča o ružnom pačetu, samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.
To ti je kao kad gledaš zvijezde i misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su. 
Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili. 
Osušila se zemlja, zapeklo srce kao katranom zaliveno. Mali neparni cvijet. 
Brali su ga, mislili od jednog će dva nići, mislili možda buket napraviti, vijenac za neku tršavu glavu. 
Ali nije to bio maslačak. 
Nije to bio cvijet za lastavice, one iste koju su iznad prozora svile gnijezdo. Nije to bio ničiji par. 
Nosili su ga i na groblje, mislili ljudi tamo će mu biti ljepše, usamljenom među samima, među neniklim dušama, među hladnim zvijezdama. 
A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo. 
I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao. Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka. 
Dok jednog dana nije umro. 
Nije nikad vjerovao da može biti parna latica nekog buketa na vjenčanju. 
Znaš, sa njim su umrli i snovi. Sa njim i srce se u prah pretvorilo. 
I ja sam s njim u beskraj otišla. 

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli tumarajući od šatora do šatora, od pustinje do kamenoloma, koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili, nama nikako nije teško da budemo sami. 
Mi jedino takvi i umijemo biti. 
Izgubljeni u besmislu, zatvoreni u svoju kristalnu kuglu, jedini svitac na noćnom nebu. 
Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji. 
Ponekad se pitam hoću li ikad ponovo oživjeti do života, ne ovo kao sad. 
Hoću li znati da pružim ruku i da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame. 
Ponekad pomislim hoću li ikad više biti samo obični cvijet, bez boje, bez imena, bez odredišta, hoću li znati da pripadam ikom osim sebi, hoću li znati koračati uporedo sa nekim kome neće smetati moje trnje, i ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde. 
Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu, da predahnem, da se odmorim. 
Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem, ako me snaga napusti. 
Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo, i biti ništa onim koji su od mene sve tražili, i probala sam biti predstava, i cirkus, al jedino dramu sam umjela da odigram, jedino sam na suzama umjela plesati, i danas, kad sam posle svoje smrti prodisala, moram da crtam suze, da osmijehe lijepim preko trepavica. 
Ne znam hoću li znati biti množina, hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena još od prije rođenja. 
Ne znam, i plašim se saznati. 
Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer... 
Šta ako noć još nije prošla?